Lemonheads u Zagrebu; Bilo je oke

Lemonheads Tvornica Kulture Zagreb
Foto: Sarah Agić

U pionirskim danima formiranja festivalske scene u Hrvatskoj, uz danas već razvikani i svima poznati InMusic, svoje mjesto pod suncem je tražio i festival po imenu Rokaj fest. Dok su tih godina na InMusicu već prašili Nick Cave & Bad Seeds, Iggy Pop, Sonic Youth, tad vrlo aktualni Franz Ferdinand i ekipa, Rokaj fest se odlučio za ponešto drugačiji pristup. Lineup se sastojao od svojevrsne mješavine okušanih regionalnih zicera i par stranih manje razvikanih ali vrlo cijenjenih bendova. Tako je taj Rokaj fest u svom trećem ukazanju 2008. godine kao inozemne headlinere ponudio Wire, The Fall i tada još poprilično recentno uskrsle The Lemonheadse, koji su tad odsvirali poprilično mlaki i neispirirani set pred ne odveć entuzijastičnom publikom (što je od toga bilo uzrok a što posljedica, teško je reći). Nažalost, ovaj model funkcioniranja se pokazao za Rokaj fest neodrživim, posjeta nije bila dovoljna da isfinancira iduću godinu, te se ovaj festival sa vrlo zanimljivim konceptom te godine i ugasio.

Poprilično me veselilo što je Lemonheads deset godina kasnije najavljen u Tvornici kulture. Ruku na srce, jarunska livada niti nije prirodno stanište za bend tog faha, te sam se veselio pravom klupskom nastupu. Iako mi prvi nastup nije ostao u nekom nezaboravnom sjećanju, ipak se radi o bendu koji u svojoj pjesmarici ima sigurno dvoznamenkast broj izvanvremenskih indie klasika, što bi u pravom klubu moralo garantirati vrhunski nastup.

Lemonheads Tvornica Kulture Zagreb

Nažalost, posjeta sinoć je bila dosta slaba, te je veliki pogon Tvornice kulture morao biti pregrađen. Što se radi, jel, kad se želi da prostor izgleda punije nego što zaista je. Evan Dando i ekipa su izašli na stage sa kojih pola sata kašnjenja, što radnim danom nikad nije gesta koju naročito cijenim, jer redovito uključuje hvatanje zadnjih tramvaja za dobar dio publike.

Prije koncerta sam malo pregledao dosadašnje setliste te vidio da često prelaze brojku od 25 pjesama. S obzirom na to, zaključio sam da bi koncert trebao trajati oko 2h. Međutim ništa od toga, Lemonheadsi su krenuli punkerski, brzo i drito u glavu. Hitovi su se nizali jedni za drugima bez ikakve pauze i nepotrebnog otezanja. Tako smo već u prvoj polovici koncerta čuli recimo “My Drug Buddy”, “Hospital”, “The Great Big No” i “It’s a Shame About Ray”. Nažalost, na zadnjenavedenoj je Danda poprilično mučio vokal koji je poprilično pucao kroz cijelu pjesmu. No kako je koncert odmicao, tako je i Evana glas sve bolje služio, što je pomalo suprotno od onog što bi čovjek očekivao.

Lemonheads Tvornica Kulture Zagreb

Kraj koncerta je Evan Dando odradio većinom sam sa gitarom, napravivši svojevrsni medley pjesama Lemonheadsa i par obrada (npr. “The Outdoor Type“), što sa električnom, što sa akustičnom gitarom. U samom finalu se i ostatak benda vratio na stage i odsvirao između ostalog i najpoznatije hitove – “Into Your Arms” i “Confetti“, nakon čega se Dando bez ikakve pompe pozdravio s publikom i nestao iza pozornice. Iako se značajan dio koncerta sastojao od obrada, zanimljivo je da “Mrs. Robinson” sa kojom često asociramo Lemonheadse nije bila jedna od njih.

Za sve ovo gore se baš ne može reći da je proteklo u nekoj ludoj i pravoj klupskoj atmosferi kakvu uvijek priželjkujemo. Osim par pojedinaca u prvim redovima koji su revno euforično ispratili sve pjesme, ostatak publike se probudio tek na samom kraju. Pitao me danas ujutro kolega s posla kako je bilo na koncertu. Rekao sam samo “bilo je oke”. Za mene, radilo se o jednom od takvih koncerata. Večer u kojoj gledate drag bend kako uživo izvodi svoje stvari nikad nije loša, no ni u drugom nastupu u kojem sam ih gledao Lemonheadsi nisu napravili nastup za pamćenje.

Lemonheads Tvornica Kulture Zagreb

POSTAVI ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde