-

Naslovna Intervjui Želimir Altarac Čičak: Ljude niko ne može zamijeniti u njihovom umijeću i kreativnosti

Želimir Altarac Čičak: Ljude niko ne može zamijeniti u njihovom umijeću i kreativnosti


Želimir Altarac Čičak, novinar, di-džej, voditelj i urednik mnogih muzičkih, radio i TV emisija koje su decenijama osvajale epitete najslušanijih i najgledanijih na tom podneblju, organizator mnogih velikih manifestacija, pričao je s nama o svojoj bogatoj karijeri, a povod je veliki jubilej ‒ obilježava 50. godina svog rada desetosatnim rock koncertom 9. novembra u KSC Skenderija. 

BR: Koju biste od svih svojih velikih saradnji izdvojili?

Želimir Altarac Čičak: Poduga bi to priča bila koja traje od šezdesetih godina pa do današnjih dana. Tokom proteklih decenija smjenjivale su se generacije. Moje saradnje s muzičarima, od Indexa i sarajevskih bendova iz kojih su nastali oni, Bijelo dugme i mnogi šampioni. Zatim, tu je period kada sam vodio i organizovao programe u “Slogi” od 1977. do 1982. godine, gdje su s tri pjesme gostovali demo-bendovi, šampioni svojih gimnazija i mjesnih zajednica kao Flota, Žaoka, Kako kad, Top, Rock apoteka i plejada drugih iz kojih su par godina poslije izrasli bendovi Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar, Crvena jabuka , Bombaj štampa, Elvis J. Kurtović. Podug je to spisak. U sarajevskom “Domu mladih”, kao urednik muzičkih programa, od 1984. do 1991. organizovao sam “Festival pop rock grupa BiH – nove nade nove snage”, gdje je stasala treća generacija sarajevske i bh. muzičke scene iz koje su nešto kasnije stasali bendovi Merlin, Hari Mata Hari, Konvoj Regina, Letu štuke, Protest i mnogi drugi. Tu su još mnogi iz Ljubljane, Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke, Beograda, Novog Sada i Skoplja, iliti bivše nam zajedničke domovine Ex SFRJ, s kojima sam radio i organizovao prve nastupe u Sarajevu, pa i diljem BiH, što osta zabilježeno u mojoj autobiografiji monografiji “Antikvarnica snova”. Sada, nakon toliko decenija, iskreno se radujem svakom njihovom uspjehu.

BR: Bliži se četvrti rock maraton kojim obilježavate 50. godina aktivnog rada na sceni. Kakva su očekivanja?

Čičak: Da, prvi se desio 18. januara 1979. u sarajevskom “Domu mladih”, zatim je 24. novembra 1984. bio drugi u velikoj dvorani KSC Skenderija, te treći, najspektakularniji  i najveći, u “Zetri” 14. oktobra 1989. godine. Bila su to velika desetosatna druženja i mnogi ih se i danas sjećaju. Upravo ti moji jubilarci koji su se dešavali svakih pet godina prije rata su bili u znaku jedne korektne saradnje i druženja i organizovani su pod sloganom “uz malu pomoć mojih prijatelja”, što je najbolje iskazano na tim rock feštama, jer svi učesnici su nastupali bez honorara. To mi je bilo veliko priznaje, među kojima su Zlatna medalja rada, Spomen plaketa grada Sarajeva, Estradna nagrada BiH. Ipak ta prijateljstva su naši posebni biseri i sada u ova teška vremena povampirenog nacionalizma i neofašizma oni imaju svoje rariteno mjesto. To se potvrđuje i na ovom mom jubilarcu “Izvan vremena za sva vremena”. Tu će biti moji prijatelji iz Zagreba, Beograda i drugih krajolika. Pored veterana, biće i nove snage iz raznolikih muzičkih žanrova. Što se tiče očekivanja, pokazat će se koliko je pop rock muzika prisutna u današnjem životu, jer deset sati muzike s dvadeset bendova i praćenjem nekih od njenih najvrijednijih ostvarenja, čijim ću vremeplovom, kao nekad di-džeovski, i ja pilotirati, zaista je rijedak događaj.

BR: Za vrijeme rada kao disk-džokej koje ste izvođače rado puštali i slušali?

