U petak, 19. kolovoza, počeo je festival koji ove godine postaje punoljetan – osamnaesti Špancirfest. U deset dana uličnog programa, koncerata na četiri pozornice, kazališnih predstava i kreativnih radionica, Varaždin na deset dana postaje karnevalska zona, dok se noću pretvara u pravi glazbeni festival. Danima prije početka festivala grad je prolazio „makeover“, kako bi se pripremio za program koji obećava najbolju epizodu Špancira do sada.
Nakon otvorenja, na kojem je sudjelovala i predsjednica, grad se ubrzo ispunio ljudima, a ulicama su zavladali zabavljači. Uska ulica po običaju postaje umjetnička zona, glavni trg odnosno Korzo zauzimaju plesačice s vrpcama, a u sporednim ulicama šećući nabasavamo na zanimljiv ulični performans koji je uključivao i contact juggling. Cijeli grad je u karnevalskom raspoloženju. Ulice su šarene, ukrašene cipelama ili okvirima od prozora obješenih na žice, u jednoj sporednoj ulici nalaze se divovski leptiri koji mašu krilima pri povlačenju užeta – raj za najmlađe posjetitelje. Za njih je, kao i obično, izdvojena i zona Vindiland, za ljubitelje hrane, nakita i kozmetike postavljeni su štandovi diljem grada, a za ljubitelje glazbe postavljene su četiri velike pozornice uz bogate sadržaje za koje se brinu ulični svirači.
Prvu večer koncertnih događanja otvaraju TBF i Varaždinski komorni orkestar na pozornici kod Vile Bedeković, a na besplatnoj pozornici na Kapucinskom trgu sviraju Jinxi. No glavni spektakl se uvijek odvija na Starom gradu. Tamo je, nakon solidnog lokalnog benda Sowas, svojim nastupom oduševio Dub FX. Prvih nekoliko pjesama publika se još skupljala, a problem je predstavljala i susjedna pozornica, dio noviteta pod nazivom „Kraljevska zona“, gdje je svirao bend Zabranjeno pušenje.
Tako smo po prvi puta mogli primijetiti ono što će kasnije postati pravilo – vremensko preklapanje događanja na susjednim pozornicama ometa publiku i izvođače. No, nakon poznatih pjesama poput, naravno, „Love someone„, publika je ispunila otprilike polovicu prostora na Starom gradu, a problem susjedne pozornice je lagano iščeznuo. Prisutni su imali priliku uživati u inteligentnoj izvedbi, angažiranim tekstovima i neupitnom umijeću koje je demonstrirao Dub FX u pratnji saksofonista i gitarista.
Kako je sam rekao, na pozornicu su izašli nakon šestosatnog putovanja iz Rumunjske, gdje su prethodno nastupali. Time je impresivnije djelovalo korištenje loop pedala koje odaje nevjerojatnu vještinu, komunikacija s publikom koja zrači karizmom te povremene linije saksofona koje trgnu iz drijemeža i najnezainteresiranije pripadnike publike. No takvih, zapravo, nije ni bilo, osobito nakon izvedbe pjesama „Don’t give up“ i „The sky„, koje su bile popraćene i odličnim video instalacijama te light showom. Benjamin Stanford se povremeno obratio publici, u jednom navratu se osvrnuvši na naslijeđe glazbe koja dolazi s Jamajke i iz Afrike, bez koje ne bi bilo ritmova Dub FXa. Publika je u tom trenutku već bila potpuno oduševljena pa kada nas je Stanford zatražio „to get down low“ svi smo poslušno čučnuli, a zatim zajedno skočili na noge i nastavili plesati u odličnoj atmosferi.
U sličnom tonu nastavili smo uz pomoć Kirila Džajkovskog. Publika, taman zagrijana nakon prethodnog nastupa te još uvećana pojačanjem u vidu fanova koje je Kiril stekao svojim prijašnjim posjetama Špancirfestu, plesala je do iznemoglosti do dva ujutro. Naš je rječiti fotograf opisao atmosferu kao užarenu, a izvođače na pozornici brutalnima.
Subota u Varaždinu od samog je jutra obilježena gužvama na ulicama, a odličnoj atmosferi uvelike pridonose lokalne zvijezde poput gradskog notara i bendova Jure Gecija i Tonija Tkaleca. Štandovi s hranom i Vinski grad privlače gladne i žedne, a kroz gužvu se svako toliko prošetaju dame i gospoda obučeni u barokna odijela i haljine.
