Treći dan INmusica smo dočekali uz kišu, koja je ipak stala na vrijeme pred nastup kanadskog trija Danko Jones. Oni su od 18:15 na glavnoj pozornici festivala pred malobrojnom publikom odsvirali set kojim su predstavili svoju viziju generičnog rocka koji vjerojatno nikome nije zvučao pretjerano zanimljivo. Dečki su imali dobar sound, sviraju korektno, ali je sve zajedno jako predvidljivo i sterilno pa su to najpozitivnije stvari u vezi njihovog nastupa.
Paralelno s njima, na Hidden Stageu su nastupali zagrebački hardkoraši Shin. Oni su se odlično snašli kao jedini predstavnici nešto žešćeg zvuka na ova tri festivalska dana i bilo je osvježenje čuti nabrijanije bubnjarske i gitarske dionice kako odjekuju Jarunom. Podsjetilo nas je to na neka druga izdanja festivala kada smo bendove sličnog izričaja imali priliku češće čuti na trećem stageu i možda ne bi bilo loše vratiti dio te raznolikosti u budućnosti.
S Hiddena se zatim selimo na OTP World Stage gdje su nas dočekali razigrani Orchestra Baobab iz Senegala. Osmeročlani sastav koji ne odstupa previše od sličnih izvođača OTP Stagea u usporedbi s prva dva dana, dakle afričke plesne melodije s gitarskim solažama, rasplesana publika i dobre vibracije. Njihov set je prošao u jednolikom intenzitetu od početka do kraja, a sat vremena im je bilo dovoljno da naprave presjek inače bogate diskografije čiji počeci sežu još u 1970. godinu.
Pijane uspavanke koje su nam pjevali Flogging Molly raspršile su uvjerenje da će prvi dan ostati nedostižan vrhunac ovogodišnjeg INmusica. „Drunken lullabies“ su već na početku podigle masu i otpočele možda najzabavniji koncert u ova tri dana. Irski zvuk s energijom punka kod nas uvijek funkcionira, a posebno s ovim bendom, koji već ima odnos s našom publikom. Komunikacija je tekla savršeno, bacali su se Guinnesi s pozornice u publiku, a svaka riječ Davea Kinga dočekana je s ovacijama. Doplovili smo do „Float“ u nešto laganijem tonu, a zatim se opet rasplesali na „Devils Dance Floor“ i „What’s left of the flag„. Bilo je, naravno, i naguravanja, letjele su čaše s pivom, a veseli Flogging Mollyjevci nisu ni na trenutak popuštali u energičnom nastupu. Na pozornici im je društvo pravila Kingova žena, Jean Hart, a pozadinu je krasio njihov logo i natpis Life is good, što nam je dodatno razgalilo srca. Uz predivnu „Crushed (Hostile nations)“ ispratili smo Irce koji se, na žalost, nisu vraćali na bis.
Nakon njih se dobar dio publike seli na OTP World Stage pogledati nastup britanskog dua Slaves. Uz bubanj i gitaru te poprilično minimalističku produkciju su uspjeli odraditi poprilično atraktivan nastup i privući solidnu količinu ljudi ispred pozornice. Glazbeno gledano se sve gradi na jednostavnim up-beat gitarskim riffovima i bubnjarskim dionicama koje imaju za cilj isključivo pokrenuti publiku. Bend ne eksperimentira previše i uglavnom se drži istih struktura unutar pjesama, pa nakon prve polovice nastupa imate osjećaj da ste sve već vidjeli i čuli.
Još dok su Slaves svirali, gomila se lagano počela slijevati prema main stageu, gdje su nas dočekali Kasabian sa svojim hitovima poput „Eez-eh“ i „Club foot„. Potonja je cijelu publiku pretvorila u skačuću masu, potvrđujući kako su Kasabian bend na vrhuncu te da je bio pravi potez organizatora uvrstiti ih u program. Tajming i status benda ravan je onom kada su nas počastili Arctic Monkeysima, s tim da je show koji su nam priredili članovi ovog benda bio daleko angažiraniji. Stalno su dovikivali hvalospjeve Zagebu i Croatiji te ubacivali ove dvije riječi koje su naučili u pjesme. „You’re in love with a psycho„, pjesma s najnovijeg albuma „For crying out loud“ svježe izdanog prošlog mjeseca, publika je znala od riječi do riječi. Na „Bless this acid house„, još jednu od novih pjesama izvedenih jučer, cijela publika je mahnito plesala, od prvih redova pred pozornicom, do onih koji su stajali gotovo uz sam Jaruna, uz kraj otoka. Kasabian su se vraćali na bis s još tri pjesme, isprativši odličnu dvanaestu inkarnaciju INmusica. No, tu festivalu još nije sasvim kraj, jer je ovako naelektrizirana publika nastavila partijati do zore u Šumi Striborovoj, Tesla toweru te već klasičnim karaokama i Balkan stageu, a oni malo umorniji sjatili su se pod šator s nargilama.
Definitivno odličan program i atmosfera, uz sreću s vremenom (kiša je padala vrlo malo, samo zadnji dan), potvrdila je da INmusic ima sigurno mjesto na cvjetajućoj sceni festivala u Europi. Ne samo da se još nije istrošio, nego nekako uspijeva iznenaditi i svake godine ispuniti pa i premašiti očekivanja. Zato se uvijek iznova i vraćamo!
