Dugoočekivani ponovni dolazak bendova Anathema i The Ocean, dva miljenika hrvatske publike koji su u Zagrebu već nastupili 2004., odnosno 2008. godine, konačno je došao u ponedjeljak, 15.novembra. Vjerojatno je malo tko od prisutnih fanova vjerovao da će koncert biti onakav kakav je bio – veliko iznenađenje u pogledu Anathemine set-liste, a oni koji su prvi put gledali ovaj bend uživo, iako su sigurno znali što će otprilike vidjeti i čuti, uvidjeli su da priče ni približno ne mogu dočarati buru emocija koju u vama izaziva atmosfera ovakvog koncerta za tisuću fanova.

No, krenimo redom. Najavljen za 21 sat, koncert nije posebno kasnio i na stage kluba Boogaloo prvi je izašao Petter Carlsen, mladi danski gitarist kojemu se kao ženski vokal kasnije pridružila i anđeoska Lee Douglas, koja će nešto kasnije zapjevati i s Anathemom i pružiti neponovljiv doživljaj novih i starih pjesama. Carlsen je odsvirao solidnu listu pomalo hitoidnih pop-rock pjesama, lijepih, osjećajnih balada koje bi veoma fino zvučale i na intimnijem nastupu u nekom malom klubu. Ipak, romantika se sasvim lijepo uklopila i u veći prostor, koji je već bio dobro popunjen nestrpljivim fanovima, no našlo se i onih koji su komentirali kako je simpatični Danac ipak malo “premekan“ uvod u večer. On se bez sumnje više svidio poklonicima novijih radova Anatheme, na kojima se bend transformirao iz prvobitnog doom metal sastava u punokrvni ambijentalni rock, i to posebno uspješno na posljednjem albumu kojeg promovira aktualnom turnejom. A Anathema se Carlsenu i pridružila na samom kraju njegova nastupa, na opće oduševljenje prisutnih. U svakom slučaju, uvod jest bio premekan za potpunu suprotnost koja je uslijedila!

Nakon Carlsena i iznenađujuće kratke pauze, svjetla Boogalooa ponovno su se zamračila i dvoranom se razlegao gotovo noise zvuk, uvod u pjesmu “Firmament“ njemačkog sastava The Ocean. Bend je to koji je posljednjih godina stekao horde vjernih fanova zahvaljujući svom nesvakidašnjem, unikatnom eksperimentalnom pristupu metalu i ogromnoj količini energije koje isporučuju na stageu. Osnovan od strane masterminda Robina Stapsa, The Ocean je prvobitno zamišljen kao kolektiv, no s vremenom je postao bend s petero stalnih članova i mnoštvom studijskih session glazbenika. “Firmament“ je svojim tugaljivim početkom natjerao već gusto popunjeni Boogaloo da stoji na iglama – svaki trenutak očekivala se eksplozija moćnog eksperimentalnog post-hardcore zvuka i famozne energije benda koji nikoga ne ostavi ravnodušnim ni na jednom koncertu. I konačno, nakon minute i pol vokal Loic Rossetti došao je na svoje, pokazavši sav raspon svojih glasovnih sposobnosti, od clean vokala kojeg je doktorirao na svom prvom albumu s bendom, “Heliocentric“, pa do samouvjerenog growla kojim nas je počastio na nedavno objavljenom albumu “Anthropocentric“. Poklonici žestokog zvuka bili su u transu, jer pred njima se odigravala predstava ispunjena tehnički fascinantnom svirkom, Rossettijevom divljom energijom koja ga je tjerala na skakanje po pozornici i ogradama i neprestani kontakt s fanovima, ukratko – jedno više nego jedinstveno glazbeno iskustvo. Na žalost mnogih, pa i moju osobno, to je uživanje trajalo tek nešto više od pola sata.

