U hladni ponedjeljak su Slovence i ostale fanove koji su doputovali iz Hrvatske, Srbije, Austrije i Njemačke pošteno zagrijali Nick Cave & The Bad Seeds u  dvorani Tivoli.

Nick Cave & The Bad Seeds su zadnji put gostovali u Ljubljani prije 12. godina te su se vjerni fanovi (kojih je bilo svih generacija) koji su jedva dočekali ovaj koncert počeli skupljati ispred dvorane već prije 18 sati. Lagano su se zagrijavali kuhanim vinom do 19 sati kada su ih zaštitari počeli puštati unutra. Većina tih fanova je uspjela zauzeti zavidno dobre pozicije u prvim redovima partera kako bi dotakli svog idola jer je Nick poznat po tome da većinu vremena provede naginjući se nad publiku. Ponekad se toliko nadvije nad njih da i oni iz 5-6 reda uspiju uhvatiti ruku ovog nevjerojatnog čovjeka.

Točno prema najavama organizatora (društva ŠKUC) u 20 sati je atmosferu počela zagrijavati Shilpa Ray koja je ove godine napravila s Nick Caveom i Warren Ellisom cover poznate pjesme Pirate Jenny.  Inače je u bendu Shilpa Ray and her Happy Hookers, ali je u Ljubljanu došla bez svog pojačanja.  Bez obzira na to, nastup je odradila vrhunski pokazujući izvrsne vokalne mogućnosti te istodobno svirajući indijski harmonij. Njen nastup je trajao 40 minuta i publika je stigla podijeliti oduševljenje njenim glasom među sobom taman prije nego dođu na stage glavne zvijezde večeri.

Nick Cave, Barry Adamson, Martyn P. Casey, Conway Savage, Jim Sclavunos, George Vjestica te Warren Ellis stigli su na pozornicu točno u 21 sat kako je i najavljeno. Popratio ih je dug pljesak popraćen uzvicima uzbuđenja i započeli su u malo lakšem ritmu pjesmom We No Who U Are i zatim Jubilee Street. Nick se odmah po dolasku na binu približava publici (gdje uglavnom i provodi većinu koncerta) i to je bio okidač koji je publiku u prvim redovima natjerao da poludi i padne u ekstazu.

Zatim kreću malo žešće pjesmama Tupelo i Red Right Hand popraćena crvenim osvjetljenjem pozornice za stvaranje ugođaja. Onda opet malo sporije uz Mermaids i The Weeping Song kako ne bi publiku previše umorili.  Zatim Nick govori: „I wanna  tell you about a girl!“ koja je publici koja prati live nastupe bila vrlo jasna najava za From Her To Eternity.

Jedino vrijeme koje nije proveo u intenzivnom kontaktu s publikom ili uživljenom divljanju po bini je bilo pri izvodbi nekoliko pjesmama na klaviru, kao što su Love Letter, Into My Arms. A ispunili su i dvije želje iz publike; prva je došla Nicku u ruke ispisana na plakatu, a to je bila za People Ain’t No Good, a druga uzvikom za Stranger Than Kindness koju prema riječima Nicka ne izvode često pa se unaprijed ispričao za moguću lošu izvedbu. Izvedba, kao što je publika i očekivala unatoč Nickovoj isprici, nije bila nimalo loša.

Odsvirali su i Higgs Boson Blues kojom je Nick bacio na koljena publiku, osobito ženski dio jer se na nju posebno raspištoljio tako što je uronio u publiku toliko da mu noge više nisu doticale ogradu izgovarajući im riječi: „Can you feel my heart beat?“  i stavljajući njihove ruke na svoja prsa. Zatim je uslijedila The Mercy Seat koju je publika jedva dočekala jer su se od početka koncerta čuli uzvici zahtjeva za ovom pjesmom. Uslijedile su Stagger Lee u žestokom tonu i Push the Sky Away u smirenijem, a onda su pozdravili publiku i napustili stage…

Publika je postala nevjerojatno glasna, a bend se nije vraćao tako brzo kako se očekivalo što je samo dodatno pojačalo uzvike i iščekivanje.  A onda se nakon 3 najduže minute u životima fanova bend vratio na pozornicu i za bis su odradili God Is in the House, Deanna, Stranger Than Kindness i Papa Won’t Leave You, Henry.

Sve u svemu, Nick je divan umjetnik koji zna ostvariti kontakt s publikom i dovest ju u stanje apsolutne euforije. Vidi se da i njemu, gotovo jednako kao i publici ta komunikacija prija. I za kraj, naravno, ne smijemo izostaviti Bad Seedse koji samozatajno sviraju u pozadini, a odlični su i jedina dostojna pratnja Nicku. Svi su veliki umjetnici koji sviraju po nekoliko instrumenata, a uz to su i prateći vokali po potrebi.  No, jedino se Warren kretao po pozornici te uživljeno nakon violinskih dionica bacao štap u zrak i tako u jednom trenu oštetio reflektor, ali to ga nije spriječilo da sruši još poneku stvar na bini. Svirali su uglavnom pjesme s novog albuma Push The Sky Away, po kojem je turneja i dobila naziv, ali našlo se tu i starijih pjesmama tako da je publika mogla čuti sve njihove faze.

Iako se publika borila da ih vrati još jednom na pozornicu, rastjerani su upaljenim svjetlima i time je završila čarolija u dvorani Tivoli, ali ne i u glava i srcima publike koja će imati o čemu pričati i maštati te vraćati film u glavi još tjednima ili čak i mjesecima.