fbpx

-

Naslovna Izdvajamo Kandžija i Gole žene u Zagrebu – a sada nešto potpuno drugačije

Kandžija i Gole žene u Zagrebu – a sada nešto potpuno drugačije

Foto: Sarah Agić

Slobodnom procjenom, rekao bih da sam Kandžiju u različitim sastavima gledao oko sedam – osam puta. Sinoćnji koncert u zagrebačkom Boogaloou, čiji povod je primarno izlazak sjajnog albuma „Plafon“ – je bio potpuno različit od svakog od njih.

Prvo, koncert je (ako sam dobro izmjerio) trajao dobrih dva sata, što je dobrano iznad „kvote“ klupskih nastupa većine izvođača u nas, pa tako i Kandžije i pratećeg mu benda. Bilo je tu i scenskih efekata, instrumentalnih snippeta između pjesama (npr. Bowie i „Let’s Dance“) te kako priliči svakom slavljeničkom koncertu – gostiju i presvlačenja outfita između biseva.

Od navedenih gostiju stranac je imao po jednu izvedbu na kraju (ili na početku, ovisi kako se gleda) svakog dijela koncerta. Naročito je bila dojmljiva izvedba „Još ništa se ne zna“ koju je posvetio nedavno preminulom ocu, nakon čega je i Kandžija imao jednu od (vjerujem) najtežih izvedbi u karijeri sa „Ne brini se ništa“ – nažalost, o istoj temi.  Na violinama su Gole žene podebljale tajanstvene Barbara Vlainić i Daria Cossetto (obje sa maramama na licu), prvenstveno na stvarima sa „Plafona“ na čijem su studijskom snimanju i sudjelovale. Tehnički je gost bio i Pendrek koji je otvorio program, no nažalost zakasnili smo previše za bilo kakav ozbiljniji dojam njegovog nastupa i pratećeg mu MC-a.

Kao jedinu negativnu stranu koncerta bih izdvojio zvuk i nedostatak zraka u Boogaloou. Iako nemam ništa protiv glasnog zvuka od kojeg zuji u ušima dan poslije (na kraju krajeva, nitko me nije terao da stojim blizu zvučnika), imam osjećaj kako je sinoć zvuk imao preveliki naglasak na ekstremnim stranama i visokog i niskog spektra, pri čemu se, npr. kroz cijelo vrijeme koncerta nije dobro čula gitara sjajnog Mateja Huljeva (naročito njegovi „licksi“ kada bi ritam sekcija u ubacila u „višu brzinu“), što je zaista velika šteta. S druge strane, vjerujem da je loša ventilacija pridonijela tome da se publika počela dobrano razrijeđivati prije kraja koncerta jer zrak je u jednom trenutku zaista bio težak. Previše gužvovito nije bilo ni prije toga – iako je „Plafon“ apsolutno zaslužio rasprodanac, izgleda da je sveprisutna medijska histerija oko koronavirusa ipak ostavila traga i u tom aspektu, tako da se našlo i neprodanih karata.

Što se tiče samog koncepta koncerta, Kandžija je tu malo „izmiješao“ karte. Kod promoviranja aktualnih albuma, većina izvođača ili stavi novije stvari na početak setliste ili ih „strateški“ pozicionira između poznatih pjesama, a stari ziceri se ostave za finale. No sinoć je osim hita „Državna sisa“ većina stvari sa „Plafona“ izvedena pri kraju koncerta, odnosno kako se isti bližio finalu. Upravo gledam u popis pjesama sa „Plafona“ i spoznah na svoje iznenađenje kako su sinoć izvedene apsolutno sve.

Sve prije navedeno bi bilo divno i krasno, ali ne bi značilo baš ništa u konačnici da Gole žene i dalje nemaju fantastičnu kemiju, zvuk i „vibru“ u bendu. Reći da je samo Kandžija  jedini frontman ovog benda bi bilo apsolutno nepravedno prvenstveno prema Toxari, koji je barem jednako talentiran i zarazno entuzijastičan i pozitivan. Apsolutno je vidljivo koliko godina iskustva imaju Kandžija i Toxara kao frontmenski duo, pošto se kreću po stageu na način kao da bi i zatvorenih očiju znali gdje je u svakom trenutku onaj drugi.

Sve skupa je podosta mirisalo na onaj tip slavljeničkog koncerata kakav se radi pri zatvaranju nekog poglavlja u karijeri. Često se tu prikači i onaj pridjev „trijumfalni“. Ipak se nadam da navedeno nije u pitanju što se tiče Kandžije i Golih žena – ne bih imao baš ništa protiv da nastave u ovom smjeru dokle god im je gušt.

GALERIJA FOTOGRAFIJA