U usporedbi s prvim danom i vladajućom kišom, utorak je bio znatno lijepši, topliji i sunčaniji uz jedan kraći, ali izuzetno jaki pljusak koji je utjecao na nastup Gloryhammera time da su ga morali pomaknuti skoro sat vremena kasnije, sve dok se kiša ne smiri i ne pokupi voda sa glavne pozornice. Do kraja dana se sve izgladilo tako da odgoda nije utjecala na daljnje nastupe.
Utorak sam započeo sa drugim stejdžom i Rusima Little Dead Bertha koje sam upoznao dan ranije u kampu. Koncept glazbe koju ova šestorka svira bazira se na mješavini old school death i black metala s dozama symphonica i dooma, kako mi i sami rekoše. Iza sebe imaju pet albuma i šesti u procesu masteringa, koji bi trebao izaći kasnije ove godine. S dva vokala, muškim i ženskim, besprijekorno su otprašili svoj set u nešto više od sat vremena i njime dobro zagrijali pozamašan broj ljudi koji su bili spremni za dalje.
Na glavnoj pozornici ispred teško čitljivog bannera pojavio se bend koji me s prvim tonom oduševio kao što vjerojatno neće niti jedan drugi bend do kraja festivala, Cattle Decapitation. Deathgrind bend iz San Diega s glazbenim stažom od 1996. godine u svojoj karijeri snimio je sedam albuma, jedan EP i jedan split s bendom Caninus. Izvanredan performans, brzi i masni gitarski rifovi, a dva para ruku na bubnju i basu su se tolikom brzinom ispreplitale, ali se vrlo jasno mogla vidjeti i čuti usklađenost ritam sekcije. Bez kompromisa i oprosta.
Nakon deathgrind poslastice uz blagi zalazak sunca na binu se popeo Insomnium te su svojim nastupom ublažili atmosferu, u pozitivnom smislu, i svojim su fanovima pružili ambijent i ekstazu redajući hitove iz svojeg opusa, a to su uglavnom bile pjesme s albuma „Shadows Of The Dying Sun“ te pokoja i starija, gdje izdvajam „Down With The Sun“ i „Mortal Share„. Bend se sprema izdati novi album u rujnu, „Winter’s Gate„, koji se sastoji od jedne pjesme, jednog, navodno, masterpiecea u trajanju od 40 minuta i govori o romanu izdanom pod autorstvom vokala i basista Niila Sevänena. Priča na bazi priče, zvuči uzbudljivo.
Sljedeći nastup bio je ruski pagan metal bend Arkona čiji tekstovi i glazba vuku veliki utjecaj ruskog folklora i slavenske mitologije, a ime benda se referira na paganski slavenski dvorac. Vokalistica i autorica tekstova, Maria „Masha Scream“ Arkhipova udana je za kolegu iz benda Sergeia „Lazara“ Atrashkevicha te s njim ima dvoje djece. Započeli su predstavu s pjesmama „Yav„, „Ot Serdtsa K Nebu„, „Goi, Rode, Goi!„, a mene su noge odvele na put k drugoj pozornici gdje sam stigao na prvi ton Incantationa.
Incantation je death metal iz Johnstowna, Pennsylvania, i sastoji se od članova koji se izmjenjuju po nastupima raznih bendova (Revenant, Funerus, …), ali kao stalni i studijski članovi zajedno se drže osnivač, gitarist i pjevač John McEntee i bubnjar Kyle Severn. U setu od gotovo sat vremena odsvirali su širok repertoar koji se izdanjima proteže od 1989.pa sve do danas, brojeći 10 snimljenih albuma. Brzo, žestoko, kratko i jasno. Baš kako reče John: „We came here to kick your ass with death metal!“ Tako i bi.
Vraćajući se na glavnu pozornicu uočio sam mase u stopi sa mnom, ne imajući pojma koji bend je na redu sve dok nisam pogledao u raspored. Skindred, reggae/nu metal, prošle je godine okupio mnoštvo u popodnevnim satima na jakom suncu te izazvao senzaciju i ostavio jake dojmove nakon koncerta pa su ove godine pozvani kako bi ponovili isto, samo kao predzadnji bend na glavnoj pozornici, usudim se reći i bend večeri jer ono što su izazvali sinoć bio je pravi spektakl. Tisuće ruku u zraku, tisuće nogu odskače od zemlje i tisuće glasova pjeva kako im vokal Benji dirigira. „Rat Race„, „Under Attack„, „Doom Riff“ i „Kill The Power“ bile su neke od izvedbi te pjesma „Nobody“ koja me vratila u osnovnu školu i Need For Speed Underground 2.
Zadnje sate druge festivalske večeri posvetio sam black metalu. Na „Lemmy“ stejdžu nastupili su švedski black metalci Marduk koji su u ranim početcima svirali death metal koji se polako transformirao i danas Marduk ima prepoznatljiv zvuk brzog i intezivnog black metala. Završili su večer slaganjem hitova poput „Frontschwein„, „The Blond Beast„, „Cloven Hoof„, „Still Fucking Dead„, „Necropolis III„, „Of Hell’s Fire„. Nakon Marduka uputio sam se na drugu pozornicu kako bih ovjerio još jedan black metal, naravno, a to su bili domaći, meni susjedi iz Beograda, The Stone. Najmanje sat vremena prašenja i centrifugalne sile u vratovima, što na bini, što ispred nje. Još jedan bend bez prenemaganja i nekog pretjeranog kontakta s publikom, shut up & play fazon. Savršen završetak večeri.
Drugi dan prošao u najboljem mogućem redu, s manje kiše, što je dodatno pridonijelo ugođaju. Ako tako ostane i danas, a sunce grije već od ranog jutra, moglo bi bit savršeno. Stay tuned!
