-

Muzička bonanza Klein film festivala u Vukovaru

Repetitor
Repetitor; foto: Doroteja Jonov

Teško je za povjerovati kakav se festival održao prošlog vikenda u Vukovaru. Mislim, teško je nama Vukovarcima, dok je pukim prolaznicima iz drugih gradova sve zajedno vrlo lako moglo izgledati i pomalo banalno. Bez obzira na to, značaj ovakvog festivala za grad poput Vukovara svakako se ne smije zanemariti, posebno zbog činjenice da su građani napokon dobili priliku čuti nešto osim cajki i već ustaljenog folk trapa, ili kako se već žanrovski definira muzika koja se nakon 22 pušta u kafićima manjih (ali i većih) gradova.

Inače, radi se o prvom izdanju Klein film festivala, koji je uz projekcije filmova imao i vrlo bogat muzički program te je tako u tri dana u Park šumi Adica nastupilo pet bendova. Nakon svečanog otvaranja festivala u dvorištu Gradskog muzeja u petak, posjetitelji su se prebacili u magičnu šumsku atmosferu gdje je sa svirkom počeo Cyprinus carpio (u prijevodu Šarani). Tročlani lokalni bend čiji su članovi poznati većini građana i zbog čega nije manjkalo interakcije između publike i benda svirao je zanimljivu mješavinu bluesa, stoner rocka i doom metala.

Mladi i energični, Šarani su predstavljali idealan bend za zagrijavanje publike i pozadinsku muziku, mada su ipak pokrenuli nekolicinu ljudi iz prvog reda. Doduše, u početku je taj prvi red bio jedan od tri ili četiri postojeća reda, dok se situacija nije počela mijenjati dolaskom ljudi koje je iz daljine privukao žestok zvuk. Šarani su na momente bili najdinamičniji bend ikad, dok su opet u svim ostalim momentima bili poprilično dosadni, što inače ne bi bilo nužno loše kada bi u sve to uključili nekakav „vrhunac“ i „drop“, jer su se ovako momenti izmjenjivali potpuno nasumično, bez ikakvog izgrađivanja numere.

S druge strane, bili su poprilično usklađeni, vrlo dobro uvježbani i sve u svemu simpatični, ali opet, nažalost ne toliko dobri da bi mogli zadržati pažnju publike onoliko dugo koliko su svirali. Pred kraj njihovog nastupa lagano su se počele osjećati tenzije, kako zbog ograničenosti vremenom i reflektora koji su bliještali direktno u oči vrteći se bez ikakvog smisla, tako i zbog neverending improvizacije koju je gitarist započeo iz nečega što je izgledalo kao inat. Kada su završili, dobili su pljesak, poimence upućene pohvale i puno zvižduka, a publika je dobila pauzu za pivo od nekoliko minuta.

Zatim se na betonsku pozornicu popeo M.O.R.T. Zanimljivo je kako smo na njih nabasali ranije toga dana, kada smo sjeli u jedan od dva postojeća cool kafića u Vukovaru gdje su kušali tekuće craft okuse zavičaja. Lagano smo ušli u razgovor, koji smo zatim odlučili i prenijeti u ovom tekstu. M.O.R.T. nikada nije svirao u Vukovaru, što je već i očekivano s obzirom na to da nam je za Novu godinu nastupao Jacques Houdek, a većina članova benda zapravo nikada nije ni posjetila grad. Pričali smo o repertoaru za koncert, na što su kazali da ga obično smisle pola sata prije koncerta, a pitali smo ih i preferiraju li više svirke na zatvorenom ili otvorenom.

M.O.R.T.
M.O.R.T.

– U klubu volimo do recimo 500 ljudi, intimnija je atmosfera i kada se dobro napuni onda je to baš tulum za sve, ali kad je ljeto i kada su svi dobre volje i veseli, onda vanjski prostor jer se ljudi manje znoje i manje se guraju – kazao je vokalist Ivan.

Nakon što smo ih pitali kakva bi im reakcija bila da se na koncertu u Adici pojavi iznimno mali broj ljudi, objasnili su kako uvijek jednako sviraju, bilo to ispred 5 ili 5000 ljudi, jer postoji jedan način na koji se to radi. Nadovezali smo se na aktualna događanja u bendu – novi album je snimljen i trenutno je u fazi miksa i trebao bi izaći na proljeće, a do kraja ove godine možda izađe jedan singl. Zatim, o albumu na engleskom.

