Naslovna Ključne reči 65daysofstatic

Ključna reč: 65daysofstatic

The Cure na Exit Festivalu; Savršenstvo postoji!

The Cure Exit festival Novi Sad
foto: Nemanja Đorđević

Na neke se stvari čovek nikada ne pripremi. Evo na primer, na to da će jednog dana pisati koncertni izveštaj sa The Curea u Srbiji. No, prvi dan najvećeg srpskog festivala doneo nam je pravu katarzu na mejnu, bilo to nama realno ili ne. Prekidajući jedan krajnje čudan niz sušnih godina sa ogromnim imenima u Srbiji, kako van festivala tako i na festivalima, Exit je ove godine rešio da počne „izlaganje“ najvećim alternativnim rok bendom u poznatom univerzumu.

The Cure Exit festival Novi Sad
65daysofstatic

Topli julski dan ovog paklenog leta na koncertnom planu počeo je, pak, nekim drugim bendom. Robert Smit i ekipa su kao predgrupu izabrali odlične 65daysofstatic, jedan od najfinijih post-rock bendova današnjice. Negde oko 19:15, sa glavne bine Exita začula se „Heat Death Infinity Spider“ i magija šefildskih eksperimentalista je mogla da počne. Ukoliko biste samo na par minuta skrenuli pogled sa bine i ponovno je pogledali nakon toga, velike su šanse da biste iste članove videli sa drugim instrumentom u rukama. Bend savršeno funkcioniše kao supersonična mašina koja ama baš sve podređuje zvuku i veoma dobrim melodijama. Budući da je u pitanju instrumentalni post rock, ne može se reći da je okupljena publika preterano divljala, ali je uživala u svakom taktu sa bine. Uostalom, čuvala se energija za koncert za koji će se ispostaviti da je jedan od najboljih ikada održanih na ovim prostorima.

The Cure Exit festival Novi Sad
The Cure

Kada su nakon 45 minuta momci iz Šefilda priveli svoj set kraju, pauza sličnog trajanja koja je usledila poslužila je da se brojnost ljudi ispred bine poveća u toj meri da nije bilo daljeg mrdanja sa mesta koje ste zauzeli. Kao što biste očekivali, tu je bilo dosta ljudi koji ovaj koncert čekaju od detinjstva, neki čak kompletno našminkani kao Smit. Međutim, prisustvo mlađih generacija, rođenih daleko nakon „Friday I’m in Love“ je ovde bilo blago iznenađujuće. Okej, Exit je, festival kao festival, demografski šarenolik, ali ne, ovo nisu bili „klinci na festivalu“, ovo su bili klinci koji znaju tekst svake pesme i ne boje se da ga pevaju iz sveg glasa.

Nakon pauze tokom koje su roadiji dobili više ovacija nego prosečan festivalski bend (iščekivanje je čudo, zaista), na scenu je oko 8:45 izašla trenutna postava najvećeg alternativnog benda u istoriji. Oduševljenja koje je u talasima dolazilo iz publike kada je Džejson Kuper seo za bubanj se verovatno čulo do Dunavskog parka. Pošto su The Cure kome nisu potrebne scenske trice, bend je na binu izašao kao da ulazi u svoju sobu. Nonšalantno da nonšalantnije nije moglo. Ni pet ni šest, kreće „Plainsong“ i već poludela masa ludi još više. U međuvremenu se iz oblaka nad Petrovaradinom pojavio najstidljiviji pljusak koji kao da je znao šta se dešava ispod njega pa je nastojao da se „sruči“ što je brže i bezbolnije moguće i nastavi svojim putem.

The Cure Exit festival Novi SadKiša, The Cure koji koncert standardno kreće jednom od najcenjenijih pesama, na koju se nadovezuje „Pictures of you“, ispred vas masa starih i mladih gotičara, nalazite se na staroj tvrđavi. Jedini način da ova atmosfera bude prikladnija bio bi da se sve ovo odvijalo u nekoj gotskoj katedrali. Unapred se izvinjavam na vajsovskom rečniku, ali u tom kišnom trenutku mi je u glavi bila samo jedna misao – „Ovo je tako jebeno gothic.“ No, kome je još stalo da čita nečiji tok misli dok je na bini čuveni The Cure. Zaista, The Cure je nešto fenomenalno uživo. Nejasno kojom magijom, ali Robert Smit, od pre par meseci šezdesetogodišnjak, zvuči bolje nego na albumu. Bez preterivanja, čak i jutro posle kada su se utisci većinom slegli, u sećanju je ostalo da ovaj čovek nekako zvuči bolje nego na studijskim snimcima. Tu je onaj srčani vapaj u glasu zbog kojeg je The Cure prepoznatljiv na keca. Neverovatno, ali čovek je publiku počastio tako mladim glasom kao da je znao da ga okupljeni ovde čekaju decenijama pa je rešio da nam pruži doživljaj kao da ga slušamo osamdeset i neke.

