Francuski progressive metal band Gojira posjetio je Zagreb u sklopu svoje europske turneje na kojoj promovira posljednji studijski album „Fortitude“ koji je objavljen prošle godine.

Malo sam se pribojavao prvog koncerta na koji ću otići nakon kolosalnog nastupa koji je KISS odradio u zagrebačkoj Areni. Razmišljao sam kako bi za rebound najbolje bilo otići na neki svjetovniji nastup kako bi odradio očekivano razočarenje bez straha da ću si poremetiti dojam s nekog rock/metal koncerta (to ne želimo). Sudbina, ili tko već, je htjela da to bude koncert Gojire. Ime koje sam čuo prethodno, možda čak i slušao neke pjesme, ali da mi je bilo za život spasiti ne bih znao imenovati niti jednu stvar ni činjenicu, osim možda da na jednoj naslovnici albuma imaju letećeg kita (njih ćemo još spominjati u nastavku) te da sam negdje čuo/pročitao kako ih nazivaju jedinim legitimnim nasljednicima Metallice (kao metal banda za koje znaju i u prašumama Amazone).

Kako bih što spremniji dočekao zakazani 30.07.2022., koji je zapravo pomaknuti termin odgođene europske turneje zbog – da, zbog korone, vjerovali ili ne, nastojao sam uvrstiti Gojiru u svoj glazbeni fitness raspored, ali sam uspio preslušati samo manji dio očekivane set liste. To što sam čuo je bilo jako dobro i očekivao sam da ipak neću biti razočaran.
Prije nego što otkrijem da li sam se razočarao, nekoliko tehničkih detalja.

Gojira je francuski band sa japanskim imenom, koje je izvorni naziv čudovišta Godzilla, što je ujedno i originalni naziv banda koji postoji preko 20 godina te su u tom periodu izdali 7 studijskih albuma pri čemu prošlogodišnji „Fortitude“ zapravo i glavni razlog turneje. Svojim talentom i zalaganjem su postali jedan od najznačajnijih metal bandova u zadnjih desetak godina sa raznim ocjenama po svjetskim medijima gdje su ih znali okarakterizirati kao „najbolji metal band na svijetu“, „najznačajniji metal band“, „band desetljeća“ i sl. (u tom trenu sam se nadao kako to nije bez pokrića).Gojira je sa sobom povela i dvije predgrupe, engleski heavy metal band Employed To Serve te novozelandski metal band Alien Weaponry koje sam poslušao kao dio pripreme no nažalost sam ih propustio uživo. Što valja zabilježiti i nadoknaditi sljedeći put kada ih put nanese u ove krajeve. Tu ću se zaustaviti sa uvodnim dijelom te prijeći na glavno jelo.
 
Odmah po ulasku u malu dvoranu Doma sportova bilo je evidentno kako Gojira ima jaku fan bazu te sam ostao ugodno iznenađen sa popunjenošću. Tu je možda pomogla činjenica što se radilo o jedinom koncertu u regiji pa su ljudi potegli sa svih strana. Sve oči su bile uprte u pozornicu koja je bila prekrivena zastorom na kojem se izmjenjivao prikaz raznih simbola. Publika je kratila vrijeme do početka koncerta osvježavajući se te dodavanjem rekvizitima za plažu u obliku napuhanih kitova. U 22:00h je atmosfera već bila dobro zagrijana jer se tada očekivao početak koncerta. Krenulo je sa skandiranjem i zazivanjem banda. Svi su ubrzo došli na svoje jer je nakon par minuta na zastoru krenulo sa odbrojavanjem, krenuvši od 200. Što su brojevi postajali manji to je uzbuđenje sve više raslo. Francuzi su sve iznenadili jer su krenuli sa svirkom prije isteka odbrojavanja i nekoliko trenutaka zastor je još uvijek bio na svome mjestu te smo mogli gledati igru svjetla i tame, gledajući izvođače samo u obrisima.

