Šta umetnici slušaju: Seth Leppard

seth leppard black grape
Photo: Paul Husband

Seth Leppard je glavni gitarist grupe Black Grape s prigodnim skromnim nadimkom “Rock God”. Kažu u Manchesteru kako je Black Grape jedan od njihovih najomiljenijih bendova. Black Grape su osnovali frontman Happy Mondaysa Shaun Ryder i Kermit Leveridge iz grupe Ruthless Rap Assassin. Black Grape je 1995. izdao album “It’s great when you’re straight, yeah”, koji se popeo do prvog mjesta top-liste albuma, no nakon nasljednika, bend je otišao na nedefiniranu pauzu. Godine 2015. su se ponovno okupili kako bi obilježili godišnjicu uspjeha svog prvog albuma. Leppard se pridružio bendu u tom trenutku, koji je zapravo trebao biti jedan jedini koncert, a koji se potom pretvorio u nekoliko turneja i novi album “Pop Voodoo” izdan 2017., a koji je dosegnuo 14. mjesto na UK ljestvici albuma, te ga bend još uvijek aktivno koncertno promovira.

BR: Osim tvog posla, koliko često i na koje sve načine je muzika prisutna u tvom svakodnevnom životu?

SL: Muzika je dio moje dnevne rutine na svaki način i svakog dana, otkad se probudim pa do kad zaspem. Ponekad u dan uguram poneki čudni podcast jer sam spoznao kako i to “masira” moj mozak. No ako ne sviram muziku, definitivno je slušam.

BR: Koji albumi su imali najviše utjecaja na tebe i na tvoj razvoj kao muzičara?

SL: Moji mama i tata su bili jako u muzici. Tata je bio više u svojim rock’n’roll stvarima iz pedesetih i Johnny Cashu. Moja mama je cura iz 60-tih tako da su za nju bili glavni The Beatles i sve povezano s njima. Odrastao sam slušajući stvarno dobre stvari.

U početku sam slušao Buddy Hollya, Chuck BerryaJerry Lewisa. Kad se dogodio Oasis imao sam oko 14 godina i od tad sam se muzički raširio. Kad se toga sjetim, rekao bih da me upravo Oasisov “Definitely Maybe” inspirirao da razmišljam o većim stvarima od sviranja gitare u svojoj sobi.

Nakon toga, ušao sam duboko u smjeru Nirvane. Kurta Cobaina već tad više nije bilo, što je za mene to cijelo iskustvo napravilo mističnijim. Kad sam prvi put u cjelosti slušao “Nevermind”, imao sam osjećaj koji nikad prije nisam doživio. Kurt je zaista znao kako ogoliti svoju dušu sa svojim pisanjem i nastupima. Njegova gitara me zaista inspirirala da zapamtim kako nije sve u tehničkim sposobnostima, već puno toga ima i u energiji te mogućnosti izražavanja emocije. Ako sa svojim instrumentom možeš zabilježiti ono što osjećaš, onda si na tragu nečega stvarno dobrog.

Od tuda sam otišao na putovanje kroz cijeli katalog Beatlesa. Pretpostavljam da me sve od Beatlesa inspiralo, no ponajviše ipak “White Album”, koji je imao toliki raspon raznolikih pjesama da mi je zaista otvorio oči oko toga što muzika zaista je. To je umjetnost, izražavanje nečije duše bez parametara ili ograničenja. Sva muzika je dobra muzika, za određenu osobu. Kreativna sloboda dozvoljava istraživanje i izražavanje. Procjenjivanje umjetnosti kroz top-liste nažalost uzrokuje da muzičari filtriraju svoje ideale kako bi napredovali sa svojim karijerama. “White Album” je upravo antiteza tog pokušavanja da se uklopite, i iz tog razloga je zaista utjecao na moj kreativni način razmišljanja.

Nakon toga, otkrio sam Hendrixa, najvećeg gitarista koji je ikad postojao. Nakon toga, Led Zeppelin, najbolji bend koji je ikad postojao. Kasnije sam došao do The Pixies, The Eagles, The Doors, Black Sabbath, Bob Marley, Elvisa, Abba, Neil Young, Rage against the Machine, The Cramps, The Sex Pistols… I lista se nastavlja. Volim sve to. Što god da je. Sve što sam ikad čuo sam na neki način iskoristio za svoj rast kao muzičara.

BR: Koji je zadnji album koji je ostavio jak dojam na tebe?

SL: Dva su zapravo. Prvi je od benda po imenu Violent Femmes. Zapravo nije riječ o novom albumu, no nov je za mene tako da ga računam. Oni su očigledno veliki utjecaj na drugi bend kojeg volim: The Pixies. Čuti tu muziku je zvučalo stvarno, kao stvarne ljude koji prave muziku koja im nešto znači. To zaista jako cijenim.

Drugo, trenutno sam jako u Sleaford Moodsima. Njihovi tekstovi su jako različiti od “normalnih” i zbog toga sam se jako povezao s njihovom muzikom. Živio sam život o kojem govore, ali nitko dosad se nije uhvatio u koštac s tim da to složi kao oni. Sve što oni rade je upravo ono što ne bi trebao raditi ako želiš “uspjeti” u muzičkom poslu. Što je upravo ono što najviše volim kod njih. Njihov stil je kao moderni punk, ulična poezija, nešto stvarno.

seth leppard black grape
Photo: Bazza Mills

BR: Koja pjesma te uvijek motivira da napreduješ u životu? Imaš li neku pjesmu za svaku takvu priliku?

