Whitesnake u Zagrebu – ponovni susret s rock institucijom

WHITESNAKE ZAGREB
Foto: Sarah Agić

Nakon koncerta Whitesnakea u Zagrebu 2015. godine bio sam uvjeren kako će naš prvi koncertni susret biti ujedno i posljednji. Tada mi je to bila još jedna stavka s bucket liste koju sam odradio. Vidjeti David Coverdalea i njegov Whitesnake uživo. Check! Next! Barem sam tako uvjeravao sebe. I to nekoliko godina, sve do par dana prije ovog zagrebačkog koncerta. Jednostavno, nisam mogao odoljeti ponovnom susretu.

Unatoč nedostacima kojih smo svi svjesni, sve se zaboravi kada se nađeš oči u oči sa jednim od svojih junaka. A David Coverdale je upravo to. Jedna od legendi prošlih vremena kada je glazba jednostavno bila bolja. Stoga nije čudno da je uspio napuniti Šalatu usred radnog tjedna. Siguran sam da je svim okupljenima dao dodatni atom snage kako bi preživjeli još koji dan na poslu prije vikenda.

Predigra za glavnu atrakciju večeri su inače bili Animal Drive, predvođeni Dinom Jelusićem o kojem vjerujem ne treba dodatno trošiti riječi. Ljubitelji žešćeg zvuka su upoznati s njegovim radom u Trans-Siberian Orchestra, a ostali ga vjerojatno znaju kao pobjednika prve pjesme Eurovizije za djecu i zbog nedavne pobjede u hrvatskom showu “Zvijezde pjevaju”. Imao sam veliku želju vidjeti ga u ovom izdanju sa vlastitim bandom, ali nažalost nisam stigao na vrijeme. Dino oprosti, ali nisam mogao naći parking.

Na Šalatu sam ušao nekoliko minuta prije samog početka koncerta i smatrao sam to velikim uspjehom jer sam na prvom koncertu u Ciboni propustio prve dvije pjesme, a to su bile „Burn“ i „Bad Boys“ što mi je tada teško palo. Na brzinu sam ugrabio pivo i spremno čekao početak koncerta.

A on je krenuo bombastično. Uz kraći uvod cijelog benda, Coverdale je poručio publici: „Here’s a song for ya!“ uz svoj prepoznatljiv pokret sa stalkom mikrofona i brzo su krenuli taktovi „Bad Boys“. Moram priznati da mi je u tom trenutku srce bilo na mjestu jer sam ispravio nepravdu sa prošlog koncerta. Na „Burn“ nisam računao jer je prema set listama prijašnjih koncerata bilo više nego jasno kako odstupanja nema. Što je donekle i razumljivo s obzirom na okolnosti i daleko od toga da su Whitesnake iznimka u svijetu glazbe što se tiče uigranosti koncertnih set-lista na turneji.

WHITESNAKE ZAGREB

Sljedeća je na redu bila „Slide It In“, još jedna od mojih favorita, te „Love Ain’t No Stranger“ čime je zatvorena prva cjelina starijih pjesama. Publici je predstavljena jedna od novijih pjesama „Hey You (You Make Me Rock)“ koju je publika dobro prihvatila. Prvenstveno jer daje mogućnost uključivanja publike u pjevanje refrena (Hey! You!..).

U nastavku bend izvodi već treću stvar sa kultnog albuma „Slide It In“„Slow an’ Easy“ gdje Whitesnake preskače dugi uvodni dio i odmah od početka kreće u refren. Pjesma je dobro zakuhala atmosferu i pripremila teren za „Ain’t No Love In The Heart Of The City“ gdje si publika daje oduška i zdušno pjeva s Coverdaleom cijelu stvar. Nastojeći maksimalno iskoristiti naklonost publike, bend je odsvirao još jednu novu stvar –  „Trouble Is Your Middle Name“.

