-

NaslovnaReportažeJethro Tull u Zagrebu – nostalgični trip upitne izvedbe

Jethro Tull u Zagrebu – nostalgični trip upitne izvedbe

Jethro Tull; foto: Dragutin Andrić, Soundguardian

Unatoč tome što je prije par godina Ian Anderson objavio konačan kraj djelovanja Jethro Tulla, ipak je odlučio “zavrtiti još jednu rundu” povodom pedesete godišnjice albuma “This Was”.

Da ne bude neke zabune, ime benda “Jethro Tull” na ovoj turneji treba shvatiti vrlo uvjetno. Na sinoćnjem koncertu nije bio prisutan niti jedan od muzičara koji su sudjelovali na klasicima tipa „Thick as a Brick“ ili „Aqualung“ osim Andersona. Ostali članovi benda su muzičari koji nastupaju zadnjih nekoliko godina sa Andersonom kao članovi njegovog solo benda. No mora se reći, riječ je o redom vrhunskim glazbenicima, u što smo se mogli uvjeriti i sinoć.

Foto: Dragutin Andrić, Soundguardian

Mala dvorana Doma sportova još se jednom pokazala dobitnom za koncerte ovog ranga te je zabilježila još jedan “rasprodanac”. Oko najavljenih 21h s video zida je krenuo uvodni filmić, koji je bio svojevrsni kolaž ranih dana Jethro Tulla – kao naručen za zagrijavanje. Nekoliko minuta kasnije na pozornici su se pojavili i sami Tullovci koji su koncert otpočeli s „My Sunday Feeling“ i „Love Story“ . Iako je instrumentalna slika koja je dopirala sa pozornice bila besprijekorna, od prve sekunde je bilo jasno da nešto gadno ne štima sa Andersonovim vokalom, koji je pribjegavao maskiranju i kraćenju svake iole zahtjevnije vokalne fraze. Sve je izvrsno funkcioniralo i zvučalo tijekom svake instrumentalne dionice dok je Anderson bio na flauti ili usnoj harmonici, no čim bi se Anderson primio mikrofona, stvari bi krenule nizbrdo.

Nakon druge pjesme imali smo i prvo javljanje preko videozida od strane bivšeg člana benda Jeffreyja Hammonda koji je prigodno „naručio“ pjesmu koju je Anderson posvetio upravo njemu – „A Song for Jeffrey“. Inače, video zid je na ovom koncertu imao vrlo zanimljivu ulogu. Preko nekoliko pjesama su najavili ovakvi mali uvodni filmići, pa smo tako i saznali neke stvari o njima koje možda nismo znali – tipa da je Joe Bonamassa kao klinac svirao na turneji  Jethro Tulla i snimio obradu „A New Day Yesterday“ (koja je i izvedena poslije ove najave) ili pak da je Tommy Iommi bio član benda na jednom jedinom nastupu – nakon čega se vratio u grupu Earth iz koje je nastao Black Sabbath. Druga uloga video zida je bio vokalni i instrumentalni support samom bendu, što je bilo poprilično impresivno s obzirom na to kako čitava izvedba mora biti savršeno sinkronizirana kako bi se „izvođači“ s video zida mogli uključiti u pjesmu (posebno je impresivna u ovom pogledu bila izvedba „Heavy Horses“).

Foto: Monika Bračević, Muzika.hr

Iz ovog dijela koncerta još se posebno izdvojila „Dharma for One“ u kojoj je Scott Hammond dobio priliku za drum-solo kao svojevrsni hommage bivšem bubnjaru Cliveu Bunkeru kojemu su upravo maratonski drum-soloi bili zaštitni znak, te atmosferična „My God“ (zbog koje je bend zbog krive interpretacije teksta imao poprilično nevolja u „bible belt“ državama SAD-a, kako nam je Anderson uvodno ispričao) i jedan od vrhunaca karijere „Thick as a Brick“.

Kako je Anderson najavio, koncert je bio podijeljen u dva dijela sa „intermissionom“ od 15 minuta. Osobno mi je ovaj koncept vrlo omražen jer često potpuno uništi ritam i „groove“ koncerta, no s druge strane jasno je da je izvođačima od preko 70 godina bez pauze teško fizički izdržati prosječno trajanje koncerta, pogotovo ako ste aktivni na pozornici kao Anderson – kojem se mora priznati da je i dalje u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji.

Nakon pauze, preko video zida se javio još jedan od čestitara – Steve Harris iz Iron Maidena, te je drugi dio mogao početi. Ubrzo je uslijedila i meni omiljena „Too Old To Rock’n’roll: To Young To Die“ koja je, nažalost, bila vokalno gotovo neproznatljiva. „Songs from the Wood“ je zbog velike količine višeglasja koja je „pokrivala“ Andersona nekako izdržala, dok je pak prelijepu božićnu „Ring Out, Solstice Bells“ preuzeo otpjevati John O’Hara na klavijaturama.

Foto: Dragutin Andrić, Soundguardian

Samo finale je bilo rezervirano za površnim pratiteljima najpoznatije stvari Jethro Tulla – „Aqualung“ i „Locomotive Breath“, koje je nažalost Andreson potpuno vokalno izmasakrirao, međutim zaslužene aplauze je u nekoliko navrata pobrao Floriran Opahle na gitari – uvodni riff “Aqualunga” te kasniji solo su uživo toliko moćni da se teško ne naježiti. Zagreb je ovo finale, kao i cijeli koncert, nagradio vrlo toplim aplauzom.

Što u šali, što ne, komentirali smo poslije kako je koncert bio super osim što pjevač više ne može pjevati. Malo je nezgodno u cijeloj priči što navedeni pjevač nije baš bilo tko, već veliki Ian Anderson glavom i bradom, čije prisustvo je i jedini razlog zašto na karti za koncert uopće može i smije pisati „Jethro Tull“. No vjerujem da će veći dio sinoćnje publike malo sebično i nostalgično zaključiti da je turneja imala smisla jer je osobno vidjeti i pozdraviti Jethro Tull prije konačnog umirovljenja ipak čast i privilegija za svakog tko poštuje njihovu muziku. Kao što to biva često u sportu – rezultat se pamti, a izvedbu ćemo pamtiti selektivno.

Foto: Vedran Levi, LAA