Imotski je u subotu barem na jednu večer bio glavna blues destinacija u Hrvatskoj. Split ovog puta nije dobio izvođačku premoć, jer prethodno najavljeni splitski Šetači nisu nastupili, no to su debelo nadoknadili The Harpoons pojačani Carl Reuterom, te zagrebački Robert Johnson’s Backbone.
Splitski „harpuni“ su godinama već jedan od najrespektabilnijih blues bendova, osim kvalitetnih interpretacija svjetskih blues uspješnica, publici su poznati i po velikom broju nastupa uživo po klubovima. Zbog svega nabrojanoga, krajnje je vrijeme da se napiše o kome se točno radi: Lovre-Predrag Lovrinčević (usna harmonika, vokal), Vicko Franić (gitara), Duje Čoko (bas), Joško Radić (bubnjevi) te na samom kraju Ivan Gilić (klavijature). Dečki su prvi zagrijali atmosferu u klubu, izvodivši neke blues klasike poput „In Your Darkest Hour“ ili „On The Road Again“ od Canned Heata. Na pozornici se jednostavno osjetio i vidio sklad i upotpunjavanje članova: s jedne strane hladnokrvni Lovre i Duje, a s druge potpuno razigrani Vicko i raspoloženi Joško. Namjerno sam izostavio klavijaturistu, koji je tu na neki način „novi“ – s njime je bend dobio jednu posebnu puninu i specifičnost. Nakon početnog „zagrijavanja“, uslijedila je pauza od 20 minuta (mislio sam da je to sve od Harpoonsa, ali su se vratili na pozornicu na kraju kao posljednji izvođači). U međuvremenu smo dobili informaciju da Šetači neće nastupiti zbog visoke temperature jednog od članova. Na red su tada došli Robert Johnson’s Backbone, predvođeni karizmatičnim Robertom Lon Johnsonom. Robert je bio simpatično nastrojen cijelo vrijeme, a predstavio se riječima „I am Robert but you can call me Doc“ te se već tada vidjelo da će biti s publikom na „ti“. Ovaj američki „wanderer“ svoje mjesto pod suncem našao je u Hrvatskoj, po zanimanju je kiropraktičar, a uza sebe ima također vrsne glazbenike koji dolaze iz bendova Cool Shakes te Small House Brown: harpist Krešo Oremuš, Mario Žuvela na perkusijama i kontrabasu, Ante Prgin Surka na ritam bubnjevima te Tomi Novak na gitari. Kao što ste već mogli primjetiti, Robert Johnson uzeo je pseudonim po uzoru na kultnog bluesera s početka 20.stoljeća, a i njihov samostalni album „A Tribute to Robert L. Johnson – The Delta Blues King“ govori o tome koliki je utjecaj imao na njihovo stvaralaštvo. Njihova svirka je bila vesela, razigrana, te je pokazala takvu jednu-nepesimističnu stranu bluesa, a tu su se uz našeg američkog frontmena (koji je btw nabacivao ponekad hrvatske izraze što je publika pozdravljala) najviše isticali svestrani Žuvela i neumorni Oremuš na usnoj harmonici-čovjek je vidljivo davao maksimum iz sebe! Jedina zamjerka njihovog nastupa bio je možda malo predugačka izvedba, preko sat i pol samo jednog blues izvođača-a još su na stage ponovo trebali stati Harpoonsi, no na taj problemčić osvrnuti ću se kasnije.
Harpoonsi su se vratili na stage nakon stanke, ovog puta i oni „obogaćeni“ strancem-radi se o Carl Reuteru, avanturistu, boemu, putniku i ono što je najvažnije: velikom zaljubljeniku u blues. Njegov ostanak i boravak u Hrvatskoj rezultirao je velikom stvari za hrvatski blues, ali i glazbu općenito na ovim prostorima. U suradnji s njim, bend je stvorio autorski album „Blues On“ kojeg su ovog puta u principu i promovirali. S Reuterom, bend je dobio mnogo-fluentnost i originalnost na engleskom jeziku, iskustvo kombinirano sa kvalitetom koje bi trebalo zaštititi kao nekakav patent! Blues glazba ovakvim potezima dobija mnogo na popularnosti, ovakvih projekata nema mnogo i dečki su napravili odličan posao. U moru pjesama, tu večer bih posebno izdvojio njihov „Harpoon Blues“-stvar u kojoj se može najbolje opisati sve ono što bend radi i što predstavlja, a to je čista blues uživancija i kvaliteta na splitski način, kakvu samo oni mogu napraviti.
Ako je tu večer i bilo ikakvih zamjerki (kvragu, čak se i okupio velik broj ljudi) ondu u tom smislu se može spomeniti možda pomalo predugačak repertoar cjelokupnog koncerta. Da, bio je to mini blues festival-blues smo tražili blues smo i dobili, ali za običnog smrtnika možda je malo previše preko tri sata sviranja. Kako god bilo, sve u svemu odlični nastupi vjerojatno vodećih blues snaga u Hrvatskoj!
autor: Dino Nejašmić