The Cure Exit festival Novi SadZaista, kada je nakon „Plainsong“ krenula „Pictures of you“, po onom pripravničkom pljusku, čak i mi rođeni u poslednjoj deceniji XX veka, a bilo nas je dosta na koncertu, imali smo osećaj da se nalazimo u 1989. godini. Postava, koju sada čine Sajmon Galap, pomenuti Kuper, Rodžer O’Donel i bivši Bouvijev pajtaš Rivs Gabrels na gitari, em zvuči uigrano em sve to izvodi „sa dušom“. Nijedan sekund bezdušnosti nismo iskusili i jedva čekamo studijski uradak ove ekipe. Dok su zbog prirode posla O’Donel i Kuper bili generalno statični, a Gabrels nikako nije hteo da preuzima spotlight od Smita i Galapa pa je svoje gitarske bravure izvodio na levoj strani bine, frontmen i basista konstantno su pravili šou. Čuveni Smitovi pokreti i dramatizacije pesama nisu izostali, ali je šef bine svakako bio Galap sa svojim gotičarskim mrkim pogledom, spuštenim basom i stavom vrlo zajebanog lika. Nije ni čudo, kada je uloga njegovog basa u The Cureu važna koliko i sam Smit. Nizali su se favoriti fanova – „Lovesong“ (kada je konačno prestala kiša), „Last Dance“, fenomenalna „Burn“ iz „Vrane“ pa zatim „Fascination Street“ nisu dali sekund prilike da se bilo ko u publici oseti smoreno. Bend sa ovolikom plejadom kultnih pesama ima tu privilegiju da klasicima rešeta publiku i nikada ne brine da li će nekoga ostaviti uskraćenim za nešto. Nešto poput koncertne liste The Rolling Stonesa, kako god okreneš, sve što si želeo je tu. Uostalom, ovo i jeste najvažniji koncert u Srbiji još od Kamenja na Ušću. Ovacije i salve oduševljenja pratile su setlistu – u toj meri da su bend i Smit shvatali koliko dugo ih Srbija čeka. Očigledno imajući to u vidu, terapija “Lekom” trajala je čitavih 28 pesama.

The Cure Exit festival Novi Sad

Snenost i nežnost jedne „Just Like Heaven“ odlično je ispraćena narednom „From the Edge of the Deep Green Sea“ i gitarama na kojima je Gabrels briljirao. Introvertan kao i sam Smit, Gabrels nikako nije hteo da upada u centar zbivanja pojavom na bini, ali je to i te kako radio sviranjem. Jedan od najvrednijih gitarista alternativne muzike je izgleda našao svoj novi dom pa će sledeći album The Curea vrlo verovatno biti fenomenalan.

Kada nas je na kraju regularnog dela seta sačekao kombo „A Forest“, „Primary“, „Shake Dog Shake“, „39“ i najvažnije „Disintegration“, ni kamenje na tvrđavi nije ostalo ravnodušno. Koliko „A Forest“ zvuči dobro nikada nećemo moći da dočaramo rečima, a zid zvuka koji izbija na „Shake Dog Shake“ verovatno je najprofesionalniji i najgušći zid zvuka koji sam čuo. „Disintegration“, ta himna koja nikada nije postala singl sa onog čuda od albuma, zvučala je posebno dramatično jer je Smit nije pevao odsečno kao na albumu, ali ni na trenutak nije izgubio kvalitet vokala. Sve u svemu, jedan od koncertnih trenutaka za koje se živi.

