Mudhoney u Zagrebu – protuotrov za eru političke korektnosti

Koncertna sezona ove jeseni u Zagrebu je kulminirala upravo sinoć kada se poklopilo da na isti dan sviraju dva zaista prvoligaška inozemna imena – Johhny Marr je po svemu sudeći, raspametio sve prisutne u šminkerskoj Laubi (o čemu sam slušao nažalost iz druge ruke od kolega Nemanje i Miloša) dok se kultni Mudhoney zavukao u mračni zadimljeni prostor Močvare. U svakom slučaju, hvalevrijedna je gesta benda i organizatora da prilagode satnicu kako bi zainteresirani stigli i na Marra i na Mudhoney.

Mudhoney je ipak bio ponešto nestrpljiv, pa čak krenuo i par minuta prije zakazanih pola dvanaest. Prošlo je nekih desetak godina otkad sam zadnji put gledao Mudhoney u zagrebačkom Pauku, no čini mi se kako za Marka Arma vrijeme stoji – izgleda savršeno vitalno. Za razliku od puno svojih vršnjaka, zna još uvijek i itekako pošteno zavrištati, što nam je demonstrirao vrlo brzo.

Koncert je počeo ponešto rezervirano, i od strane benda i publike. Prvo buđenje se desilo sa prvim taktovima „You Got It“, „Judgement, Rage, Retribution and Thyme“ je još malo podgrijala atmosferu, dok je jedna svevremenskih Seattle himni „Touch me, I’m sick“ konačno napravila erupciju u rasprodanoj Močvari. Bitan dio setliste je činio (po meni, iznenađujuće odličan i politički oštar i provokativan) aktualni album „Digital Garbage“ koji ni po čemu nije zaostajao za ostatkom sinoćnje setliste. „Kill Yourself Live“ mi se ovdje isticao kao osobni favorit.

Na „I’m Now“ Mark Arm se riješio gitare, te odradio ostatak „regularnog“ dijela setliste samo sa mikrofonom. S obzirom na to kako Mudhoney u live izvedbama svojih pjesama ne dodaje nikakve solaže i slično, čime bendovi često znaju umjetno produžavati vremena svojih koncerata, bend je doslovno prohujao kroz 23 pjesme u sat vremena.

Naravno, uslijedio je i bis, koji je kasnio koju minutu jer je „nepoznati pojedinac“ sa pozornice otuđio papir sa lyricsima koji je bendu trebao kako bi izveo široj publici poprilično nepoznatu stvar „Ensam I Natt“ benda The Leather Nun (hvala setlist.fm). Bis je možda ostao ponešto nedorečen, jer makar su u prvom dijelu istoga izvedeni isčekivani i očekivani „Here Comes Sickness“, „Who You Drivin’ Now“ i „Sweet Young Thing“, sami finiš se sastojao isključivo od covera. Makar, mora se priznati, „Hate The Police“ The Dicksa je Mudhoney praktički „ukrao“ i siguran sam kako većina publike nije ni svjesna kako se ne radi o njihovoj autorskoj pjesmi. Da skratim  – gunđam jer sam se nadao čuti i „In ‘N’ Out of Grace“ ili „Good Times“, no nažalost ništa od toga za ovu prigodu.

Mark Arm nikad nije bio osoba za velika ulizivanja publici pa tako nije bilo ni sinoć. Komunikacija s publikom je ostala na razini pristojnog „Thank you“ poslije svake pjesme i završnog naklona na kraju. Međutim, i uvijek ozbiljnom Marku se ipak par puta „nasmijao brk“.

Zaključak koji mi se nametao sam od sebe je koliko do sinoć nisam bio ni svjestan koliko mi je nedostajao Mudhoney u ovoj eri pretjerane političke korektnosti. Mark Arm često u intervjuima ističe kako zamjera mnogim današnjim bendovima kako u biti nemaju što za reći po temi aktualne situacije i problema u svijetu. Pomalo je žalosno da jaki stihovi koji seciraju današnje društvo na sastavne dijelove poput „I stoke the fire in your paranoid core – I feed on your fear“ moraju doći od jednog, a teško je to zaista vjerovati kad ga čovjek vidi – 56-godišnjaka.

GALERIJA FOTOGRAFIJA

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.