Courtney Barnett u Zagrebu – nikog nije briga hoćeš li doći na parti ili ne, no obavezno dođite

Courntey Barnett Tvornica
Boris Podobnik/RDD

Zaista ne znam što se mora dogoditi da jedan aktualan izvođač rasproda Tvornicu kulture. Courtney Barnett je zaista imala apsolutno sve preduvjete za klasični „rasprodanac“ jer se radi o izvođaču u naponu kreativne snage sa dva izvrsna albuma i reputacijom prvorazredne koncertne atrakcije dok je marketing promotora bio potpuno adekvatan. No i ovaj put je Tvornica bila skroz komforno popunjena no ne i rasprodana.

Pozornica za nastup Courtney Barnett je bila potpuno minimalistički uređena, u skladu sa postavom benda koji čine Courtney na vokalu i električnoj gitari (zanimljivost: istu Courtney svira isključivo bez trzalice) te basist i bubnjar. Isticao se tek bubanj sa natpisom „Tell me how you really feel“, što je ujedno i naslov trenutno aktualnog albuma koji se promovira ovom turnejom.

Kad čovjek malo bolje razmisli, poruka je savršeno na mjestu. „Tell me how you really feel“ je upravo u jednoj rečenici i bit umjetničkog djelovanja Courtney Barnett. Ni u kojem slučaju se ne može tvrditi kako je riječ o koncertu na kojem smo mogli svjedočiti nekoj virtuoznoj svirci, no da smo gledali veliku umjetnicu koja je sto posto unutra u svakom momentu koncerta, bilo da pjeva o svojim ljubavnim brodolomima, mentalnim problemima ili pak potpuno svakodnevnim opservacijama – to svakako.

U nekoliko navrata tijekom koncerta mi je pala napamet Nirvana, jer ljevoruka gitaristička silueta Barnett povremeno neodoljivo podsjeća na onu Kurta Cobaina, a i čupavi Bones Sloane na basu i Dave Mudie na bubnju bez problema mogu proći za Novoselica i Grohla. No glavni razlog je što upravo uživo najviše dolazi do izražaja izvrsna dinamika tihih i glasnih dijelova „quiet-loud-quiet“, koju su na klupskim pozornicima najviše isfurali Pixies da bi nakon njih istu stvar Nirvana upakirala i proširila diljem svijeta. Courtney Barnett zaista ima posebnu boju glasa koja je najviše dolazila u izražaja u baladama poput početne „Hopefulesness“, dok bi dokazala da itekako može zavrištati u stilu Black Francisa na „I’m Not Your Mother, I’m Not Your Bitch“.

Boris Podobnik/RDD

Što se tiče setliste, dobili smo dozu glavnih hitova Courtney Barnett poput aktualnog „Nameless, Faceless“ ili pak „Elevator Operator“ sa prvog albuma. Regularni dio koncerta je kulminirao najvećim hitom „Pedestrian at Best“, na kojem je majstor za rasvjetu odjednom (potpuno nepotrebno) poludio i dotad suptilnu rasvjetu pretvorio u rave-party, valjda nastojeći dodatno naglasiti kako upravo slušamo THE hit.

Za bis su se „Let It Go“ (jedna od pjesama s albuma „Lotta Sea Lice“ koji je nastao u suradnji s Kurt Vileom), „Kim’s Caravan“ i „History Eraser“ pokazale pristojnim izborima, no imam osjećaj kako je setlista za završnicu mogla biti malo sretnije složena, pogotovo ako se uzme kako je riječ o prvom posjetu uopće ovoj regiji. Recimo, „An Ilustration of Loneliness“ ili „Nobody Really Cares If You Don’t Go to the Party“ bi vjerojatno bolje sjele za sami bis i zakucale već ionako izvrsni koncert u velikom stilu. No iako nikoga nije briga jesmo li došli na parti ili ne, drago nam je da smo došli. Courtney Barnett je već u prvom ukazanju na ovim prostorima pokazala kako je hajp itekako opravdan.

Courntey Barnett Tvornica
Boris Podobnik/RDD