Pauza koja je uslijedila bila je nešto veća od prethodno i ostavila je dovoljno vremena da Boogaloo ugodno popune sve generacije Anatheminih fanova, od onih koji su u 90-ima odrastali prateći razvoj ovoga benda, pa do onih koji su se s njime upoznali nedavno. Točno u 23 sata začuli su se poznati zvuci – “Deep“, legendarna pjesma s u neku ruku revolucionarnog albuma “Judgement“ (1999.), koji je po mnogima i ključni album u karijeri benda. Anathema je bila ovdje – za dobar dio publike po prvi put postala je stvarnost upijati savršenu harmoniju pjesama koje su promijenile viđenje doom metala. Uslijedile su još dvije pjesme s istoga albuma, jednako tako oduševljavajuće “Pitiless“ i “Forgotten Hopes“, a naredne četiri pjesme svima su dale do znanja da još nije vrijeme za preostale, nezaboravne pjesme s “Judgement“. Na novijoj “A Natural Disaster“ bendu se konačno pridružila i odlična Lee Douglas, te je hipnotički dio koncerta mogao otpočeti. Savršeni balans uigranih glasova Lee i vokalista/gitarista Vincenta Cavanagha ovu je pjesmu pretvorio u malu emotivnu odiseju na neponovljiv način, da bi nakon toga Vincent najavio, ni manje ni više nego da će odsvirati čitav novi album! Neki od prisutnih pogledali su na sat – bilo je očito da će uslijediti duga, duga večer.

Deset novih pjesama s albuma “We Are Here Because We Are Here“ isprva je bilo uistinu uzbudljivo slušati, jer atmosfera koja je zavladala Boogaloom nije nikoga mogla ostaviti ravnodušnim. Svirane redoslijedom kojim se pojavljuju na samom albumu, pjesme su ipak proizvele suprotan učinak od onoga koji je bend htio postići. Naime, nakon tri-četiri nove pjesme, premda se album nikako ne može nazvati ukalupljenim, neinspirativnim ili predvidljivim, dobar dio publike počeo se dosađivati. Izrazi lica prisutnih varirali su od potpune nezainteresiranosti do pospanosti, a nerijetko se mogao čuti i pomalo uplašeni komentar da neće valjda koncert završiti nakon izvođenja novog albuma. Jedna od stvari koja je najviše “dirala u srce“ je, baš kao i na albumu, bila melankolična “Angels Walk Among Us“, no izdržati još pet pjesama nakon nje, iščekujući što će od starih klasika Anathema odsvirati, bilo je gotovo ravno torturi za mnoge.

Ipak, kada se sve zbroji i oduzme i dojmovi nakon koncerta slegnu, Zagreb je u ponedjeljak imao ogromnu sreću. Nakon čitavog novog albuma, uslijedilo je još desetak starijih pjesama, među kojima je euforiju izazvala potpuno neočekivana “Angelica“. Naslovna stvar s legendarnog albuma “Judgement“ sve je dobro prodrmala iz prividne obamrlosti, jer vrhunac večeri tek je slijedio. Gitarist Danny Cavanagh odsvirao je akustičnu “Are You There?“, da bi potom s nenadmašnom Lee Douglas izveo jednu od najdirljivijih pjesama benda, kratku, ali nevjerojatno duboku i potresnu “Parisienne Moonlight“. Dok su magične note gitare ispunjavale Boogaloo, Lee ih je glasom nadjačavala i pokazala što znači pjevati iz dubine duše, stopiti se sa svojom glazbom, uživjeti se u riječi pjesme i živjeti kroz nju.

Međutim, “One Last Goodbye“ koja je uslijedila postigla je daleko veći učinak katarze među publikom. Na prve taktove probudili su se i oni posljednji koje je uhvatio umor, jer pogodila ih je vječna tema posljednjeg rastanka s voljenom osobom, ispričana iz dubine Vincentove duše na Anathemin specifičan, bolan način, a opet sa zrncem nade i vjere. Mnogi su, sasvim nagonski, očekivano i opravdano, plakali tijekom pjesme, pjevajući na sav glas, stapajući se s glazbom i trenutkom… A to je nešto što malo koji bend može probuditi u svojim fanovima. Nakon toga, “Fragile Dreams“ zvučala je prelijepo, ali svi su još uvijek u glavi vrtjeli dojmove koje je probudila “One Last Goodbye“, i svi su htjeli bis; zadržati Anathemu što duže i jednostavno uživati. Bis je bio ekspresan, ali itekako upečatljiv – bila je to izvedba “Is There Anybody Out There?/Comfortably Numb“ Pink Floyda, uistinu najljepši mogući oproštaj od ovih velikana scene, koji su nas svojim očaravajućim zvukom i stapanjem s njime oduševljavali puna dva i pol sata. Neočekivano dug koncert, prepun raznoraznih pozitivnih dojmova i od prvog do posljednjeg trenutka obilježen kvalitetnim ozvučenjem, koje i nije često u ovom klubu – to je ukratko opis zagrebačke večeri sa Carlsenom, The Ocean i Anathemom. Nadajmo se samo da će se ona što prije ponoviti.