Od 3. do 5. kolovoza na prostoru nekadašnje Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku održan je glazbeni SuperUho festival. Festival koji će mnogi zbog činjenice da ga je konceptualno osmislio i u praksi realizirao Mate Škugor uspoređivati s njegovim ranijim projektom – Terraneom. No, istina je, sljedeća – dvije su to različite stvari (iako oba festivali) istog čovjeka (dakle, Mate Škugora) .
Tako dobijete Terraneo na prostoru bivše vojarne Bribirskih knezova čiji su izvođači bili ‘pitkiji’ i bliži široj masi slušatelja i SuperUho smješten na drugom kraju Šibenika čiji line up privlači profinjeno uho slušatelja koji zna što traži od glazbe te cijeni ono umjetničko u njoj. To umjetničko izvođaču daje na ‘težini’, a počesto ta težina ne odgovara baš svakom paru ušiju koji joj se nađe na putu. Za neke je glazbena ponuda bili teška koliko i industrija koja je nekoć cvjetala na istom mjestu. Tako je bilo i sa SuperUhom – dok su jedni bili apsolutno oduševljeni, drugi su utjehu tražili u svemu drugom čega bi se dohvatili na lokaciji post apokaliptičnog ambijenta koji, zapravo, i nije nudio previše izbora. Svi koji su došli jednostavno su morali čuti svakog od izvođača jer Žedno uho stage (glavna pozornica) i Drugi stage (manja pozornica) uokviruju ne odviše veliku površinu na kojoj se festival odvijao. No, preklapanja satnice nastupa izvođača ili su bila minimalna ili ih uopće nije bilo.
PRVI DAN: NATIONAL PO TREĆI PUT
Prvi ‘superušni’ festival otvorio je šibenski post punk bend Diskodelija – bend kratko staža iza sebe ime sasvim dovoljni svirki, čak toliko da su za 45minutni repertoar na festivalu odustali od nekoliko starih pjesama kako se ne bi ponavljali i tako dali prostora nekim novim. Čujemo da uskoro ulaze u studiju te da im se smiješi nastup u Beogradu.
Na Žedno uho stage prvi su se popeo američki The Black Lips. Bend čiji garažni rock te večeri nije bio osobito uzbudljiv. Povremeno su zvučali kao da zaboravljaju gdje su i da imaju obavezu prema publici koja je platila ulaznicu da bi ih, između ostalih, došla poslušati. ‘Drive my buddy’, ‘Justice after all’, ‘Oh, Katrin’… Hitovi koji jednostavno nisu bili dovoljni za nešto više od prosječnog nastupa koji je zadovoljio i publiku i bend, ali ništa više od toga. Istina, moguće je da su dečki posustali pred spoznajom da se nakon njih na pozornicu uspinje The National čiji članovi njeguju posebnu vezu sa Šibenikom, odnosno bend kojemu je to bio treći nastup zaredom u Šibeniku (prethodna dva održana su u sklopu festivala u petak i subotu, 1. i 2. kolovoza), sve skupa sedmi u Hrvatskoj.
I pomislio bi čovjek da je publici više dosta ‘nacionalnovih’ pjesama, da se tu nema više što čuti, no stotine okupljenih grla ispred Matta i ostatka društva u glas je pjevalo ‘Squalor Victoria’, ‘Mr November, ‘Trouble will found me’… Iako često istican kao introvertiran, Matt nije odolio zovu publike pa se spustio i među vjernim fanovima otpjevao nekoliko taktova. Vrhunac koncerta, svakako i prvog dana festivala bio je bis nabijen emocijama dok se pjevala ‘Vanderlyle Crybaby Geeks’.
Zanimljivo, statusu koji The Nationalu koji uživa među hrvatskom publikom, opasno se približio beogradski Repetitor koji je nastupio nakon njih. Možda i zbog toga što i Repetitor, kao i The National imaju posebnu vezu sa Šibenikom. Naime, dečko i cure česti su gosti šibenskih festivala (nastupili su na Terraneu, Regiusu…), a jedan od članova benda ima rodbinu u obližnjem Zatonu. I da, bend je veliki obožavatelj The Black Lipsa s kojima su iste večeri dijeli pozornicu. Sasvim dovoljno da koncert učini posebnijim u odnosu na koncerte na drugim mjestima u Hrvatskoj pa nije čudo što su balkanski rokeri s primjesama indie tona opasno zaprijetili headlinerima iz Amerike. Dodajmo i to da je bilo među publikom bilo pripadnika muške populacije koji su toliko očarani nastupom bubnjarice da su je bili spremni ženiti. Našao se barem jedan takav, znamo iz prve ruke.
