-

Skoro sasvim obična PriČA: Prvo festivalsko veče u Čačku

Mile Kekin, Festival PriČA, foto: Marina Pešić
Mile Kekin, foto: Marina Pešić

Kada je u junu zbog nepovoljnih vremenskih uslova došlo do odlaganja festivala „PriČA“ za kraj septembra, sve je ukazivalo na to da se radi o pravom riziku. Koliko će izmeštanje iz letnje sezone, provereno udarne za ovaj tip muzičkih događaja, pa još u zatvoren prostor, biti dobar potez? Na svu sreću, organizatore, ali ni učesnike, to nije zabrinulo u meri dovoljnoj da im na bilo koji način osujeti planove, što se već sinoć pokazalo kao dobra odluka. Činjenica da se održava baš sada, na samom kraju leta, „PriČI“ daje pomalo melanholijom začinjenu ulogu da u velikom stilu zatvori ovogodišnji niz velikih čačanskih koncerata. Sem toga, Hali KK „Borac“ kraj Morave vraćena je stara funkcija mesta gde se, pored sportskih, organizuju i muzički spektakli, što je poslednji put bilo tako davno da mnoge mlađe generacije (uključujući reporterkinu) uopšte ne pamte kako je to zapravo izgledalo. Naravno, nezanemarljiva je simbolika spajanja dva obeležja lokalne urbane kulture na koja se često pozivamo, opravdano ili ne baš, ali svakako sa ponosom: Čačak kao grad košarke i grad rokenrola.

Ovogodišnja „PriČA“ traje tri dana i okuplja raznovrsne učesnike iz svih delova regiona, podžanrova alternativne muzike i njenih razvojnih perioda, tako da za svačiji ukus bude ponešto i da se ispoštuju koliko ovdašnja, toliko i najšira rokenrol priča. Jer, pored skraćenice „Pivo, rokenrol i Čačak“ koja je kumovala prepoznatljivom i jedinstvenom imenu festivala, njegovo značenje je obuhvatnije i toplije: reč je o svojevrsnoj porodičnoj, prijateljskoj, čačanskoj priči zaljubljenika u muziku, druženja, klupski život i uopšte tradiciju okupljanja oko svega što ova supkultura podrazumeva. Središte je „Srpski pab“, koji sa preko petnaest godina postojanja predstavlja jedno od retkih još aktivnih, a jasno profilisanih gradskih mesta posvećenih negovanju rokenrol kulture. Samim tim, pojedini izvođači na festivalu su s vremenom praktično postali stalni gosti upravo zahvaljujući kontinuitetu čuvanja prisnog odnosa, dok su se drugi od klupskih nastupa postepeno afirmisali i „izrastali“ do ravnopravnih „saučesnika“ sa poznatijim i iskusnijim imenima. Takva „prošaranost“ doprinosi specifičnoj atmosferi koju smo osetili i sinoć, na otvaranju osmog po redu izdanja festivala.

Od organizacije i promovisanja, preko scenskih efekata i zvuka, do samih bendova, sve je bilo sjajno i veoma odgovorno, precizno, na visokom nivou, a što je najvažnije – ujednačeno sprovedeno u delo. Zakazala je jedino publika, što treba odmah spomenuti kao zaista usamljenu, čak ne tamnu koliko jednostavno onespokojavajuću stranu prve večeri. Tužno loša poseta može se, istina, objasniti sa nekoliko mogućih razloga: radni dan (četvrtak) i realno kasni sati do kojih je nastupao relativno veliki broj bendova (ukupno sedam); uvek kod jednog broja dežurnih „buntovnika“ prisutan otpor plaćanju ulaznice; ili mnogima, naprosto, najavljeni izvođači prve večeri nisu bili dovoljno interesantni. Šta god bilo u pitanju, oni koji su propustili otvaranje imaju za čim da žale, ali zato s razlogom verujemo da će predstojeće dve večeri popraviti takav polazni „skor“.

