MONO u Zagrebu omamio publiku glazbom za bogove

Arabrot Jo Quail Mono SKC BeogradSinoć je zagrebački klub Močvara ugostio jedan od najvažnijih bendova instrumentalne rock glazbe – Japansku (Tokio) četvoročlanu instrumentalna skupinu MONO (Taka – gitara, Tamaki – bas, klavir, Yoda – gitara, Dahm – bubnjevi) izvorno osnovanu 1999. godine. Njihov jedinstveni pristup kombiniranja pokretnih orkestralnih aranžmana i shoegaze gitarske buke visoko je pozicioniran, toliko da je glazba i raznovrsna glazbena paleta benda zasjenila rock žanr smještena u posebnu sferu. Kao što je britanski glazbeni magazin NME jednom izjavio, “ovo je glazba za bogove”.

Arabrot, Beograd (24. travnja)

Praćeni grupom Arabrot i čelisticom Jo Quail, napravili su pravu poslasticu za zagrebačku publiku. Osim što su fantastični izvođači koji vladaju umovima pridošlih, oni zaista znaju prenijeti svoju ljubav i percepciju glazbe kao emocije. Taka je nekoliko puta i sam izjavio kako ga glazba koju stvara spašava, pomaže mu u svim životnim trenutcima – što se svakako moglo osjetiti i na njihovom sinoćnjem nastupu kojim su zaista dali do znanja da bend zna i upravlja glazbom kao bogovskom.

Kako ni u svojim pjesmama ne oslobađaju vokalne napjeve, tako su bili i škrti u interakciji s publikom. Ono što je povezivalo bend MONO i goste bila je upravo ta misaona instrumentalna glazba koja je svakog pojedinačno uključila u tok nastupa, stvarajući taj čudan naboj zahvalnosti, samoće, euforije i tuge. Poznati po naglašavanju – prijelazu iz mirnog u vrlo oštro, glasno, uskladili su i efekt svjetla sa zvukovima koji su slijedili jedno za drugim. Na trenutke smo bili u potpunom mraku, zatim je po nama razasuta jaka svjetlost, izmjenično kidanje gitara, trzaji bubnja, sve je vjerno popraćeno svjetlima zbog čega je procjenjenih 350 uzvanika imalo priliku primiti snažnu poruku ovoga benda kao i samog Take: “Smatram kako je glazba ta koja može izraziti nešto što je nemoguće riječima. Za mene, ona uranja u tvoje srce i pušta svjetlo u taj tamni – crni mrak.”intervju – Balkanrock.

Jo Quail, Beograd (24. travnja)

Osim pjesama sa svog najnovijeg albuma “Nowhere, Now Here”: istoimenu “Nowhere, Now Here”, “Breathe” – u samostalnoj izvedbi sjajne Tamaki Kunishi, “Sorrow”, “Vanishing, Vanishing Maybe” bend nas je podsjetio i na neke od njihovih starijih hitova s ostalih devet albuma tipa: “Nostalgia” (2012 album “For My Parents”), “Dream Odissey” (skladana za istoimeni film), “Pure as Snow”, “Requem for Hell”, “Where Am I?” i ostale.

Duo iz MONA (Tamaki Kunishi, Takaakira Goto) s čelisticom Jo Quail (Beograd, 24. travnja)

Tek se nekoliko trenutaka prije bisa, Taka zahvalio na potpori koju mu pruža publika tokom svih 20 godina njihovog postojanja. Završili su koncert snažnim i mračnim tonjenjem u beskraj uz prigušen vrisak “Aaaa, aaa, aaa” – kraj.

Svakako se može zaključiti da je ovo jedan od onih jedinstvenih koncerata čija će glazba ostati duboko urezana u sjećanje posjetitelja. Poput kakvog dobrog zaokruženog filma, ovaj je koncert izlistao sva sjećanja i grijehe pojedinca u manje od dva sata.

A kako izgleda njihov nastup uživo možete vidjeti u albumu (24.travnja, Beograd).

POSTAVI ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde