Wardruna u Zagrebu – Početak jednog divnog prijateljstva

Foto: Željka Mojzeš – Buby

Wardruna, norveški glazbeni fenomen sinoć je oduševio posjetitelje zagrebačke Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ svojim ambijentalnim izričajem te demonstrirao publici dio vikinške folk tradicije.

Rekli bismo totalno očekivano, s obzirom na to da su karte razgrabljene u roku od pet dana, ali unatoč tome moglo se naći poneko prazno mjesto u dvorani koja inače prima oko 1.800 posjetitelja. Da li se radilo o valjanim razlozima za propuštanje koncerta – ne znam, ali sigurno je da su odsutni ostali uskraćeni za jedan odličan audio-vizualni spektakl.

Najmanje su dva razloga za tako brzu prodaju karata. Prvi je neosporno glazbena prošlost vođe grupe, glavnog pjevača – skalda i multiinstrumentalista, Einar Selvika poznatog i kao Kvitraf koji je do Wardrune bio najpoznatiji kao bubnjar norveškog black metal sastava „Gorgoroth“. S tadašnjim pjevačem „Gorgorotha“, Kristian Eivind Espedalom, poznatim kao Gaahl (2015. prestao javno nastupati) i sa Lindy-Fay Hella, Einar Selvik pokreće ovaj glazbeni projekt te samim time budi zanimanje pripadnika metal zajednice.

Drugi razlog je medijska pozornost koju je grupa dobila preko uspješne serije „Vikinzi“ gdje se u drugoj sezoni serijala mogla čuti njihova glazba čime su izašli iz okvira metal scene i ušli u domove mnogih ljudi.

Očekivano – velika većina posjetitelja bila je iz metal zajednice. Neupućeni su lako mogli zaključiti kako se u Lisinskom održava metal koncert jer je velik broj posjetitelja nosio crne majice sa natpisima metal bendova ili imao duge kose i brade. Naravno, tu su bile i njihove bolje polovice – a samo zbog njih bi vrijedilo prošetati do Lisinskog.  Upravo je metal zajednica činila većinu publiku koja je razgrabila karte no bilo je i “drugih” posjetitelja koji su na vrijeme osigurali sebi ulaznicu.

Na samom početku vladao je veliki kaos i užurbanost dok su se svi smjestili na svoja mjesta te koncert nije započeo točno u 20:00h kao što je najavljeno. Nakon dodatnih desetak minuta, glazbenici zaogrnuti tamom izlaze na pozornicu te ih publika odmah burno pozdravlja pljeskom.

Za uvodnu pjesmu je odabrana „Tyr“ sa “Runaljod – Ragnarok” albuma iz 2016. godine. U pjesmi se koriste stari puhački instrumenti te na sredinu pozornice staju dva glazbenika i sva svjetla su usmjerena samo na njih dok ostatak i dalje ostaje u polumraku. Kako pjesma odmiče svjetla se pomiču od jednog do drugog aktera i oživljavaju pozadinu.

Na sličan način prolaze i sljedeće skladbe „Wunjo“ i „Bjarkan“ te dolazimo do prvog vrhunca večeri, a to je proživljavanje scene iz druge sezone serije „Vikinzi“ kada u epizodi „Blood eagle“ Ragnar muči Jarl Borga uz pratnju „Heimta Thurs“ i „Thurs“ sa albuma “Runaljod – Gap Var Ginnunga”.

Pozornica je tad obasjana crvenkastim svjetlom i slušatelji bivaju uvučeni u svojevrstan ritual uz zvukove bubnja koji zadaje ritam i vodi nas kroz cijelu scenu. Čak i ako niste nikad gledali „Vikinge“ atmosfera i osjećaji koje budi ova pjesma se ne mogu ignorirati. Kraj je začinjen stroboskopom uz intenzivno bljeskanje svjetla i vriskove izvođača što publika nagrađuje sa ogromnim pljeskom.

Bitno je napomenuti kako se ovdje ne radi o tipičnom koncertu i pjesmama koje se pjevaju jednoglasno uz band. Pošto je koncert sjedeći izvođači imaju drugačiji pristup i sredstva za animirati publiku i to najviše putem vizualnih trikova. Igra svjetla i sjene je jedan od glavnih trikova kojima se služe. S obzirom na to da šesteročlana družina većinu vremena provodi statično, (uz iznimku Lindy-Fay Hella koja uz pjevanje i pleše uz taktove glazbe), sa osvjetljenjem je postignut privid kako ih se na pozornici nalazi mnogo više.

Svaka sljedeća pjesma izaziva sve veće oduševljenje publike, što se moglo čuti u povicima i pljeskanju koji ih prati. To možemo zahvaliti i činjenici kako se radilo o prvom koncertu Wardrune na ovim prostorima pa je set lista bila složena po best-of principu. Tako smo mogli čuti između ostalog „Runaljod“, „Raido“, „Völuspá – Scaldic verzija“, „Isa“, “UruR“, “Algir – Stien klarnar“, „Dagr“, „Fehu“, „Odal” itd. Jedna od mojih osobnih favorita, „Helvegen“, je zauzela posebno mjesto na set listi te je njome Kvitraf najavio kraj koncerta što je izazvalo val reakcija u publici.

Prije same izvedbe Kvitraf je napomenuo kako su nekad u Norveškoj pjevali u raznim prilikama, po rođenju djeteta, sijanju sjemenja, žetvi, ali i kad netko umre no danas tome nije tako. Kako su stare pjesme zaboravljene on si je uzeo u zadatak oživiti ih i stvoriti nove. Poručio je svima da pjevaju malo više u svom životu – jer to je lijek.

Atmosfera je još jednom doživjela vrhunac za vrijeme izvođenja te pjesme te na kraju publika ustaje i nekoliko minuta nagrađuje izvođače gromoglasnim pljeskom i ovacijama nadajući se kako ovo ipak neće biti kraj koncerta. Vidno dirnut atmosferom, Kvitraf ostaje na pozornici i zaključuje kako je ovo vjerojatno znak kako bi se koncert trebao nastaviti te najavljuje kako će otpjevati još jednu kraću skladbu. Dok je dolazio do daha, dao je uvod u pjesmu, nakratko zaboravljajući što je zapravo htio reći.

Spomenuo je glavnog junaka serije „Vikinzi“ Ragnar Lodbroka te otkrio kako mu prezime u prijevodu znači „dlakave hlače“ no kako se to ne spominje previše jer nije dovoljno atraktivno. Dodao je kako možemo njega zamisliti u dlakavim hlačama ukoliko želimo, što je dio ženske publike popratio zvižducima.

Komplimente je prihvatio s osmijehom i otpjevao posljednju stvar na koncertu „Snake Pit Poetry“ koja je zapravo priča iz runa i Ragnaru koji je bačen u jamu punu zmija. Pjesmu je izveo samostalno uz pratnju starinske harfe u maniri pravog skalda, drevnog skandinavskog pjesnika pjevača što je inače i tema posljednjeg albuma nazvanog „Skald“ gdje je snimljena neobrađena studijska izvedba starinskih pjesama i nekolicine pjesama Wardrune.

Pjesma nažalost nije mogla vječno trajati te publika još jednom ustaje i gromoglasno pozdravlja sve članove Wardrune, koji su se pridružili Kvitrafu na pozornici, te koncert završava uz obećanje o skorom povratku.