Kao po običaju, nakon šest-sedam otpjevanih pjesama došlo je do trenutka kada Coverdale uzima predah i na scenu kao glavne zvijezde staju gitaristi Rob Beach i Joel Hoekstra koji izvode svoj “guitar duel”. Da budem iskren, otišao sam po novu pivu u tom trenutku. Ne iz razloga jer se radi o lošim glazbenicima, dapače, već jednostavno ne volim tako dugačke solo dionice pojedinaca na koncertima. Davno sam čuo izjavu da je Iron Maiden najbolji live bend iz razloga jer nemaju nikakvih solo točaka. Mogao bih se donekle složiti s tom izjavom, ali više o tome u nastavku.

WHITESNAKE ZAGREB

Nakon duela je uslijedila treća i posljednja stvar iz novog arsenala, „Shut Up & Kiss Me“ koja možda ima i najveći potencijal od navedednih. Ni tu se ne radi o nekoj glazbenoj revoluciji ali ima ono nešto što tjera ljude na pokret.

Uslijedio je razlog zbog čega se ne mogu sasvim složiti sa izjavom da ne treba imati solo točke na koncertima, a on se zove Tommy Aldridge koji ima 68 godina. Čovjek je samo potvrdio ono što sam već znao – da je životinja. Uspješno je animirao publiku koja ga je zdušno ispratila pljeskom. Važno za napomenu – skoro polovicu nastupa je svirao bez palica. Lars Urlich iz svog najboljeg perioda je u usporedbi s njim tek početnik.

Nakon toga je uslijedio „džuboks deo“ (kako kaže Cane iz Partibrejkersa) i od tog trena raspoloženje publike ide samo uzlaznom putanjom. Krenulo je s baladom „Is This Love“, nastavilo se sa „Give Me All Your Love“ i „Here I Go Again“. Stekao sam dojam kako se publika sada tek  zagrijala iako sam znao da je kraj veoma blizu.

Kao bis po običaju ide „Still Of The Night“ kada kreće i kiša no ni ona nije mogla pokvariti dobro raspoloženje publike. Već sam se polako počeo kretati prema izlazu jer je to trebao biti kraj koncerta pa sam htio izbjeći gužvu no sreća mi se osmjehnula još jednom. Bend je počeo svirati „Burn“ čime sam kompletirao obje pjesme koje sam prošli put propustio.

Bend je publiku doveo do nenadanog vrhunca i ostavio je u tom stanju. Čuli su se povici „We want more! We want more“ no čim je Coverdale pozdravio sve strane publike svojim pokretima s mikrofonom, sa zvučnika se mogla čuti „We Wish You Well“ te je tad bilo jasno kako je ipak kraj. Bend se još neko vrijeme pozdravljao s publikom što sam iskoristio kako bih se ugurao u povorku za van nastojeći izbjeći gužvu.

Generalna ocjena koncerta je – prolazna. I kada uračunam sve nedostatke, znam kako je sinoć mnogima sigurno bio prvi susret s Whitesnakeom i bilo im je super. Oni sa kritičnim uhom će reći kako su pjesme prilagođene Coverdaleu i njegovom glasu (ili onome što je ostalo od njega) no sve u svemu bila je to ugodno provedena srijeda navečer.

Whitesnake je koncert “izgurao” pjesmama sa albuma „Slide It In“ i „1987“ što ipak tužno potvrđuje da zadnjih 30 godina Whitesnake nemaju neku dodanu diskografsku vrijednost svojoj karijeri. Možemo samo zamišljati za koje hitove smo ostali uskraćeni zbog prekida suradnje Coverdalea i John Sykesa no barem su nam podarili bezvremenski album „1987“. Kao i kod drugih bendova u sličnoj situaciji, nadam se kako će Coverdale i ostatak benda znati zaključiti kada je vrijeme za povući kočnicu i dostojanstveno zaključiti karijeru.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

WHITESNAKE ZAGREB