Po drugi puta, nakon prvog posjeta davne 2011. godine, Tvornica kulture je dovela Fleet Foxes pred zagrebačku publiku. Tko je tada bio prisutan sjetit će se nesnosne vrućine i gužve koja nije dozvoljavala previše prostora za pokret, ali i gotovo izvantjelesno iskustvo slušanja ovog benda uživo.U nešto drugačijoj postavi, naime bez Josha Tillmana koji sada nastupa pod pseudonimom Father John Misty, Fleet Foxes su se u četvrtak navečer konačno vratili u Zagreb. Šest godina čekanja vratilo nam je drugačiji bend, ali nova razvojna faza nije izbrisala ništa od njihove magičnosti. Tillmanovo mjesto na ovoj turneji zauzeo je Matt Barrick, bubnjar Walkmena, koji je dodatno podigao cijeli nastup.
No, prvo treba spomeuti odličnog Nicka Hakima kao predgrupu. čiji album „Green Twins“ obećava novu mladu zvijezdu koju je Zagreb ugostio na počecima vrlo uspješne karijere. Solidna grupa ljudi koja se okupila ispred pozornice dobila je pedesetak minuta pjesama poput The want i naslovne Green twins. Trebalo bi još vremena posvetiti talentiranim glazbenicima, kvalitetnom Hakimovom glasu i povremeno zanosnim tekstovima, da ih nisu potpuno apsorbirali trenuci koji su uslijedili.
Monumentalnim zvucima s novog albuma Crack-up petorica glazbenika otvorila je večer u kojoj smo uz fascinantne izvedbe novih pjesama slušali stare s prethodna dva. Za pjesmom koja vam se uvlači pod kožu, I am all that I need, uslijedilo je pretapanje iz Cassius, – u -Naidas, Cassaides i karizmatična petorka već je osvojila cijelu dvoranu. Bez pretjerivanja, iako nije bilo krcato u onoj mjeri iz 2011. godine, Fleet Foxes su pripitomili publiku. Nakon kolektivnog transa doživljenog prije šest godina, bilo je teško predvidjeti što očekivati u njihovom drugom posjetu Hrvatskoj. Dobar opis je stigao iz publike kada se čilo „Pa ovo je čista radost!“ uz još poneki uzvik oduševljenja koji su dočekivani šarmantnim osmijesima s pozornice. Jednostavnost kojom su izvodili materijal nije dala naslutiti kompleksnost koja se skriva u pozadini, a iz backstage-a su stizali instrumenti koje su Skye, Pecknold i magični Morgan Henderson koji svira više instrumenata nego je koštica u šipku, mijenjali nebrojeno puta tijekom večeri.
Odlični projekti u kojima su članovi sudjelovali tijekom višegodišnje pauze benda (Grizzly Bear za Skylera Skjelseta, Poor Moon Christiana Warga između ostalih) iznjedrili su još jače glazbenike koji su djelovali staloženo i opušteno dok su stvarali jednu od najljepših večeri koju je zagrebačka scena vidjela ove godine. Nekima od nas ovo je, zapravo, bila najljepša još od njihovog prethodnog posjeta. Red pjesama s prethodnih albuma, poput Grown ocean, The cascades i Your protector, izvedeni su živo i veselo pa su raspresali i raspjevali okupljene. U više navrata tijekom večeri iz publike bi se digao spontani pljesak. Dočekivan je skromno i veselo pa je atmosfera cijelo vrijeme bila familijarna i ugodna.
Doista bismo rado spjevali hvalospjeve za cijelu večer, ali pred takvom ljepotom uvijek ponestaje riječi. Večer nije bila bez grešaka, dečki su ih sami priznavali. Pecknold je ispod glasa promrljmao kad je izgubio kontrolu nad glasom, inače još daleko razvijenijim i istreniranijim nego prije šest godina, a Nicholas Peterson je spremno okupljenima nakon nastupa objašnjavao kako je zeznuo u jednom trenutku te mu je Christian Wargo nakon pjesme ustima oblikovao „Are you okay?„. U publici se osjećalo samo uzbuđenje i povremeni strujni šok kad bi dubina i veličina koje od pjesama izvedenih doprla do srdaca. Doduše, grandiozne riječi umanjuju veličinu trenutka. Nakon još novih pjesama, On another ocean i Fool’s errand – jedna od najprepoznatljivijih s Crack-upa, uslijedile su He doesn’t know why i Battery kinzie, a u stilu Blue spotted tail od prošlog koncerta, Pecknold je sam i uz projekciju zvjezdanog neba izveo Tyger mountain peasant song. Inače je cijeli niz projekcija koje su pratile cover-art albuma u pozadini također sjajno uklopljen u scenski nastup, no glazba je jednostavno zaokupila svu pažnju.
Mykonos i White winter hymnal s prvog albuma znala je većina okupljenih pa se pjevalo zajedno s Robinom, a do prvog silaska s pozornice izmijenile su se s Crakc-upa i prethodnog Helplessness Blues pjesme Third of May, Crack up, Helplessness blues i još uvijek jednako savršena The shrine/An argument koja završava rastakanjem zvukova koji kasnije postaju obilježje na novom albumu. Stoga je ovo bio savršen trenutak za prvi silazak s pozornice.
Dugačak i ustrajan pljesak koji je uslijedio nije dao mjesta sumnji da će biti bisa, pa se prvo ponovo uspeo Pecknold s gitarom i izveo Oliver James, kako je najavio glas iz publike koji je očigledno pratio njihovu turneju i očekivao ovaj dragulj. Zatim je čitav bend izveo još i Blue ridge mountain. Ukratko u cijeloj večeri imali smo očaravajuće i zanimljive nove materijale koje smo upijali i pratili širom otvorenih očiju pomiješane sa starijim, na koji se moglo plesati i pjevati. Cijela je večer bila apsolutno čarobna i daleko zanimljivija nego je moguće pojmiti čitanjem ovih redaka. Ekipa iz predgrupe i članovi Fleet Foxes poslije koncerta dugo su se još zadržali oko Tvornice, družili i pomagali u raspremanju opreme. Kako bilo, nadamo se da nećemo opet morati čekati više od pet godina na njihov povratak – mogli bismo ih slušati iz večeri u večer, danima, mjesecima i dulje.