Prije nego što je prva vokalna linija došla na red, zastor je spušten te je odmah krenulo sa ispaljivanjem dima što je izazvalo odličnu reakciju od publike. Kao u transu sam uživao u nekoliko prvih izvedbi, „Born for One Thing“, „Backbone“, „Stranded“ i „Flying Whales“ koje sam preslušao dovoljno puta da bi bio u stanju prepoznati ih.
Pjevač i gitarist Joe Duplantier je cijelo vrijeme komunicirao s publikom i podgrijavao atmosferu svojim komentarima na račun odziva publike i generalne atmosfere (a bilo je vruće ne samo zbog Gojire). Nekoliko puta je ponovio kako im je drago što su ovdje i kako je vruće. Na sreću svih okupljenih taj dan je padala kiša tako da je temperatura vani bila nekoliko stupnjeva manja nego što bi se očekivalo no u dvorani je svejedno bilo jako vruće.
Francuzi su u nastavku isporučili još tri puta toliko pjesama držeći publiku pod svojom kontrolom i diktirajući tempo prema svome nahođenju. U visokom tempu su odsvirane „The Cell“, „Love / Remembrance“, „Hold On“, „Grind“, „Silvera“, „Another World“, „L’enfant sauvage“, te „Toxic Garbage Island“ koje prethodno nisam intimno upoznao da budem iskren. To nije bio nikakav problem jer su pjesme i sama izvedba bile takve da jednostavno tjeraju na gibanje svim udovima i glavama. Za kaznu sam si uskratio pivo pa ću sljedeći put biti pametniji.

Sa „The Chant“ su pokazali i stadionski aspekt svog repertoara jer je pjevač zamolio okupljene da se pridruže u izvedbi pjesme pjevajući „Oooooooo“ kao „back-vokali“ što je očekivano prihvaćeno sa sto postotnom većinom. Bubnjar Mario Duplantier, inače brat pjevača, je pokazao i šaljivu stranu banda jer se prvi vratio nakon jednog od više silazaka banda sa pozornice te je animirao publiku svojim bubnjanjem. Vidno nezadovoljan odzivom dignuo je u zrak pripremljenu ploču na kojoj je stajalo „JEBENO VAS NE ČUJEM“. Publika je dobila priliku za popravnim ispitom te je kao nagradu dobila novu ploču na kojoj je stajalo kratko i jasno „SAVRŠENO“. Kako ne bi bili izostavljeni valja spomenuti i preostala dva člana banda, glavnog gitarista koji se odaziva na ime Christian Andreu te basista imena Jean-Michel Labadie.

Na samom kraju smo dobili priliku još čuti „The Gift of Guilt“, „New Found“ i „Amazonia“ čime je završena jedna odlična ljetna večer u Zagrebu. Band se vratio na pozornicu još jednom kako bi pozdravili sve okupljene i pobacali sve trzalice i bubnjarske palice. Iskreno ne sjećam se kada sam zadnji put vidio toliko bačenih glazbenih accessoriesa u publiku, uključujući spomenute ploče kojima je bubnjar komunicirao sa publikom.

Možda najbolji pokazatelj koliko je band bio zadovoljan sa atmosferom i publikom je izjava pjevača kako bi „french kiss“ sve okupljene da nije korone. Neki su očigledno propustili „once in a lifetime“ priliku. Ah, ta korona!
Za kraj mogu potvrditi kako se nisam razočarao nego sam oduševljen sa viđenim. Band je pametno iskoristio korona probleme kako bi se usavršio i ne mogu im naći nikakvu zamjerku. Bilo u svirci bilo u komunikaciji sa publikom. Nakon „over the top“ predstave koju je izveo KISS ovo je bila odlična tranzicija na „normalne“ rock i metal koncerte. Bilo je ovdje dima, svjetla, video zida, lasera, ispaljivanja papira, napuhanih kitova, itd. ali u okvirima očekivanog da osnaži malo nastup. Ne da ga zasjeni u nekim trenutcima.

Ako je Gojira jedini legitimni nasljednik Metallice kao najpoznatijeg metal banda na svijetu ja sam sretan čovjek. Članovi Gojire su ostvarili svoje dječačke snove pošto su imali zajednički turneju sa Metallicom u sklopu koje je njihov pjevač Joe upoznao svoju žena tijekom boravka u Litvi. Dosta toga ih veže no smatram da Gojira neće ponavljati loše poteze koje su im uzori radili. U nekim trenutcima su me asocirali na Panteru, više nego na Metallicu no to bih ostavio svakom pojedinačno na analizu.

Sukus svega je da ako budete u prilici otići na koncert Gojire, nemojte previše razmišljati. Uskratit ćete se za jedan odličan doživljaj, a nema smisla odgađati uživanje u lijepim stvarima dok još možemo/te.