– Ljudi su se čudili kao da smo ga napravili na arapskom, a ne na engleskom… Najveći je problem s medijima, ljudi su to dobro prihvatili, ali na radiju te neće pustiti, na televiziji te neće pustiti… Kritičari moraju naći izliku i ladicu za to… Pa zašto na engleskom, pa jebote učimo ga cijeli život i slušamo tu muziku i jednostavno znamo daj jezik i izražavamo se na njemu… A neće završiti u ladici sa svim stranim bendovima nego će završiti u ladici s domaćim bendovima koji su pokušali napraviti album na engleskom… Ili kad su ono mislili da je to proboj na strano tržište, pa nećemo za Ameriku raditi – složili su se.

Prisjetili su se i svojih nastupa u Edinburghu i Dublinu na kojima su izvodili stvari i na hrvatskom i na engleskom, a na kojima su ih slušali i gledali uglavnom naši ljudi s Balkana.

Uglavnom, vratimo se na šumsku atmosferu privremene pozornice u Adici. M.O.R.T. je, iskreno i zdravoseljački rečeno, žario i palio. Iako za pojam koncerta M.O.R.T. -a  nije bilo puno ljudi, bilo ih je nenormalno mnogo za pojam punk rock koncerta u Vukovaru, zbog čega je situacija nama domaćima bila još zanimljivija. Nažalost su imali vremena svirati samo nešto duže od sat vremena, ali su to odradili vrhunski, s čak jednim izlaskom na bis za koji smo se pošteno izborili. Bio je to poprilično žestoko odsviran koncert; Svijet se sužava, Nikotinska kriza, Olovni vojnici, Na cesti, Draga majko, Plamen što kriješ, Pas, Rea, Nina… i na kraju, Meni se skače. Nakon godina odlazaka na punk koncerte, ljudi u Vukovaru su napokon doživjeli da vide i šutku, doduše minijaturnu, u svom rodnom gradu, što je svakako neponovljivo iskustvo.

Drugi se dan već činio nešto kraćim, a koncerti su započeli laganim ritmom. Prvi je nastupio Los Ekekos, interesantan bend iz Trsta kojeg čine filmaši (jedan od njih je bio i u žiriju filmskog dijela festivala), a sviraju kumbiju. Svojom su svirkom stvorili iznimno ugodnu atmosferu pogodnu za lagano njihanje ili čak sjedenje, a publiku su iz stoljetne šume prebacili u prostor Peruanske Amazonije. Obučeni u šarene i havajske košulje, Los Ekekos su stvarno bili dobra i skladna pojava na sceni, međutim osim par zvižduka na kraju nastupa, nisu dobili pretjeran „feedback“ od publike.

Repetitor

Zatim su na pozornicu došli Boris, Milena i Ana-Marija. Iako se za Repetitor često kaže kako ih više slušaju u Hrvatskoj nego u Srbiji, u Vukovaru se to nije osjetilo. Mislim, oni su odsvirali dobar koncert, dapače, divlja i neukrotiva energija koja je dolazila s bine strujala je šumom još barem dva dana, ali se iz nekoga razloga činilo da je publika manje entuzijastična nego prvoga dana.

Onda je u jednom momentu večeri došlo do naglog zaokreta, kada su na pozornicu pozvali violinisticu Suzanu Bradarić koja je rodom iz Vukovara, ali već godinama živi i radi u Hamburgu gdje je i upoznala bend. Tako su „Suženi snovi“ dobili još jedan instrument, a ova kombinacija toliko je oduševila sve prisutne da je Suzana ostala i na idućoj pjesmi, lagano improvizirajući. Teško je opisati taj točan moment fuzije dvaju instrumenata i dvaju energija, Borisove i Suzanine, no definitivno je bio za pamćenje. Ostatak koncerta kao da je prošao u nekakvoj magli, iako su pratili sezonski repertoar s jednim još neobjavljenim dodatkom koji za sada zovu „Crna“.

Poslije koncerta smo otišli do benda razmijeniti dojmove i Boris nam je objasnio kako je možda očekivao i manje ljudi, jer nikada nisu svirali tu, nisu znali slušaju li ih i znaju ljudi, pa kada se usporedi s drugim koncertima u ravnici prošlo je dosta okej, jer im je u recimo, Đakovu, uglavnom trebalo dva puta da dođu da bi se stvorila nekakva kritična masa.