Čičak: Moja di-džej priča je vezana za kraj šezdesetih godina kada sam u sarajevskom “Underground” klubu vodio i organizovao programe gdje se slušala muzika tadašnjih svjetskih asova progresivnog muzičkog talasa koji su imali svoje prve radove. Jimi Hendrix, Iggy Pop, Lou Reed, Janis Joplin, The Doors i drugi. Prvi značajniji uspjesi su zabilježeni 1971. godine u malom istarskom mjestu Vrsaru, zatim je slijedila i pobjeda u Rovinju na internacionalnom takmičenju di-džejeva, gdje su bili predstavnici Italije, Austrije, Njemačke, Holandije, Danske i još nekih zemalja i ja sam tu pobijedio i ponio šampionsku titulu, kao di-džej iz Sarajeva i komunističke zemlje “iza željezne zavjese”. Inače, programe sam tih godina rock putešestvija po Istri otvarao pjesmom Jimi Hendrixa – “Gypsy Eyes”. Obarao sam rekorde posjeta, o čemu su pisale tadašnje novine, a znalo se desiti da sam imao veće posjete na turnejama i terasama od nekih bendova s kojima sam se susretao u istom mjestu kao sa Azrom, Drugim načinom, Galijom, Buldožerom, a koji su nešto poslije bili gosti na mojim sarajevskim desetosatnim rock maratonima.

BR: U novom smo dobu, postoji “Youtube”, svako može objaviti neku pjesmu, ali opet je teško probit se pored stvarno jake konkurencije. Da li je lakše doći do neke popularnosti danas ili za vrijeme ploča, kaseta ?

Čičak: Svako vrijeme ima svoje inovacije. Eto, “YouTube” je jedna od njih. “Facebook” profil i stranice nam omogućavaju planetarnu komunikaciju s prijateljima rasutim diljem planete. Internet ima velikih prednosti. Često se pokazalo da pjesma može postati hit s milionskim pregledima, ali da autor postaje zvijezda jedne sezone. Tehničke mogućnosti, posebno kompjuterskih electro, tehno i dance ostvarenja, jesu velike i, umjesto ljudi, sviraju i snimaju ih baš oni. Negdje to štima i urađeno je s estetikom, što je zaista rijetko, a devedeset posto je dno dna esteskog kriterija. Istorija je ipak potvrdila da su preživjela djela onih umjetnika koji su ih svirali i izvodili svojim umijećem. Nove tehnčke mogućnosti treba koristiti, ali ljude niko ne može zamijeniti u njihovom umijeću i kreativnosti.

BR: Koja je vaša poruka mladima koji žele napraviti nešto u polju muzike ?

Čičak: Svoj talenat moraš što više razvijati vježbom i upornošću. Ukoliko se ostane samo na talentu, to zakržlja i nema svoju funkciju u umjetničkom i izvođačkom stvaralaštu. Moraš vjerovati u to što radiš, te u najtežim trenucima nema popuštanja već guraš dalje. Talenat uz vježbu i rad naći će svoje mjesto.

BR: Najzvučnije ime koje će se pojaviti na pozornici 9. 11. u Skenderiji je sigurno Martin Turner, osnivač benda Wishbone Ash. Kako je došlo do saradnje?

Čičak: Iskreno me raduje taj susret. Martin Turner je bas-gitarista i osnivač grupe Wishbone Ash, koju sam pratio još od njihovog prvog albuma, baš tog naziva, objavljenog 1970. godine. Njihove pjesme su bile na mojoj set-listi programa i radio-emisija. Martin je s njima snimio deset albuma i bio pjevač i autor mnogih tekstova. Koncert grupi Wishbone Ash sam organizovao 21. oktobra 1982. godine baš u KSC Skenderija, koja je bila puna. Tokom ovogodišnjeg sarajevskog susreta s gitaristom Mišom Nikolićem, koji svira s bendom Martina Turnera i koji je tom zgodom kupio moju knjigu “Antikvarnica snova”, uspostavili kontakt smo i evo ih na mom jubilarcu 9. novembra 2019. u KSC Skenderija.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite svoj komenar!
Unesite svoje ime ovde

Izdvajamo

Još zanimljivih tekstova
Odabrano samo za tebe