-

Red Hot Chili Peppers u Bratislavi – dojmovi jednog simpatizera

Red Hot Chilli Peppers Bratislava
foto: Adrian Špoljar

Moram priznati kako Red Hot Chili Peppers nisu bend za koji religiozno pratim datume turneja i vremena početka prodaje karata. Doduše, rekao bih da znam barem 15-20 pjesama, a barem njih pet mi je favouritiesima na Deezeru. Znam ponešto i iz ere prije Fruscianteja iz osamdesetih, no s druge strane – ne znam apsolutno ništa iz ere Josha Klingoffera i pokušaja ponovne suradnje s Rickom Rubinom.

Dakle, ukoliko ste iole ozbiljniji fan RHCP-a ovom izvještaju ne biste trebali pridavati apsolutno nikakvo značenje jer ja sam u najbolju ruku – simpatizer benda iliti „casual fan“ kako to vole reći vani. Koji se prikrpao ženidbenom drugu fanu i prijateljima fanovima primarno u svrhu putovanja i druženja.

Poučen slušanjem u Zagrebu s druge strane ograde kada RHCP nisu zvučali nimalo impresivno te pričama prijatelja i poznanika sa nesretnog „festivala“ u Inđiji kada su RHCP ispraćeni sponzorskim Tuborg bocama nakon što su „otprašili“ set jedva duži od sat vremena – ovaj koncert u Bratislavi je za mene ipak spadao u kategoriju koncerata od kojeg sam imao poprilično niska očekivanja.

Ukoliko ste proskrolali izvještaj prije čitanja, vjerojatno ste primjetili kako „pravih“ koncertnih fotografija nema prvenstveno radi naše udaljenosti od pozornice. Naime, na naše poprilično neugodno iznenađenje, „general admission“ karte su nam omogućavale naguravanje najdalje do sredine travnjaka gdje nas je pak dočekala ograda vidljiva na fotografiji gore. Sve ispred toga je bilo rezervirano za „VIP premium standing“, „golden circle“ i slične krilatice u kategorijama karata. Slikanje mobitelskim fotoaparatima s polovice stadiona nakon što su se pogasila svjetla jednostavno nije imalo prevelikog smisla.

Inače, sami koncert se odvijao u sklopu Lovestream festivala na stadionu Tehelne Pole u Bratislavi. Međutim, unatoč tome što se službeno radilo o festivalu – ne vidim da se setlista RHCP-a razlikovala od „standardne“ na ovoj turneji niti po trajanju niti po sadržaju.

Tehelne Pole je inače jednostavno sjajan stadion srednje veličine kapaciteta 22.500 gledatelja (govorimo o nogometnim priredbama kad na travnjaku nema gledatelja), potpuno urbanistički stopljen sa ostatkom četvrti i sa funkcionalnom i modernom pripadajućom infrastrukturom (ogromni podzemni parking, WC-i i tako dalje). Opetovano sam se tijekom koncerta pitao zar je zaista toliko teško ovako jedan funkcionalni i šarmantni stadiončić sagraditi u Zagrebu ili Beogradu, već smo prepušteni socijalističkim betonskim olupinama za velike open-air koncerte.

Što se samog koncerta tiče, sva moja niska očekivanja oko toga kako bend zvuči sa otpuhnuta već s uvodnim improviziranim „jamom“ kojim RHCP već dugo tradicionalno započinju koncerte. Već i vrapci na grani znaju kako je John Frusciante ponovno u RHCP-u, a još bolja vijest je kako je kemija između njega, Flea i Chada Smitha jednostavno fantastična. Da Frusciante nije malo pogrbljeniji nego što je i sa kojom sijedom više – rekao bih da sam transferiran u 2002. godinu i snimku jednog od mojih omiljenih koncertnih DVD-ova Live at the Slane Castle.

Za setlistu mogu reći da je složena kratko i jasno – pametno. Iako retrospektivno vidim da je s mlakog „Unlimited Love“ (kojeg sam, ruku na srce, prvi put pošteno čuo tek u autu na putu prema Bratislavi) bilo odsvirano čak šest pjesama no one su uklopljene na setlistu strateški vrlo dobro, tako da ni u jednom trenutku nisu „udavile“ koncert.

Tako je odmah nakon uvodne „Can’t Stop“ krenuo poznati ritam „Dani California“, nakon toga „Charlie“, da bi udarni novi singl „Black Summer“ bio odsviran tek kao peta pjesma nakon koje su Peppersi ponovno potpuno razdragali slovačku publiku sa „Zephyr Song“ i tako zatvorili krug. Drugi krug je pak počeo sa malo masovne histerije na „Snow“, pa je išao jedan iznenađujući „tour debut“ u vidu stare „Me & My friends“, pa nova „ Whatchu Thinkin“ i onda opet vrisak za klasik „Otherside“. Iskusni potezi majstora zanata.

Pitao sam se tko će i kada se sjetiti pokojnog Hillel Slovaka za neku prvoloptašku igru riječima obzirom na koncert u Slovačkoj. To je ipak bio Flea – koji je u jednom trenutku rekao kako „upravo doziva duh Hillela Slovaka“.

Iako mi se skepsa pokazala potpuno neopravdanom oko instrumentalne sekcije benda, isto se ne može reći za Anthony Kiedisa, koji je nažalost uvjerljivo najslabija karika benda. Iako je većinu koncerta bio pristojno koncetriran, nekad se činilo kako pjeva u tempu koji nema baš prevelike veze sa ritmom koji su udarali Flea i Chad Smith. Recimo, na trideset godina staroj „Give It Away“ (koju je vjerojatno na koncertima otpjevao troznamenkasti broj puta) je jednostavno propustio „uletiti“ u drugi „verse“.

Na kraju dana, mislim da mogu sa popriličnom sigurnosti reći da ako vam se nekim čudom ukaže prilika da pogledate Pepperse na ovoj turneji – neće vam biti žao ma u koju kategoriju fana ili simpatizera spadate. Frusciante, Flea i Smith trenutno u kombinaciji zaista zvuče sjajno i u vrhunskoj su koncertnoj formi.