– Nama je drago da smo došli, sviramo 17 godina, a tek smo prvi put u Vukovaru. Bili smo jednom kad su nam ukrali pasoše pa smo morali tu u konzulat… Drago nam je i kada dođemo negde gde je tvrd mentalitet i gde nisu navikli na ovakve koncerte i onda se polako otkravljuju znaš i nekad se desi posle sat vremena da privodimo kraju, a oni su poludeli – rekao je Boris.

Pričali smo i o nastupu na RockLive festivalu u Koprivnici na kojem su nastupali dan ranije, gdje je pak atmosfera bila potpuno drukčija s obzirom na to da su svirali u 1 ujutro nakon Hladnog piva, a gdje je dan prije svog nastupa na Kleinu nastupao i M.O.R.T.

Posljednji dan festivala bio je rezerviran za Atheist Rap. Bilo je zanimljivo vidjeti kako bend i publika dišu iz te uloge, stojeći par redova iza umjesto u prvom, a ono što je bilo očito na prvu jeste da se sada stvarno pojavio dosta manji broj ljudi nego prijašnjih dana. S druge strane, ti koji su došli su bili istinski fanovi, „bebe“ osamdesetih i ranih devedesetih koje su na Atheist Rap-u i odrasle. Svirali su po svačijoj mjeri, pa se tako osim „Fatamorgane“, „Blu trabanta“ i „Wartburg limuzine“ na repertoaru našao i „Dr. Pop“, „Godina kulture“, „Zapadna Evropa“ i „Ne bi bilo fer“, kao i neke novije stvari poput „Momci se vraćaju u grad“. Humoristični monolozi između pjesama u kojima su Dr. Pop i Radule prepričavali anegdote odlično su prošli kod naše publike, a cijeli koncert je generalno prošao u dobrom redu, premda zbog toga što ih osobno ne slušam intenzivno nemam previše zanimljivih zapažanja.

Atheist Rap

Kasnije smo nešto proćaskali s Dr. Pop-om i Raduletom, koji su pohvalili samo postojanje festivala, nazvavši ga velikom pobjedom za normalne ljude. Napomenuli su i kako im je jako žao što je trebalo toliko godina da nastupe u gradu koji im je toliko blizu i kroz koji su, na kraju krajeva, prolazili svaki puta kada bi se vraćali s nastupa u Osijeku. Dotakli smo se i posjećenosti nastupa, idealne atmosfere za sviranje i dugogodišnje karijere.

– Klupski nastupi su mi intimniji i bolji, ovo sad je bilo drugačije, svetlo je bilo kontra upereno pa nisam ni video publiku, a što se tiče broja ljudi, ja uvek nastupam u svom omiljenom kubiku u glavi, stari St. James klub koji je bio tako za 300 ljudi, i isto je kad sviraš pred 30 i 300. Mi smo u možda dva-tri navrata svirali za 100.000 ljudi na festivalima i slično, znači nije tvoj koncert i stojiš pred 100.000 ljudi, a sviraš za tih 300 iz St. Jamesa i znaš da je tu tih 300 tvojih likova – objasnio je Radule.

Dalje su nastavili o tome kako su oni u stvari anti-zvijezde i ne vole pumpanja koncerata („kad ja kažem ovo, vi kažete ono“ i slične stvari), jer ako se koncert prebaci na publiku počinje gubiti smisao. Inače, Atheist Rap je prije ovoga nastupao na Kanal Festu na Martinskoj, zatim im je kombi odustao od života zbog čega su ga ostavili u Šibeniku, jedva su stigli u Koprivnicu na RockLive, a onda su stigli u Vukovar gdje je, kako kažu, napokon sve prošlo kako treba.

I ništa, tako su prošla tri dana, to jest tri noći. Festival je bio predodređen za uspjeh čim su se doznala imena bendova, a sada kada je sve prošlo, isti je samo potvrđen. Kudos organizatorima, do iduće će se godine riječ valjda proširiti, da se u Vukovaru od sada događa nešto istinski kvalitetno, iskreno i žestoko do srži, a ako čitate ovo i sumnjate – nagodinu se uvjerite sami.