The Cure Exit festival Novi SadPosle jedne pd najkraćih pauze za bis, potpuno razbijački set koji je krenuo sa „Lullaby“, nastavio se „The Caterpillar“, provozao nas kroz „Friday I’m In Love“ (ceo mejn je igrao) da bi se završio sa „Why Can’t I Be You?“ i, naravno, „Boys Don’t Cry“. To je bio zvanični kraj koncerta na kome ko je bio, bio je. Zaista, ovo je bio jedan od onih istorijskih momenata koji će se prepričavati mlađim generacijama uz obavezno „nemate vi pojma“, čak iako imaju pojma. Što se autora ovog teksta tiče, koncertno vreme se od sada računa pre The Curea na Exitu i posle The Curea na Exitu. Ovaj koncert je nadjačao i sam festival. Najbitniji koncert ove decenije se desio tik pred njen kraj. Paralela sa izvesnim albumom iz 1989. godine je neizbežna. Savršenstvo postoji, zove se The Cure. Za kraj:

Songs about happiness murmured in dreams

When we both of us knew how the end always is

How the end always is

GALERIJA FOTOGRAFIJA

The Cure Exit festival Novi Sad

The Cure (04.07.2019.)

EXIT festival – Petrovaradinska tvrđava – Novi Sad

Paul Wolinski (65daysofstatic): Getting to a new country is always hugely exciting no matter where or what size it is

65daysofstaticThe band 65daysofstatic has been one of the top acts in the world of instrumental music for almost 20 years. They will perform in Serbia for the first time on the first day of the Exit music festival. So far, they released five studio albums which redefined the very basis of post-rock, in addition to making a couple of soundtracks for various movies and games. Moreover, the band toured across the globe, leaving the audience mesmerized wherever they perform. In this interview, we talked with Paul Wolisnki about the band’s collaboration with The Cure, algorithm experimenting processes, and their exciting performances.

BR: Are you excited about performing for the first time in Serbia? Even though it is a small country, I assume there is always hype when playing somewhere for the first time.

Paul Wolinski: Absolutely. We are so incredibly lucky to be able to see the world with what we do and getting to a new country is always hugely exciting no matter where or what size it is.

BR: Your connection to Robert Smith and The Cure dates back to the track “Come to me” from the “We Were Exploding Anyway” album, and you also performed at Rober Smith’s Meltdown last year. Now, you are an opening act at the Exit music festival. How did your collaboration start?

PW: It actually dates back a couple of years earlier. We went on tour with The Cure around Europe and the States 2008-2009. That came about because at some point in 2007 we were playing a random show in Brighton and Robert Smith just turned up to see us play. He came backstage afterwards and said ‘Hi, I’m in a band called The Cure, you should support us one day’ and we said ‘OK!’. And then we did. I think it is great how the Cure have always gone out of their way to support smaller and obscure bands and help get them in front of bigger audiences. Ever since that first tour, we have loosely kept in touch with them. Meltdown was a great experience and we are very much looking forward to Exit.

BR: 65daysofstatic was always considered to be one of those bands that pushed the limits of their music with every new record. When working on a new record, do you usually plan to experiment with something specific or do you just go with the flow and see what comes up?

PW: Thanks. The answer is ‘both’ but the more honest answer is ‘don’t know’. We have often said in the past that we are strong advocates for ‘making it up as we go along’. Letting intuition lead the way rather than too much critical thinking. More recently I have revised my opinion on that. I think that, perhaps, we actually do a lot of critical analysis and reflection of the work we have done, but that reflection manifests itself directly as the new work rather than in our conversations or intentions before the work begins. Whether we try to be ‘experimental’ or not (because there are times when we really have tried to write the ‘generic’ 65days sound) this process seems to hold.

BR: For quite some time now you are teasing your audience with short videos on social media which show the process of recording your new album “Decomposition Theory.” Judging by those videos, you are using a lot of sounds made by algorithms. Tell us more about that process? When can we expect you to release it?

PW: Well, Decomposition Theory is not the new album. The new album is coming in the autumn, and more details will be announced in due course. Last year we did tour a project called ‘Decomposition Theory’, which, yes, was a live A/V show that was driven by algorithms that we had designed. That was certainly a very exciting and experimental project for us. However we had always thought of ‘decomposition theory’ as a methodology or particular technique, rather than as a specific album or tour. It is the name we gave to the process that I guess I tried to describe in the last question. It is the way that 65daysofstatic always try not to constantly redefine ourselves, but to actively escape definition all together. An ongoing process of un-defining, deconstructing, decomposing, looking at the ingredients and then presenting them in the appropriate way.

The eventual new album will certainly feature some material that was written during the last few years and emerged in the live shows, but this will not be ‘the decomposition theory album’.

BR: Will it be complicated for you to bring that concept to a live setting? What are the possible problems that can occur?