U uvodnom delu, kao još jedan deo divne simbolike, nastupio je Hor čačanske Gimnazije. Recimo samo da je svima nama koji smo u nekom periodu počev od ranih dvehiljaditih do danas bili đaci ove škole dovoljno reći: profesorka Mira Janevska. Ništa ne govori pank rock više od njenog stava, pojave i žara s kojima generacijama pokušava i očigledno dobrom delu uspeva da dokaže kako klasična muzika nije dosadna i mračna, koliko su i zašto libreta opera važna i tome slično. Otkako vodi talentovane mlade horiste, a trenutno ih je pedeset, njena misija dobila je novi zalet i zaista se čini da nije pretenciozno reći kako bi za koju godinu mogli imati novi Viva Vox. Predstavnici čačanske mladosti i onog potencijala kome se „PriČA“ između ostalog obraća nastojanjem da doprinosi izgradnji njihovog muzičkog ukusa, izveli su „Another brick in the wall“, „Sve još miriše na nju“ i sasvim neobičnu verziju „We will rock you“. Još uvek im nedostaju, npr. beatboxer i malo sigurnija ritmička podrška iz samih redova hora da bi se približili već spomenutim popularnim „Voksovcima“, ali deca su zaista neverovatna, a energija profesorke Mirjane neodoljivo slična onoj kod Jasmine Lorin, te možemo zaključiti kako pred našim očima izrasta istinski veliki potencijal. Uostalom, sve slične priče kreću od pojedinačnog entuzijazma.

Dobra volja i elan lajtmotivi su čitave prve festivalske večeri i najupadljivija spojnica svih izvođača. Profesionalnost, kolegijalnost i podrška događaju u celini izbijali su iz svakog odsviranog rifa ili izgovorene reči, a svi nastupali kao pred prepunim stadionom. Zvanični deo programa otvorio je aranđelovački sastav Lusteri, prilično čest gost „Srpskog paba“ i samim tim dobro poznat redovnijim posetiocima. Oni kombinuju obrade (sinoć smo čuli Haustor, Zabranjeno pušenje, Sunshine…) sa autorskim kompozicijama, stvarajući autentičnu klupsku atmosferu koja preobražava veliku binu u prisniji prostor i dodatno ih zbližava sa publikom. Kuriozitet je da uz bubnjara, koji je ujedno vokal (na toj poziciji se, inače, sa odličnom usaglašenošću smenjuju trojica članova), u sastavu imaju perkusionistu, što svemu daje poseban zvuk, naglašavajući sigurnost u improvizacijama.

Arigo Saki i Prijatelji, foto: Marina Pešić
Arigo Saki i Prijatelji, foto: Marina Pešić

U istom tonu laganog zagrevanja, sa naglašenom toplinom i optimizmom, kroz tematiku iz života „običnog čoveka“ dalje nas je poveo Aleksandar Karadžić alias Arigo Saki. Poznat kao gitarista i osnivač grupe „Prljavi Inspektor Blaža i Kljunovi“, krajem prošle godine započeo je solistički put albumom „Da li te stvarno zanima“, a koji je sinoć na neki način promovisao, budući da su izvedene gotovo sve nove pesme. U njegovom petočlanom bendu, između ostalih, sviraju otac i sin – Ljuba (bas) i Vasilije Tomanović (gitara), a pesmu „Kad pomislim na tebe“ napisao je poznati radijski voditelj Igor Brakus.

Do tada se sve odvijalo pomalo usporeno, ali su preokret ka temperamentnijem, žešćem pristupu nagovestili Čačani iz Tampon zone, novog projekta uveliko poznatog kantautora Nikole Radovića i trojice takođe već iskusnih muzičara iz našeg grada. Pored Nikole kao vokala i gitariste, na ritam i solo gitari našao se Janko Ćirković, bas svira Peđa Avramović, a za bubnjevima je Goran Čekerevac. Svi su dobro poznati čačanskoj publici, koja im je od početka pružila svesrdnu podršku i gromoglasan pozdrav, na šta su odgovorili ležernim i slobodnim, prema „larger than life“ klasičnoj rok doktrini oblikovanim mangupskim stilom. Nikola dobro oseća puls slušalaca, pa njegove nove, ali i stare pesme poput „Jutra“, „Uz tebe mogu da spavam“ ili „Mi smo zaslužili snove“ svaki put probude dobar osećaj i izazivaju odlične reakcije.