Za to vrijeme, odnosno prije i poslije The Nationala na Žednom uhu, na suprotnoj pozornici ili Drugom stageu izmjenjivali su se Seven That Spells, neki pišu – trenutačno najbolji hrvatski rock bend, potom ABOP (After je bolji od partyja) a do dugo u noć preostalu publiku na TEF-u pod zvjezdanim nebom zabavljali su DJ Gdin Smeđi Šećer i MR Dirty Hairy.
DRUGI DAN: ŠARMANTNI HOWE TRIAGE
Drugi dan festivala otvorila je super grupa ESC Life na Drugom stageu. Zašto super?! Pa zato što je čine članovi grupa poput Hemendexa i STillnesa. S njima je festival odmah počeo glasno, u plesnom ritmu ili kako Šibenik kaže ‘drito u glavu’.
Kad ih čovjek vidi, prva misao mogla bi biti da taj djedica nema više što dati od sebe, no Dylan Carlson predvodi Earth bez greške i to je učinio drugog dana festivala na Žedno uho stageu. Earth iz Seatllea odašiljao je s pozornice post rokerski blues koji je dizao prašinu s tla TEF-a pri tom ulazeći u pore svakog od prisutnih fanova hipnotiziranim zvukom. Pojedincima u publici učinili su se zamornim, teškim, no trebalo je smoći hrabrosti prepustiti se i ući u taj mračni svijet američkih ‘zemljana’ uokviren tamnim zidovima ruševnog pristaništa nekadašnje tvornice. Apokaliptičan prizor koji je istinskim fanovima bio sve što im je te noći trebalo, makar su se neki više fokusirali da ispred njih stoji čovjek koji u vlasništvu drži sačmaricu kojom je svoj život zaključio nikad prežaljeni Curt Kobain. Za sam festival manje bitno, ali neka se zna.
On je, kažu, neokrunjeni kralj americane, a razlog ga tako zovu prezentirao je šibenskoj publici i možemo shvatiti zašto. On je Howe Gelb, a na SuperUho festival poveo je i Triage pa je Howe Gelb Triage donio dašak prekooceanskog countryja na Jadransku obalu. I ne samo to, već su sa sobom u goste poveli i bubnjara Sonic Youtha – Stevea Sheleyja. . Inače, Howe Gelb je jako šarmantan i šaljiv, pristupačan pa mu The National sigurno nije zamjerio kada se referirao na broj njihovih nastupa u Šibeniku sa željom da ih upravo on sustigne. To se vjerojatno neće dogoditi, no Gelba je druge večeri SuperUho festivala bio užitak slušati.
Prije Gelba na Drugom stageu svoju je psihodeliju s publikom podijelio bend Rose Windows. Zbog njihove distorzije gibalo se i more do pozornice, a kamoli neće publika. Sa sigurnošću tvrdimo kako je na festivalu te večeri bilo posjetitelja koji su došli samo zbog ovog benda koji je svojim repertoarom smekšao tvrdi zvuk druge festivalske večeri.
Naime, nakon sporog i teškog Eartha, Žedno uho stage zaposjeo je apsolutno artistički nastrojen Tuxedomoon. Ostarjelu gospodu koja još uvijek suvereno ‘barata’ svojim glazbenim alatima ipak su najbolje razumjeli samo oni koji ih prate od početka njihove karijere, oni koji su upoznati s njihovim radom koji je te festivalske večeri uključio i video projekciju što je dobro došlo onima koji se s glazbom nisu stopili pa su mogli donekle zadovoljiti vizualna osjetila. S njima je program na ‘žednouhoj’ pozornici priveden kraju do sljedeće noći.
Drugi stage, nakon Rose Windows, prepušten je domaćim snagama i to prvo odličnom zagrebačkom bendu Cojones koji su počeli kao cover benda, a dogurali su do autorskih stvari i reći ćemo ušiju Mate Škugora što je svojevrsno priznanje za rad. Prepoznala je to i publika koja im nije dala da samo tako siđu sa stagea jednom kad je njihovo vrijeme za svirku isteklo. Čisti rock, čisti hedonizam nakon čega je uslijedio nastup Kandžije i Golih žena koji ovog ljeta nema gdje nisu nastupali – pa se o njima već sve zna. Nakon bendovskog programa, festivalsku noć u zoru je ispratio DJ set s potpisom Jonathana Toubina & DJ Goca.