PW: It was a very complicated live show. It was a success, but it came with a lot of lessons. Not knowing what is going to happen next is a very uncomfortable feeling when you’re standing on stage! Also there are limits to the usefulness of algorithmic music in the context of a live show with finite limitations. We can’t play forever, we don’t want to become self-indulgent, we are a loud band and there is a physical limit to how long that is enjoyable for an audience… in short we are at our best when focused and everything we present has a strong intentionality to it. Presenting unique, algorithmic shows put a hard limit on that.

BR: Ever since your first album “The Fall of Math,” the audience could hear your affection towards the 90s IDM artists like Autechre, Aphex Twin or Boards of Canada clashing with post-rock pioneers like Mogwai, Bark Psychosis or Godspeed You! Black Emperor. What gave you the idea to combine these genres?

PW: Well, like most people, back then we listened to as much Autechre, Aphex Twin, etc. as we did bands like At the Drive-in, …Trail of Dead, Godspeed and so on. We also listened to a lot of New Order, who had been putting electronics and guitars together for years and years. So really, we were confused why there weren’t more people putting these sounds together. It didn’t seem that radical to us. It just seemed like that was the sound we wanted to hear. So we made it.

BR: You are famous for hectic live performances where you use every single atom of strength from start to finish. If you have to choose between concerts and spending time in a studio patching Max for live what would it be?

PW: Both are great in their different ways. If we could stay being in our early 20s forever, then the immediacy and excitement of touring would always be my first choice. But we can’t. We are not old as people, but we are getting older, and certainly as a band, wanting to keep finding new approaches and new modes of expression. We are lucky that we got to tour so much over the last 18 years or so, and we certainly hope to keep doing it, but creatively it seems like there is more opportunity for us to be found in the world of composing, at least at the moment. If we were a bit more successful I’d like to think we’d be doing what Bjork is doing – really testing the edges of what is possible in a live setting – because playing live is great. But the reality for us is that a tour is increasingly expensive and hard to pull off without losing a lot of money.

BR: What are your favourite bands to share the stage with?

PW: Can’t answer this until we have shared stages with all of them.

Paul Wolinski (65daysofstatic): Dolazak u neku novu zemlju je uvek uzbudljiv bez obzira gde je i kolika je

65daysofstaticBend 65daysofstatic koji skoro 20 godina stoji na vrhu instrumentalne scene u svetu svoj premijerni nastup u Srbiji održaće prvog dana Exit Festivala. Do sada su objavili pet studijskih albuma kojima su promenili poimanje post rocka, uradili nekoliko soundtrack albuma za filmove i video igre i proputovali dobar deo sveta svirajući koncerte koji retko koga ostavljaju ravnodušnim. O njihovoj saradnji sa bendom The Cure, koji ih je i izabrao kao podršku na Exitu, procesima eksperimentisanja sa algoritmima kao i uzbuljivosti live nastupa pricali smo sa Paulom Wolinskim.

Balkanrock: Da li ste uzbuđeni zbog svog prvog nastupa u Srbiji? Iako je u pitanju mala zemlja verovatno postoji taj hajp kada nastupate prvi put negde.

Paul Wolinski: Apsolutno! Imamo toliku sreću da obiđemo svet sa ovim što radimo, a dolazak u neku novu zemlju je uvek uzbudljiv bez obzira gde je i kolika je.

BR: Vaša saradnja sa Robertom Smithom i The Cure datira još iz perioda pesme „Come to Me“ sa albuma „We Were Exploding Anyway“. Sada ste im predgrupa na EXIT festivalu, a takođe ste bili deo neverovatnog prošlogodišnjeg „Meltdown“ festivala koji je organizovao Robert Smith. Kako je počela ta kolaboracija?

PW: Zapravo datira par godina ranije. Išli smo na turneju sa The Cure po Evropi i Americi 2008-2009. To se desilo tako što smo u nekon trenutku 2007. svirali random koncert u Brighton-u gde je Robert Smith došao da nas čuje. Došao je u backstage nakon koncerta i rekao „Zdravo, ja sviram u bendu The Cure, trebalo bi da nam budete podrška jednog dana“ i mi smo odgovorili „OK!“. I to smo i uradili. Mislim da je odlično kako su se The Cure uvek trudili da podrže male i opskurne bendove i pomagali im da dođu do veće publike. Od te prve turneje smo u neprekidnom kontaktu sa njima. Meltdown je bio odlično iskustvo, a veoma se radujemo Exitu.