Večernji program okuplja posjetitelje u Vilu bedeković na „Hommage Arsenu„. Matija Dedić, koji je sličan program izveo na Interliberu prošle godine uz nekolicinu pop zvijezda iz Hrvatske, ovaj puta nastupa u društvu Lee Dekleve, Zorana Predina i Tedija Spalata. Prve tri skladbe koje izvodi na klaviru sam ponovno ometa buka nekog benda iz parka preko puta, što je i sam Matija primijetio prije nego je na pozornicu doveo Zorana Predina. Odmah na početku pukla mu je i žica na klaviru, ali kako se njemu zaista ne može osporiti da je majstor na klaviru, da sam nije priznao kako je pukla i da je ne zna popraviti, možda nitko ne bi ni primijetio. Predin je publici iz Vile Bedeković poznat od prošlog Špancira, kada je imao samostalan nastup. Izveo je dvije pjesme, a nakon dirljive interpretacije Arsenove „Čekaj me„, jednako je jednostavno sišao s pozornice. Publika se nije mogla suzdržati da ne počne fićukati kada je Matija ponovno ostao sam na klaviru, osobito kada je svirao poznatu „Ono sve što znaš o meni„. U svoju virtuoznost uvjerio je i posljednje skeptike posegnuvši u okvir klavira te svirajući povremeno na klavijaturi, a povremeno prebirući po žicama i udarajući ritam unutar samog instrumenta. „Kuću pored mora“ izveo je uz pojačanje Tedija Spalata, čiji je scat u njegovom bloku od tri pjesme oduševio. Kada je pjevao „Ne plači“ publika je susprezala suze, a na kraju je izmamio i nešto smijeha oponašajući Arsena Dedića. Gošći koja je uslijedila Matija je prepustio klavir. Lea Dekleva pjevala je „Tvoje tijelo – moja kuća„, autorsku skladbu „Ja bih da te slijedim“ te „Otkako te ne volim„. Uslijedila je „Tebi da putujem„, za koju su se na pozornicu vratili Matija Dedić, Tedi Spalato i Zoran Predin. Osim što je zvučala vrhunski i harmonično, kako to biva kad glazbu stvaraju profesionalni glazbenici koji su ujedno prijatelji, uključila se i publika, prije nego što se sa osmijesima na licima zaputila svojim kućama.
Na besplatnoj pozornici na Korzu za to je vrijeme trajao kazališno-cirkuski performans Transe Express: Mú, koji je po drugi puta oduševio varaždinsku publiku. Nakon njih na istoj pozornici nastupa Rambo Amadeus. Nastup su pratile salve smijeha i dobra atmosfera, posebice za vrijeme interaktivne izvedbe njegove pjesme „Karakter„. Za to vrijeme na Starom gradu već počinje Quasarr, riječki bend sa uspješnicom „Ti„.
Drugi dan Špancira završio je u potpuno drugačijem tonu. Na pozornici Stari grad ugostili smo poznati, grandiozni Laibach, bend iz Slovenije koji ne treba dodatne najave. Započeli su izvedbom pjesme „Eurovision„, a najveći dio koncerta bio je posvećen upravo pjesmama s albuma „Spectre„. „Eurovision“ je bio odličan uvod u spektakl koji će uslijediti, a monumentalni uzvik „Europe is falling apart“ imao je novostečene konotacije u svijetlu aktualnih političkih zbivanja. No, susreli smo se sa sada već dobro poznatim problemom zvuka koji je dolazio s druge pozornice. Doduše, kako se koncert zahuktavao, tako je show s druge strane bedema gubio bitku. Za vrijeme izvedbe pjesme „Anglia„, čuo se još samo Laibach i odlična Mina Špiler, kojoj je još na nastupu Laibacha u zagrebačkoj Tvronici kulture 2014. dodijeljen naslov „highlighta“ benda. Uz pjesme „Walk with me“ i „The Whistleblowers“ publika, koja je još jednom ispunjavala otprilike polovicu prostora pred pozornicom na Starom gradu, počela je otkrivati i vizualnu stranu spektakla uz definitivno najimpresivniji light show do sada. Uz scene iz video spotova, iza leđa izvođača izmjenjivali su se likovi Boba Dylana i Serga Gainsbourga, a nakon izvedbe pjesama „No history“ i „Brat moj“ definitivno nije pretjerano reći da je Laibach bend koji bolje zvuči uživo nego na albumu. Svakako još treba spomenuti obradu pjesme „Sound of music“ iz mjuzikla „Moje pjesme moji snovi“ koji zvuči neočekivano dobro u ovom aranžmanu te odličnog bubnjara Janeza Gabriča, koji je ostavljao bez daha.
Špancirfest je završio u Kraljevskoj zoni. Organizatori su učinili dobar potez kada su odlučili približiti afterparty centru grada. Prijašnjih se godina, naime, nalazio u Športskoj dvorani Varaždin. Programski, zaista se čini da bi ovo mogao biti najkvalitetniji Špancir do sada, no organizacijski se susrećemo sa istim greškama i problemima od proteklih godina, a nakon epizode sa gubljenjem akreditacija novinara Balkanrocka te problemima sa sustavom koji su dodatno povećali gužve pri dizanju ulaznica i izradi slika (na kojima organizatori inzistiraju već treću godinu zaredom), možemo se samo nadati da će s vremenom organizatori ipak početi učiti na greškama.