TREĆI DAN: FUCK BUTTONS PROTRESLI PUBLIKU
Odličan beogradski duo Ti otvorio je posljednji dan na TEF-u. Dečki se zasluženo mogu pohvaliti da su uspjeli pred sebe, ispred Drugog stage namamiti najveći broj publike dotad na istom tom mjestu kroz tri festivalska dana. Doduše, nisu se morali mnogo trudi, bilo je dovoljno da zasviraju i publika je sama odlučila gdje želi biti.
Dašak romantike starom industrijskom pogonu transformiranom u glazbeni ring za dvije ipol tisuće ljudi udahnula je Chelsea Wolfe na Žedno uho stageu. S malim zakašnjenjem od kojih desetak minuta, Chelsea je izašla na pozornicu sva u bijelom, a dramatiku njene koreografije i outfita naglasio je i jak vjetar koji je te večeri puhao. I kao što je vjetar jačao sa svakim novim mahom, tako je sa svakom novom pjesmom jačao zvuk kalifornijske kantautorice koja je do kraja nastupa oduševila festivalsku publiku.
Njene kolegice iz Hrvatske, Punčke nisu se puno zamarale s kojom količinom rocka će krenuti, a s kojom stati. One su odmah krenule žestoko i taj su ritam održavale do kraja i to bez problema. Punčke su pokazale zašto su odabrane kao predgrupa Queens of the stone age i tima dale doznanja muškim kolegama da ih se imaju pravo bojati jer one su visokopozicionirane žene u tom glasnom (pop) punk svijetu.
I dobro da su Punčke bile glasne jer ono što je uslijedio nakon njih na glavnom stageu nitko nije mogao očekivati. Četrdeset i pet minuta prije ponoći na pozornicu je izašao bristolski drone elektro dvojac Fuck Buttons toliko glasan da su zidovi i brda zemlje na festivalu prošli test sigurnosti. Od njihove glazbe tresla su se brda, nismo primijetili nikakvog miša, ali jesmo publiku koja se bezuspješno pokušavala sakriti pred navalom preglasne glazbe na njihove bubnjiće. Publici to nije pošlo za rukom, ali dvojcu jest – oni su imali roze čepiće u ušima i, vjerojatno, jedino što su primijetili jest slika njihovih najzagriženijih fanova s rukama u zraku u gotovo religijskom zanosu. Da, bilo je onih kojima preglasno nije donijelo nikakve nevolje. Dapače. Fuck Buttons glasnoću svoje izvedbe opravdavaju izjavom da je u današnje vrijeme kraj toliko izvođača teško pridobiti pažnju publike. Priznajemo, isplatilo im se jer na festivalu nije bilo duše, ljudske ni životinjske, ni one na kopnu, ni u obližnjem moru koja ih nije čula.
Bernays Propaganda makedonski je bend koji se vraća u Šibenik kad god mu se za to ukaže prilika pa drugačije nije bilo ni ovaj put. Također, kad god ih slušate osjećate taj ritam koji prožima tijelo i plešete, jednostavno se njišete u ritmu, a tomu pomaže i pogled na pjevačicu, bivšu balerinu koja se ne prestaje ‘bacati’ po stageu. Žena ima energije, ima glas, ali ima i energije za iznijeti cijeli koncert u plesnom ritmu i potom prepustiti poziciju ponovno šibenskim electro dub trojcu objedinjenim pod imenom The FogSellers.
Antenat je bend koji se po mnogo čemu razlikuje od bilo kojeg benda koji je u tri dana prodefilirao ‘superušnim’ pozornicama. Njih devet na pozornici, predvođeni energičnim Nenadom ‘ispuštali’ su zvukove pred kojim su pale sve brane dignute u znak eventualne obrane od napada glazbe nekog od prethodnih izvođača na festivalu. Nenad i društvo rasplesali su i zadnji par nogu koji je odolijevao gibanju u bilo kojem ritmu pruženom na festivalu. Svirali su stvari sa starih albuma, ali i ovog zadnjeg pa je posebna euforija vladala tijekom izvedbe ‘Izleta’ koja je ujedno i prva ekranizirana pjesma Antenata. Dečki su prvi bend na festivalu kojemu je publika jasno dala do znanja da im nije dosta vikajući ‘Hoćemo još!’. Antenat se vratio na bis, a uvjereni smo vratit će se i SuperUho opet dogodine na isto mjesto – mjesto post apokaliptičnog ambijenta kojemu se smiješi vedra budućnost.