BR: 65daysofstatic je uvek smatran jednim od onih bendova koji pomera granice svoje muzike svakim novim izdanjem. Kada radite na novom izdanju da li krećete sa planom „eksperimentisaćemo na ovoj ploči“ ili jednostavno pustite da vas momenat ponese u nekom smeru tokom celog procesa?

PW: Hvala! Odgovor je „i jedno i drugo“ a iskreniji odgovor bi bio „ne znam“. Često smo ranije govorili da branimo stav „pravimo sve u hodu“. Puštamo intuiciju da vodi put pre nego previše kritičkog razmišljanja. Skoro sam promenio mišljenje u vezi toga. Mislim da zapravo dosta razmišljamo kritički i pregledamo šta smo uradili, ali se ta revizija svega što smo uradili direktno manifestuje na nove stvari više nego što razgovaramo ili planiramo pre nego što rad krene. Bilo da pokušavamo da budemo „eksperimentalni“ ili ne (zato što je stvarno bilo dana kada smo pokušavali da napravimo „generički“ 65dos zvuk) ovaj proces radi.

BR: Već neko vreme „tizujete“ publiku kratkim klipovima na društvenim mrežama koji pokazuju proces snimanja vašeg novog albuma „Decomposition Theory“. Sudeći po tim klipovima koristite dosta algoritama u dizajniranju zvuka. Kažite nam nešto više o tom procesu? Kada možemo očekivati novo izdanje?

PW: Zapravo „Decomposition Theory“ nije novi album. Novi album dolazi na jesen, a više detalja ćemo objaviti uskoro. Prošle godine smo uradili turneju i projekat koji se zvao „Decomposition Theory“ i da to je bio A/V šou koji smo pokretali algoritmima koje smo sami dizajnirali. To je svakako bio uzbudljiv i eksperimentalan projekat za nas. Međutim, uvek smo gledali na  „Decomposition Theory“ kao na metodologiju ili određenu tehniku više nego što je to album ili turneja. To je ime koje smo dali procesu koji sam pokušao da objasnim u prethodnom pitanju. To je način na koji 65daysofstatic  pokušava da se ne redifiniše konstantno već da izbegnemo definicije generalno. Trajni proces NE-definisanja, dekonstrukcije, dekompozicije, gledanja u sastojke i na kraju prezentovanje toga na adekvatan način.

Najavljeni novi album će svakako biti sačinjen od materijala nastalog prethodnih godina koji smo razvijali i na koncertima, ali to neće biti „Decomposition Theory“ album.

BR: Koliko je komplikovano preneti taj koncept u live okruženje? Koji su potencijalni problemi koji se mogu javiti?

PW: To je veoma komplikovan proces. Bio je uspešan ali je došao sa mnogo lekcija koje smo naučili. Ne znati šta će sledeće da se desi je veoma neprijatna stvar kada ste na bini! Takođe, postoji granica korisnosti algoritmičke muzike u kontekstu koncerta koji ima svoje trajanje. Ne možemo da sviramo zauvek, nećemo da postanemo zaneseni time što radimo, mi smo veoma glasan bend i postoje fizička ograničenja koliko dugo je to uživanje za publiku… ukratko, mi smo najbolji kada je sve fokusirano i kada je sve što prezentujemo urađeno sa jasnom namerom. Prezentovanje unikatnog, algoritamskog koncerta stavlja ogroman limit na to.

BR: Od vašeg prvog albuma „The Fall of Math“ publika je mogla da čuje vašu naklonost prema IDM muzičarima iz 90ih poput Autechre, Aphex Twin ili Boards of Canada u sudaru sa post rock pionirima Mogwai, Bark Psychosis ili Godspeed You! Black Emperor. Šta vas je privuklo ka ideji da kombinujete ove različite ideje u jedan miks?

PW: Tada smo, kao i većina, slušali podjednako Autechre, Aphex Twin itd. kao i bendove poput At the Drive-in, …Trail of Dead ili Godspeed i mnoge druge. Takođe smo dosta slušali New Order koji su mešali gitare i elektroniku godinama unazad. Tako da smo zapravo bili zbunjeni zašto više ljudi ne radi to. Nije nam to delovalo toliko radikalno. Delovalo je kao zvuk koji smo želeli da čujemo. I onda smo ga napravili.

BR: Poznati ste po uzbudljivim koncertima na kojima ne štedite nijedan atom snage od početka do kraja. Ako biste morali da birate između koncerata i vremena provedenog u studiju povezujući Max for live, šta biste izabrali?