SL: Prilično mi je teško navesti koja pjesma radi što, no definitivno mogu reći da koristim muziku kao oblik meditacije. Nestanem u transu kad slušam muziku i od toga dolazi napredak u svim aspektima mog života: karijere, veza sa ljudima, te generalnog zdravlja i moje dobrobiti. Uvijek imam soundtrack za svaku odluku. Muzika mi pomaže u refleksiji, a refleksija je majka napretka.

BR: Je li te neka muzika ikad direktno potaknula na stvaranje svoje muzike?

SL: Sva muzika i zvukovi me na neki način inspiriraju. Naravno, kad čuješ dobru pjesmu, poželiš otići i napisati dobru pjesmu. Za mene, obično postoji nekoliko stvari koje se poklope kad odem pisati. Trenutno sam toliko u muzičkoj strani svog uma da bilo što, poput prometne gužve, svađa, nesreće, neke smiješne situacije ili svojih osjećaja, mogu pretočiti u zvuk. Nastojim pisati koliko god mogu u trenutku i nekad, kad se planeti poslože, nešto prekrasno izađe iz mene za što imam osjećaj da je posebno. Neka vrsta magije koja je odnekud došla.

BR: Koliko često ideš na koncerte i koji je zadnji na kojem si bio? Imaš li omiljeni koncert?

SL: Odem tu i tamo kad mi neki zapne za oko. Sljedeće na redu imam Prophets of Rage. Nedavno sam gledao Foo Fighters u Areni u Puli, što je bilo sjajno. Ima gomila toga što želim vidjeti. Uskoro su i The Pixies.

Teško mi je izdvojiti omiljenu svirku ikad, no ona koja mi odmah padne na pamet je The Strokes u Manchester Apollo. To je vjerojatno bilo prije oko 10 godina. U to vrijeme sam bio totalno u njima. Te večeri su bili nevjerojatna sila, tako kul i tako važna za mene u tom trenutku. Neke stvari ostanu s tobom zauvijek. Taj koncert je jedna od njih.

BR: Možeš li navesti jednog muzičara s kojim bi volio surađivati? Ili se možda samo družiti i popiti pivo?

SL: Mogu surađivati s većinom ljudi. Muziku vidim kao razgovor, a nema ništa zanimljivije nego razgovarati s ljudima jer nikad ne znaš što će dogoditi ili gdje će te razgovor odvesti. Zato volim “jamming”, muzički razgovor, suradnju, kreiranje trenutaka. U tome je bit, nitko nije bolji od nekog drugog, samo drugačiji. U životu različiti ljudi otkrivaju tvoje različite strane, isto kao u muzici. Uvijek sam se divio Jack Whiteu. Mislim da je njegova etika oko kreativnosti kompatibilna s mojom. Volio bih popričati s njim uz pivo.

seth leppard black grape
Photo: Paul Husband

BR: Jesi li ikad svirao u Hrvatskoj (ili u našoj regiji) i imaš li u planu svirati u budućnosti?

SL: Svirao sam samo jednom u Hrvatskoj kad sam bio u bendu po imenu AAAK (As Able As Kane). Svirali smo u Zagrebu kad smo bili na turneji sa Red Hot Chili Peppersima. Mislim da su i 2Cellos svirali. Bila je to divna vruća noć u sjajnom gradu. Hrvatska publika zna partijati. Sigurno ću doći opet u nekom trenutku. Imam neke uzbudljive nove stvari trenutno i planiram ih predstaviti svuda.

BR: Znam iz pouzdanih izvora kako si u vezi s djevojkom iz Hrvatske (haha). Da li te ona uputila u našu muzičku scenu? Ako da, možeš li nam reći koji su bendovi ili muzičari ostavili najveći dojam na tebe?

SL: Zaista jesam u vezi s jednim od vaših najboljih izvoznih proizvoda. Iako je ona ogromni muzički fan, uglavnom sluša istu muziku kao i ja. Ne mogu govoriti za sve, ali puno ljudi koje sam upoznao iz Hrvatske su jako u bendovima iz SAD i UK. Siguran sam da postoji mnogo sjajnih bendova na sceni. Sjajni muzičari su posvuda.

BR: UK je poznat po svojim sjajnim i ogromnim muzičkim festivalima. Jesi li ikad bio na koncertu ili festivalu u Hrvatskoj ili u našoj regiji? Možeš li usporediti iskustvo?

SL: Bio sam na dva koncerta u Hrvatskoj. Red Hot Chilli Peppers u Zagrebu i Foo Fighters u Puli. Mislim da je glavna razlika (osim vremena) da su ljudi u Hrvatskoj više fokusirani na uživanje u samom koncertu. Veliki bendovi ne sviraju tako često u vašoj zemlji i mislim da su zbog toga svi više u trenutku. U UK je više doživljaj: napij se, malo skači okolo i probudi se mamuran u jarku jutro poslije. No probao sam sve navedeno, rekao bih da su oba pristupa kul.