Grupa The Underground Youth dolazi iz tmurnog i industrijskog Manchestera što se odlično uklopilo u cijelu sliku grupe. Njihov imidž je povezan u jednu cjelinu koja govori da su mračni, hladni i bučni. Za svu muziku zaslužan je Craig Dyer. On je počeo kao kantautor i s vremenom se projekt razvio u kompletan bend. Godine 2012. potpisuju za Fuzz records, a samim time dobivaju veći publicitet. Većinom ste mogli čuti za njih preko YouTubea, jer kada bi slušali glazbu mračnije tematike, uvijek bi se tu našao i album „Mademoiselle“ čiju naslovnicu krasi Godardova muza Anna Karina. Velika je razlika između studijskih albuma i nastupa uživo, što se moglo čuti i jučer u zagrebačkoj Močvari gdje su održali koncert.
Cijeli taj dan je bio užasan. Kiša, vjetar i hladnoća nikako nisu dali ljudima da napuste kuću, a nisu dali ni volje da još odu i na koncert.To je rezultiralo polupopunjenom Močvarom. Na početku je bilo oko 10 ljudi, ali klasična zagrebačka publika nikada ne dolazi na koncert. Članovi benda su bili za svojim merch stolom i čavrljali s okupljenim ljudima. Čim ste ih ugledali mogli ste doći do zaključka da oni žive tu glazbu koju sviraju. Dyer je mršavi tip sav u crnom i s crnom maskarom oko očiju. Njegova žena Olya Dyer izgleda kao ženska verzija supruga, sva u crnom i naravno s pojačanom crnom šminkom oko očiju. Gitarista Frankie Frankie i basista Max James možete bez problema zamisliti kao talijanske mafijaše u 50-im godinama prošlog stoljeća.
Na pozornicu dolaze s kašnjenjem oko pola sata i bez puno priče kreću u koncert. Zanimljivo je vidjeti da, umjesto bubnjeva, Olya Dyer koristi snare i kick u stilu The Velvet Undergrounda. Zvuk prožet reverbom i s mnogo jeke. Zvučalo je kao da je svaki instrument, pa i vokal prožet sa što više efekata zbog kojih pjesme zvuče kao da su udaljene i daleko. Sviraju pjesme kao što su „Strangle up my mind“, „I need you“, „Julliete“ i „Morning sun“. Cijeli koncert su mogli odsvirati bez stajanja, jer pauze između pjesama su popraćene mlakom reakcijom. Tek na pola koncerta Dyer prvo poziva publiku naprijed i publika prilazi, ali za par trenutaka Dyer se spušta u publiku sa svojom gitarom i mikrofonom. Tek onda kreće pravi koncert gdje se publika više uživljuje. Rasvjeta pojačava dojam i bend dobiva na kaotičnosti. Nije tu bilo tihih trenutaka, od početak do kraja samo ugodna buka. Publika ih zove na dva bisa i bend se odaziva.
The Underground Youth ne svira ništa novo, već zvuče kao istinska kompilacija najdražih bendova Craig Dyera. Vokal oponaša post punk tj. Joy Division i na trenutke čak zvuči kao Suede. Bubnjevi su inspirirani minimalizmom The Underground Youtha, a gitare imaj u sebi The Jesus and Mary Chain melodije i buku. Tmuran koncert koji bi mogao biti bolji da je odaziv publike bio veći ili pak da je sam bend dao bolju izvedbu. Žalosno je kada gledaš bend i vidiš da dobro rade svoj posao, ali nastupaju u krivom desetljeću. Da je The Underground Youth oformljen početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, sigurno bi doživjeli veću slavu i promijenili bi mnogo života ljudima koji bi došli na koncerte. Ovako im ostaje da sviraju za malobrojnu publiku koja cijeni i voli takvu muziku.