PW: Obe stvari su sjajne u svojoj različitosti. Da možemo da ostanemo zauvek u našim ranim dvadesetim godinama onda bi neposrednost i uzbuđenje turovanja bili bez razmišljanja moj prvi izbor. Ali ne možemo. Nismo toliko stari, ali starimo i svakako kao bend želimo da nalazimo nove pristupe i načine da se izrazimo. Imamo neverovatno sreću što smo uspeli da proputujemo toliko u prethodnih 18 ili više godina i svakako planiramo da nastavimo, ali na kreativnom planu mislim da više šansi za nas ima u svetu komponovanja…barem u ovom momentu. Da smo malo uspešniji mislim da bismo radili ono što Bjork radi – stvarno bismo testirali granice onoga što je moguće uraditi na koncertu – jer je sviranje uživo stvarno sjajno. Ali realnost za nas je da je turneja sve skuplja i teško je uraditi je a ne izgubiti dosta novca.

BR: Koji su vaši omiljeni bendovi sa kojima volite da delite binu?

PW: Ne mogu da odgovorim na ovo dok ne budemo svirali sa svima.

65daysofstatic ispred The Cure na EXIT festivalu

Za manje od pola godine u Srbiju dolazi The Cure, jedan od najznačajnijih bendova svih vremena, koji će ove godine nakon zvaničnog ulaska u Rokenrol dvoranu slavnih krenuti na turneju povodom impresivnih 40 godina na svetskoj sceni uz najmanje isto toliko hitova.

Kod nas dolaze na EXIT u četvrtak, 4. jula, a od set liste se očekuje da fanovima pruži pravi celovečernji koncert po kojem su poznati čak i kad sviraju na festivalima. Upravo iz tog razloga, legendarni bend koji predvodi Roberth Smith, lično je odabrao kultni engleski sastav 65daysofstatic kao predgrupu za svoj nastup na Petrovaradinskoj tvrđavi!

Zanimljivo je da zbog velikog koncerta grupe The Cure, publika već sad, ranije nego ikad, može da kupi i pojedinačnu ulaznicu samo za prvi dan Exita, i to po ceni od samo 2.990 dinara za parter i 4.490 dinara za fan pit, a karte se prodaju onlajn na exitfest.org, kao i na prodajnim mestima Gigs Tix širom Srbije.

Od osnivanja 2001. godine do danas, britanski sastav 65daysofstatic iza sebe ima šest studijskih albuma, nekoliko maksi singlova i objavljenih numera, među kojima se izdvaja saradnja upravo sa Robertom Smithom, frontmenom grupe The Cure. Flertujući sa post rock muzikom i elektronikom, bez straha od nepoznatog i eksperimentisanja, ovaj bend iz Šefilda na inovativne načine koristi čari savremene tehnologije. Naime, osim što su objavili kompoziciju beskonačnog trajanja preko jedne platforme za kodiranje, ova jedinstvena muzička četvorka dobila je prestižni zadatak da komponuje originalni soundtrack za video igru „No Man’s Sky“, koja predstavlja pravi fenomen među gejmerima, ali i kritičarima i muzičkim fanovima. Za 65daysofstatic važi da su izuzetan bend uživo, a sami priznaju da najviše vole vreme provedeno svirajući pred publikom. Nastupali su na najvećim svetskim pozornicama uz najveće hedlajnere kao što su Metallica, Linkin Park, a The Cure su već pratili na turneji 2008. godine.

Pažljivo slušaj (avgust 2016)


Avgustovsko, kao i prethodno izdanje rubrike Pažljivo slušaj, uprkos tome što ne sadrži recenzije albuma regionalnih izvođača, donosi žanrovski šarenolik prikaz aktuelnih svetskih izdanja, probranih i recenziranih od strane novinara Balkanrocka.

Uroš Kostić (There.): “Ritual stavljanja ploče na gramofon i držanje omota je fenomenalan”

Uroš Kostić - ThereNiški instrumentalni sastav There. završio je snimanje svog novog albuma “Chasing the basics“. Za kratko vreme otkad bend postoji,pobrao je odlične kritike publike i muzičkih znalaca. Bend čine petorica mladih muzičara: Janko Džambas (gitara), Pavle Dinić (klavijature) , Uroš Kostić (gitara), Marko Mitić Čapa (bas gitara) i Luka Bašić (bubanj). Razgovarali smo sa gitaristom Urošem Kostićem o novom albumu, njihovom putu ka afirmaciji i daljim planovima koje imaju.

Najčitanije

Izdvajamo!