-

Naslovna Reportaže Annihilatorom protiv demencije i lošeg raspoloženja

Annihilatorom protiv demencije i lošeg raspoloženja

Foto arhiva

Autor: Ivan Tokić

Iako je iz 2017. godine, nisam još poslušao zadnji album Annihilatora – no možda bih trebao. Zove se “For The Demented” kao i turneja, a to je epitet koji se i meni osobno može prilijepiti nakon sinoćnje večeri. Naime, provjerio sam sve koncertne informacije i krenuo dovoljno rano kako bih stigao pogledati predgrupu Archer Nation jer sam načuo kako bi mogli biti zanimljivi.

Kako sam se približavao mjestu odvijanja radnje čudio sam se zašto se ne čuje glazba te zašto nisam susreo nikoga putem. Stigavši ispred dvorane odlučio sam izvaditi mobitel i provjeriti u čemu je problem. Bio sam ispred pogrešne dvorane. Popodnevni “beauty sleep” mi nije pomogao da ne budem sasvim dementan pa sam se morao uputiti od Tvornice kulture prema Boogaloou. Kad razmislim malo bolje, nije da nisam imao tu informaciju no izgleda me neki vrag automatski vuče u Tvornicu. Neka, barem malo sam prošetao.

Predgrupu sam iz gore spomenutih razloga naravno propustio no zato sam stigao dovoljno rano da si zauzmem dobru poziciju i da se podmažem za Annihilator. Nisam znao što očekivati jer sam znao samo one najpoznatije pjesme grupe i željno sam iščekivao provjeriti jesu li toliko dobri kao što su mi neki prijatelji govorili. Preskočit ću povijesne činjenice koje možete pročitati u najavi koncerta i skoncentrirati se na ono najbitnije, a to je što sam sinoć naučio o samom bendu i njihovoj svirci.

Kao prvo, Jeff Waters je odličan frontman i zabavljač. Cijeli koncert je neumorno animirao publiku, gestikulirao, pozivao na stvaranje buke, skakao s jednog kraja pozornice na drugi, dopuštajući svakome da ga dobro vidi. S velikom većinom publike iz prvog reda se “fist bumpao” i često koristio uvode pjesmama kako bi publici pružio dodatne informacije o njima.

Na početku se dotaknuo teme izgovora imena grupe te je naglasio kako se zasigurno ne izgovara “anal eater” no kako će netko ionako zsigurno spomenuti – bolje da ih preduhitri. Sjetio se i njihovog prvog nastupa u Zagrebu 26.02.1991. u Domu sportova kada su nastupili sa Judas Priestom i Panterom.

Povodom pjesme “The Trend” Waters je prepričao kako prati Youtube komentare u kojima mu se neki rugaju kako je ne može odsvirati točno pa se ovaj put odlučio malo više potruditi kako bi hejterima dokazao suprotno. Pred kraj svirke je viknuo, “…fuck Youtube!”. Zadnja pjesma regularnog djela “Phantasmagoria” je prema njegovom priznanju najdraža pjesma za sviranje uživo svim članovima grupe još od 1985.-te godine, a ne “Alison Hell” kako bi većina pomislila.

Bis je posvetio preminulom Randyu Rampageu koji je u dva navrata bio pjevač grupe te su odsvirali njegove dvije najdraže stvari – “Burns Like a Buzzsaw Blade”, koja je Randyu bila draga – “Because it’s about fucking” te “W.T.Y.D.” – Welcome to your death. “Alison Hell” je navodno mrzio no drugačiji kraj se nije mogao zamisliti i to je bila posljednja odsvirana pjesma na koncertu.

Naročito bih istaknuo dobar odabir pjesama s kojim se konstantno održavala odgovarajuća atmosfera u publici. Boogaloo je bio skoro pun, no uz malo truda se moglo doći i do prvih redova. Kako se koncert približavao kraju tako se i koncentracija ljudi ispred pozornice sve više zgušnjavala. Prigodno s obzirom na navedeno, zadnje tri odsvirane pjesme su bile sa “Alice in Hell” albuma. U jednom trenutku Waters je napomenuo kako im to nije najprodavaniji album već “Never, neverland”. Vjerojatno mu je s godinama dosadilo samo slušati o tom albumu i pjesmi “Alison Hell” pa ne propušta priliku iznijeti neke nepoznate detalje koje prosječni posjetitelj možda ne zna. Odabir odsviranih pjesama je bio na tragu best-of liste, a najnoviji album je predstaviljen sa pjesmom “Psycho Ward” za koju je Waters rekao kako predstavlja onu jednu osobu koju svatko poznaje, a želi da je zgazi auto ili nešto slično.

Uigranost glazbenika je zaista na visini. Waters se kao 53-godišnjak pametno okružio vrsnim mlađim glazbenicima, a on sam izgleda mnogo bolje nego većina njegovih vršnjaka. Ne bih pretjerao ako bih rekao kako je u boljoj formi i od većine mlađe publike koja je sinoć bila na koncertu. Bend izgleda dobro zajedno na pozornici i vidi se kako se usput dobro zabavljaju. Najmlađi član je bubnjar iz Italije Fabio Alessandrini kojeg je Waters svako malo podbadao, a tu su još gitarist Aaron Keay Homma (koji je Kanađanin), te basist Rich Hinks iz Ujedinjenog Kraljevstva gdje sada živi i Waters.

Annihilator

Generalni dojam koji je svirka ostavila na mene je više nego pozitivan, čak bih rekao kako sam ponešto iznenađen viđenim. Ni solo na bubnjevima nije bio pretjerano naporan kao što nekad zna biti na ovakvim koncertima. Uz sve nabrojano, stekao sam dojam kako se radi o pristojnim ljudima što se vidjelo na kraju kada je Waters zahvalio Boogalou na dočeku i brizi koju su im pokazali, svojim tehničarima i svima koji su došli na koncert. Možda to sve ima veze s time što je Kanađanin, a možda i ne.

Očekivano, pohvalio je publiku i rekao kako je najbolja na cijeloj turneji. To je svakako uvijek lijepo za čuti, no ako usporedim set listu iz Milana (zadnju popunjenu sa stranice setlist.fm) sa ovom iz Zagreba, vidljivo je kako je zagrebačka publika dobila jednu pjesmu više nego Talijani (“Tricks and Traps”) tako da možda ima i istine u izrečenoj pohvali. Bilo kako bilo, poslije koncerta sam se osjećao znatno bolje nego na njegovom početku. Zagreb je svoje odradio, a ostali neka se potrude nadmašiti tu atmosferu. Top that bitches!

Setlista:
1. Betrayed
2. King of the Kill
3. No Way Out
4. One to Kill
5. Set the World on Fire
6. Ultraparanoia
7. The Trend
8. Schizos (Are Never Alone) Parts I & II
9. Drum Solo
10. Knight Jumps Queen
11. Twisted Lobotomy
12. Psycho Ward
13. Tricks and Traps
14. Phantasmagoria

Bis:
15. Burns Like a Buzzsaw Blade
16. W.T.Y.D.
17. Alison Hell

POSTAVI ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde

Izdvajamo

Još zanimljivih tekstova
Odabrano samo za tebe