King Foo, foto: Marina Pešić
King Foo, foto: Marina Pešić

A onda, vrhunac večeri, najpre kroz izvanredan nastup slovenačkog benda King Foo. Inače treba spomenuti veoma zanimljiv i znakovit odabir pesama koje su emitovane sa razglasa dok su se bendovi pripremali za izlazak na binu pa je tako, recimo, King Foo-u prethodio The Cult, a zatim Billy Idol. Naslednica tog, u najpozitivnijem smislu sirovog rokenrol temperamenta, nesumnjivo je pevačica Aleksandra Josić. Fantastična energija, harizma, moćan glas i neumorno kretanje poduprti su sigurnom svirkom muškog ostatka ove četvorke, ali činjenica je da Aleksandra kao frontwoman/frontgirl (gde su sada borci za jezičku rodnu ravnopravnost?) par excellence, apsolutno nosi najveći deo njihove magije. Sama žanrovska orijentacija ovog benda je hibridna, pa se tako zvanično definišu kao alternativni rok, međutim, u njihovom stilu je mnogo elemenata metala, čak i hard core-a ili repa, dok nekad nose izrazitiji pečat garažnog hard roka osamdesetih. Aleksandra neumorno, kao u transu, slemuje dugom plavom kosom dok „izvlači“ fascinantne vokalne visine, istovremeno se kao od šale prebacujući u drugi, gnevniji registar. Eksplozivnost i izvesna primordijalna „divljina“ njihovog scenskog izraza dodatno je podvučena piromanskim efektima. Inače se posle svakog nastupa sticao utisak da izvođači nevoljno napuštaju binu, ali posle King Foo-a takav zaključak deluje najubedljivije.

Mile Kekin PriČA, foto: Marina Pešić
Mile Kekin, foto: Marina Pešić

Međutim, brzo je svako eventualno razočarenje ublaženo pojavom zvezde večeri, apsolutnog hedlajnera Mileta Kekina sa pratećim bendom. Priprema za njegov nastup izvršena je već silaskom i ono malo publike po tribinama u parter kako bi, već za vreme King Foo-a bili bliže „žarištu“ svirke. Formalno predstavljanje doskorašnjeg frontmena Hladnog piva je suvišno, a upravo je sa svojim matičnim bendom gostovao na poslednjoj „PriČI“ pre pandemije korone. Tada održan koncert na „Remontovom“ stadionu ostao je u živom sećanju svih prisutnih, pa je zadovoljstvo primetiti kako se dobre stvari ne menjaju, već samo poboljšavaju. Sada samostalno, uz kombinovanje repertoara sa poslednjih albuma, ali i dobro poznatih hitova Hladnog piva, Mile je u svom stilu, nepretenciozno, ležerno, ali inteligentno i umereno angažovano „provozao“ publiku kroz, prebrzo proletelih, malo više od sat vremena sjajnog nastupa. Njegov solistički opus mekši je, neposredniji i introspektivniji, pa čak liričniji od pankerskih početaka, ali kroz priču između pesama jasno je da još uvek govorimo o istom Kekinu, lucidnom i kada treba luckastom, obožavanom i pristupačnom za fanove.

Nastup je otvorio pesmom „Vjeruj u mene“, nakon čega su se bez predaha i uz horsko pevanje publike ređale: „Na ovim prostorima“, „Beton“, „Šamar“, „Nije sve tako sivo“, „Pitala si me“,  „Pjevajte nešto ljubavno“, „Reno 4“, „Mala“, „Zubić vila“, „Mojoj majici“… uz šarmantne prateće priče o nastajanju pojedinih stihova ili komentare aktuelnosti, sa univerzalnim zaključcima koji šire optimizam. Na prvi bis izveo je „Samo za taj osjećaj“, a na drugi „Ezoteriju“, istakavši kako će u nastavku večeri biti „dostupan za selfije i ostalo“, što je publika zainteresovano poslušala.

Nije lako doći na red posle ovakvog doživljaja, međutim, momci iz Pančeva Raskid 13 samouvereno, odmorno i veoma raspoloženo izašli su i pošteno otprašili svojih pola sata. Punk rock koji izvode generičan je, vidno autoparodijski i ispunjen dobroćudnim humorom, čime su naprečac osvojili preostalu publiku. Isto važi za poslednji bend večeri, aranđelovačku ekipu Karakondžule, čiji su nastup ispratili zaista samo najizdržljiviji, a prava je šteta jer se imalo šta i čuti. Baš kao godišta članova, zvuk koji neguju je raznolik i dinamičan, u osnovi moderan, sa uplivima brojnih uticaja zaodenutim u novo ruho.

Večeras će se na istom mestu, u isto vreme, ali uz, nadajmo se, veći odziv ljubitelja dobrog zvuka, nastaviti rokenrol rasPriČAvanje…

Karakondžule, foto: Marina Pešić
Karakondžule, foto: Marina Pešić