Prolazeći ulicom prema Domu sportova, i slučajni namjernik je mogao zaključiti kako je u pitanju jedan od onih dana u mjesecu kada dugokosa ekipa (računam naravno i one koji su se nekad dičili grivom ali su je skratili iz bilo kojeg razloga) s crnim majicama s bandovima okupira sve kafiće u okolici jer se pripremaju za odlazak na svoju Misu.
U ovom slučaju se radilo o evanđelju po Dream Theateru, grupi koja djeluje od 1985-te godine te koja je u periodu od tad do danas postala gotovo pa sinonim za progressive metal žanr. Nedvojbeno su si osigurali mjesto na listi besmrtnika pa za njih znaju i ljudi koji primarno ne slušaju rock/metal kao žanrove. Ekipa je u Zagreb došla promovirati svoj novi studijski album “A View From The Top Of The World“ u okviru turneje “Top Of The World“.
Kao predgrupa je najavljen Devin Townsend – jedan od apostola metala koji djeluje već tridesetak godina i najpoznatiji je po bandovima Strapping Young Lad, The Devin Townsend Band te Devin Townsend Project. Granice njegovog glazbenog stvaralaštva su jedino ograničene granicama njegove mašte. A svašta mu padne na pamet. Recimo, vjerojatno ga nitko nije očekivao vidjeti na tribinama za vrijeme Dream Theatera, no i to se dogodilo.
U malo više od sat vremena svirke Devin Townsend je proveo publiku kroz sve svoje faze i predstavio svoj glazbeni katalog. Ono što mu se nikako ne može osporiti su kvalitetna svirka i svestranost jer ima sulud raspon glasa koji koristi na zanimljive načine. Prateći glazbenici su također bili na visini svog zadatka. Grimase koje izvodi tijekom nastupa su poprilično smiješne, pa se može reći kako je uspio zainteresirati i one kojima je ovo bio prvi susret s njegovim likom i djelom te je odlično odradio posao zagrijavanja publike za glavni nastup te večeri.
Na oduševljenje fanova Dream Theater je relativno brzo nastavio sa svirkom i otvorio večer sa pjesmom sa novog albuma, koja je dobila Grammy za „najbolju metal izvedbu“ – „The Alien“. Novi album je predstavljen sa još tri pjesme koje su mudro raspoređene u setlisti. „Awaken the Master“ je odsvirana kao treća stvar po redu, „Invisible Monster“ je odsviran otprilike na polovici koncerta, a „A View From the Top of the World“ je označio kraj regularnog dijela koncerta.
Ostatak liste je popunjen na način da je odsvirana po pjesma sa šest albuma (od preostalih četrnaest), tako da su izostale neke uspješnice – ilitiga, izostao je „džuboks deo“ (kako bi ga Cane iz Partibrejkersa nazvao) pa je slabije upućenim posjetiteljima bilo malo teže za pratiti. Osobno bih volio da je uključeno nešto sa „Images and Words“ ili „Metropolis Pt. 2: Scenes from a Memory“, ali svaki posjetitelj je vjerojatno imao svoju viziju i favorite pa je teško za očekivati da se svima može ugoditi. Pitanje je koliko bi onda koncert trajao kada bi svaki album bio predstavljen sa barem jednom pjesmom.
Ono što se ne može osporiti je sviračka virtuoznost svakog člana grupe i to je odrađeno točno onako kako je očekivano. Gledajući ljude na djelu stječe se krivi dojam kako to rade bez ikakve muke i da bi svatko od nas mogao ponoviti sve bez problema. No nema šanse. Neću biti prvi a ni posljednji ako spomenem kako je vokal James LaBrie najslabija karika grupe gledano iz perspektive izvedbe. Možda nije ni pošteno prema čovjeku s obzirom da se njegove greške najlakše uočavaju no evidentno je da problema ima. LaBrie je koristio svaku priliku da napusti binu u trenutku kada bi krenula instrumentalizacija, a barem njih ne nedostaje kod Dream Theatera. Neimajući informaciju o nekom drugom zdravstvenom problemu, Jamesu bih dao minus s vokalne strane, a i posebice zbog interakcije s publikom. Drugi minus koji dajem se odnosi na zvuk generalno koji se gubio čim bi se pomaknulo lijevo ili desno od bine.
Kao vrhunce večeri bi izdvojio izvedbe „Endless Sacrifice“ u prvoj polovici set liste te „The Count of Tuscany“ na bisu. Tu je bio najjači odgovor publike i mogla se doživjeti sinergija audio i vizualnog dijela nastupa pa smo tako ispraćeni kućama sa slikama vinograda Toskane u mislima.
