-

Porto Morto – Prijelomna točka

porto moro darko rundek tvornica kulture zagerb poropop
foto: Sarah Agić

Iako sam tradicionalno užasan prognozer, pogotovo u pogledu epidemiologije i geopolitike gdje su „naši narodi“ tradicionalni sve redom vrhunski stručnjaci, čini mi se da mi pogađanje bendova koji su u slobodnoj putanji prema orbiti ipak ide ponešto bolje. Čak bih rekao da sam na putu da pogodim jednog od jednog za kojeg sam se usudio dati takvu prognozu.

Naime, u izvještaju s koncerta benda po imenu Porto Morto iz KSET-a 2019., napisao sam između ostalog ovo: „Za pet godina ćemo vjerojatno sa sjetom pričati „lovačke“ kako smo gledali Porto Morto u KSET-u ili Tvornici – jer radi se o bendu predodređenom da u budućnosti rasprodaje puno veće prostore. Generacijskom bendu.“ Nepune dvije i po godine kasnije isti taj Porto Morto rutinski rasprodaje veliki pogon Tvornice Kulture. Da od ove navedene dvije i po godine čak dvije nisu bile neviđeno sranje na razini 21. stoljeća, uvjeren sam kako bi rast bio još i brži, a naša suza u oku oko nostalgije za prošlim vremenima već sad prisutna.

No svako zlo za neko dobro. Kako su nam i dečki iz benda rekli u nedavnom intervjuu, brzo su shvatili kako od sažalijevanja i plakanja nema neke velike koristi, te su iskoristili vrijeme za gradnju svog „Portopop“ svijeta, koji nam je sinoć i prezentiran u svom punom sjaju.

porto moro darko rundek tvornica kulture zagerb poropop

Od prve minute koncerta bilo je potpuno jasno kako je najava kraja razdoblja „Portofona“ i slanja crnih dolčevita u povijest bila puno više od simboličke rečenice. Portopop svijet je jednostavno – „the whole new game“ za karijeru benda, usporediv sa transformacijom David Bowiea i pratećeg mu benda u Ziggy Stardust and The Spiders From Mars. Naime, dosadašnje transformacije benda su vukle sa sobom u najveću ruku suptilne vizualne transformacije (poput recimo crnih dolčevita i naglavnih kuća), no Portopop je sa sobom povukao kompletni paket (vrlog) novog zamišljenog svijeta.

Apsolutno svaka vizualna komponenta je bila pažljivo osmišljena. Od članova benda i pratećih im odora i fluorescentnih frizura, do komponenti pozornice koje su se mijenjale kroz koncert i davale svakoj pjesmi svoju specifičnu ulogu. No komponenta koja je vjerojatno najviše utjecala na dinamiku samog nastupa je da je ovo prvi koncert na kojem basist i vokal Roko Crnić nije bio fiksiran za centralni mikrofon. Umjesto toga, imao je naglavni mikrofon koji mu je omogućavao da ga bude svugdje po stageu, da animira publiku ili da bude u pozadini kao potpora Normanu (koji je svojim poetskim i elegantnim koreografskim trenucima potpuno oteo i privatizirao dobrih petnaestak minuta koncerta na opće oduševljenje svih prisutnih).

porto moro darko rundek tvornica kulture zagerb poropop

Druga vizualna komponenta s najvećim utjecajem su bili plesači prisutni na većem dijelom koncerta. Njihova međusobna interakcija, i s ostalim članovima benda je u par navrata jako podsjećala na koncertni film „Stop Making Sense“ od Talking Headsa.

Dečki nisu upali u zamku da pjesme s novog albuma budu previše „slijepljene“ jednu uz drugu i da se publika u čekanju svojih starih favorita uputi prema šanku. Uostalom, ako netko svira dva sata, pokrije sve dijelove svoje karijere tako da gotovo nitko ne može reći da njegova omiljena nije odsvirana a publika i dalje ostane gladna za još – može se komotno reći kako je to bio je to koncert s izvrsnim osjećajem za „pacing“.

Početak je više bio rezerviran za uvlačenje gledatelja u Portopop svijet s „Fatamorganom“ ili „Nitko nikad ne ide za mnom“, sredina je bila rezervirana za fini presjek sa svakog albuma pomalo, dok je kraj ipak rezerviran za potpune zicere – hitove „Vrijeme je za čilanje“ i „Čekam ih“ s Portopopa, te portofonske „Bijeg“ i „Sajle“ na bisu. Dodatno bih istaknuo još da je ipak najveći vrisak zaslužilo konačno „ukazanje“ Darka Rundeka glavom i bradom na „Hodaj“ . Upravo vriskovi, odnosno količinu i demografska distribucija istih nisam čuo još od onog pred-koronaškog ukazanja Buč Kesidija u Zagrebu.

Pokušao sam sinoć napraviti jedan mali misaoni eksperiment, odnosno na trenutak zaboraviti da gledam bend iz Zagreba koji je prije svega šest godina snimio svoj prvi album. Nije baš išlo i brzo je došlo do velikog mentalnog konflikta. Naime, gledali smo dvosatni koncert sa sjajnim tajmingom, potpuno zapaljenom mahom mlađom publikom, vrhunskim i (što je još važnije) – svježim i aktualnim autorskim materijalom te nastupom koji ide u smjeru vizualnog spektakla. Koncert sinoć je bio još jedan velika prijelomna točka u karijeri benda nakon koje više ništa neće biti isto.

GALERIJA FOTOGRAFIJA