-

Parni Valjak i prijatelji u Zagrebu – zbogom Aki

Foto: Antonio Kaić

Iako je često u nekakvim “alternativnijim” krugovima regionalne scene Parni Valjak u zadnjih dvadesetak godina promatran gotovo s podsmjehom, vjerujem kako će vrijeme pokazati kako u ovom slučaju nismo znali u potpunosti cijeniti ono što imamo. I kada bend autorski možda nije ispunjavao očekivanja, koncertni kontinuitet je u svakom slučaju opstajao. Valjak je bio jedina regionalna pop-rock “mainstream” atrakcija sposobna za napuniti najveće dvorane kontinuirano kroz gotovo četiri desetljeća, a da niti u jednom trenutku nisu prešli granicu dodvoravanja publici koje je ipak sklonija ultra-lakom zabavnjačkom i folk melosu. Što je pak zamka u koju su upali mnogi njihovi suvremenici, ponajviše u sredovječnim traženjima identiteta.

S druge strane, Parni Valjak je u svojim srednjim godinama na valovima izvrsnog albuma “Buđenje” i transfera gitarističkog virtuoza Marijana Brkića u svoje redove, snimio unplugged album “Bez Struje”, koji je bio i ostao najprodavaniji live album u povijesti hrvatske diskografije te koji je produkcijski i autorski bio u potpunosti na nivou tadašnjih unplugged nastupa koje je tada “gurao” MTV. 

Prizor čovjeka na barskoj stolici s tog koncerta mi je iz nekog razloga ostao uklesan u sjećanje još od djetinjstva kao sinonim za frontmena jednog domaćeg benda. Kad malo bolje razmislim, mislim da se po tom pitanju i nije tako puno promijenilo. Sinoć je održan pred punom puncatom zagrebačkom Arenom koncert upravo u čast tog čovjeka kojeg više nema s nama. Zanimljivo je, i pomalo paradoksalno, da jedan od najvećih momenata post-covid buđenja koncertne scene u vidu popunjene najveće dvorane u Hrvata održava povodom nečije smrti. Ili – proslave života, kako je to rekao Hus i većina gostiju.

Koncert je počeo u sjetnim i melankoličnim tonovima. Dok se sa zvučnika čuo Akijev vokal i “Za malo nježnosti”,  bend se uštekao i počeo svirati, a sva svjetla su se uperila u prazno mjesto za mikrofonom. “Zastave” je otpjevao Hus koji se nakon toga obratio publici riječima “Ovaj koncert mora biti veselje i sjećanje na život koji je malo tko imao“. I bilo je tako. Kod svih hommage koncerata je vjerojatno najosjetljivija stvar naći balans između melankolije i tuluma, a za sinoćnji koncert vjerujem da je u tom uspio. Hus i Brkić su davali sve od sebe da šarmiraju i animiraju svoj dio i sudjelovali u gitarističkim dvobojima dok su se Preksi na basu i Tina najviše fokusirali na interakciju i zafrkanciju s gostima.

Akijev sin Kristijan “Kiki” Rahimovski je imao čast da bude prvi gost, i uz “Zagreb ima isti pozivni” započeo koncertnu proslavu. Kiki se kasnije ukazao i sa klasikom “Kada me dotakne” gdje je podsjetio koliko mu boja glasa u nekim momentima iznimno podsjeća na starog.

Kao što je bilo i za očekivati iz najava, ovo je bio koncert na kojem je trenutna postava Parnog Valjka na većini pjesama nastupala sa gostima kao vokalima. Iako ovo nije tip koncerta na kojem treba secirati vokalne izvedbe jer je emocionalni ulog i teret iznimno velik, treba ipak reći kako je osim pogodaka bilo i promašaja. Bajaga je s “Godine prolaze” pružio vrlo slabu izvedbu, dok je Neno Belan bio možda neznatno bolji. Iako se potonji u “Uhvati ritam” (koja je s jedne strane prava vedra “belanovska” pjesma) izvukao na svoj dobro poznati šarm.

Pero Galić je uspio izvući iz „Ugasi me“ originalni heavy-rock štih, dok je Massimo izveo iznimno uspjelu verziju „Pusti nek’ traje“. Ono što mi je osobno najzanimljivije jest kako je odgovornost za većinu “kapitalaca” u pjesmarici Valjka pala upravo na one najmlađe. Pjevati “Ljubavnu”, “Jesen u meni” ili “Stranici dnevniku” umjesto Akija glavom i bradom pred punom Arenom je zaista težak zadatak, no treba reći kako su se u istome mladi Filip Rudan i Dino Jelusić iznimno dobro snašli.

Izvrsnu foru je izvela Valjkova dugogodišnja prateća vokalistica Tina Kresnik koja je “Dok je tebe” otpjevala sa sinom Noom. Naime, dok se snimao studijski original, Noa je navedenom događaju prisustvovao u trudničkom trbuhu dok je Tina pjevala s Akijem. Jedan od podsjetnika na neizbježni “circle of life” sa sinoćnjeg koncerta.

Od onih koje nije bilo, rekao bih da je šteta što se nije pojavio Drago Mlinarec kao živuća legenda scene i podsjetnik da je prva postava Valjka nastala upravo na ramenima Mlinarčeve Grupe 220. “Molitva” je izvedena sjajno u izvedbi Tine i Preksija na basu, no falio je vokal Dade Topića da pjesma zaista “zagrmi”.

Za uvod u finale jednog tuluma se vjerojatno teško sjetiti bolje kombinacije od Gopca i “Lutke za bal”, dok je samo zatvaranje išlo na potpuni ziher sa Gibonnijem i “Sve još miriše na nju”. Bis se itekako tražio, no kao što je bilo i za očekivati od ovako logistički i emocionalnog zahtjevnog projekta, nekakvog mjesta za improvizacije nije bilo. Da budem iskren, bis nije ni trebao, sve je nakon zadnje note bilo onako kako treba biti od ovakvog koncerta. Vjerujem da bi se Aki nakon ovog koncerta nagnuo prema Husu i u svom stilu ponovno prokomentirao “Oho gazda, ubo si…ubo si” kao nekad kada bi “nanjušio” da Hus ima novi hit u svojoj gitari.

GALERIJA FOTOGRAFIJA