-

NaslovnaIntervjuiVlatko Stefanovski: Rock'n'roll je jedna velika igračka

Vlatko Stefanovski: Rock’n’roll je jedna velika igračka

Vlatko Stefanovski Arsenal KragujevacPionir u povezivanju folklorne muzike i rock’n’rolla, čovjek koji je pokazao i dokazao da gitara može da zvuči drugačije od nekih postulata koji su svjetski priznati, osnivač i frontmen benda Leb i Sol, Vlatko Stefanovski, naš je današnji sagovornik. Povod za razgovor je njegov skoro objavljeni album “Taftalidze shuffle“, te nastup na Beogradskom jazz festu gdje će svirati sa jazz pijanistom svjetske reputacije, Matijom Dedićem. Šta misli o današnjem društvu, ko su mu bili uzori, kako je došlo do toga da nosi kačket, kakvu poruku ostavlja mladim koji se žele baviti muzikom, pročitajte u nastavku teksta.

Balkanrock: Za početak, kako provodite dane u ovom neizvjesnom vremenu? Na šta ste se, uslijed ove situacije, najviše koncentrisali u svom radu?

Vlatko Stefanovski: Svi prolazimo kroz tešku fazu, pogotovo umjetnici jer su ostali faktički bez posla, ali ja sam svih ovih 10 mjeseci radio u svom studiju, i snimio novi album “Taftalidze shuffle“, u izdanju Croatia Records, koji je privukao veliku pažnju. Ono što mogu raditi radim, a to je rad u studiju i ono malo koncerata. Odsvirao sam nekoliko značajnih uglavnom jazz festivala u Skopju i Sofiji, ali sve je to sramežljivo na mala vrata. Šta da radimo, čekaćemo neka bolja vremena. Svi se provlačimo kroz iglene uši.

BR: Skoro svaki muzičar ima neki svoj vizuelni zaštitni znak, Vas mnogi prepoznaju po tome što nosite kačket. Kako je došlo do toga da on postane gotovo nezamjenjivi dio vaše scenske pojave?

Vlatko: 2007. godine je Jan Akerman došao u Skopje, imali smo jedan zajednički koncert. On je nosio kačket i meni se to svidjelo. On i ja se brijemo kod istog berberina, obojica nemamo kosu, ćelavi smo. Kačket ti je zaštita od reflektora da ne oslijepiš od te svjetlosti, i fizička zaštita, od neke grane, ograde… Stvarno imam puno tih kačketa. Dobijam ih, kupujem ih i poklanjam dalje. Mislim da je super izmišljotina taj kačket.

VLATKO STEFANOVSKI I MIROSLAV TADIĆ Kombank Dvorana BeogradBR: Kroz vašu muziku često srećemo ritmove prepoznatljive za muziku naroda Balkanskog poluostrva. Šta mislite, koliko ste uspjeli da svojim radom stavite prostor Balkana na muzičku kartu svijeta?

Vlatko: Možda ne toliko značajno, ali sam uspio da imam neke vrlo značajne projekte. Prvo od benda Leb i Sol koji je ozbiljno načeo tu temu, kasnije album “Kruševo’‘ sa Miroslavom Tadićem koji se prodavao i prodaje se i dan-danas po cijelom svijetu, koji je baš ono najbolje što je od makedonske muzike odsviraln na dvije gitare. Zatim saradnja sa dirigentom Kristjan Jarvijem i našim projektom Balkan Fever, s tim projektom smo stigli da sviramo i u Monte Karlu, i u Lajpcigu, i u Beču, i u Londonu sa simfonijskim orkestrom.

BR: Koji su po Vama razlozi za to što je rock muzika, po mnogima, u 21. stoljeću izgubila svoj uticaj i popularnost?

Vlatko: Promijenilo se društvo, promijenila se kultura života. Rock’n’roll nikada neće izgubiti na popularnosti, sada nema uslova za velike koncerte, ali čim se stvore uvjeti vidjećemo šta znači rock’n’roll. Od Ed Sheerana, Coldplay, da ne govorim o The Rolling Stones koji su još uvijek živi i zdravi. Rock’n’roll je jedna velika igračka i veliki fenomen koji ne možeš baš tako lako zaboraviti i izbrisati, uvijek će imati svoj značaj i privlačit će i mlađe i starije ljude oko sebe. Zašto je izgubio na popularnosti? Jer je sada aktuelna kultura gledanja u telefon, i kultura masovne komunikacije, potrebne i nepotrebne. Također, promijenile su se igračke, nije više Hi-Fi sistem najvažnija stvar u kući, nego telefon u džepu.

BR: Počeli ste svirati gitaru sa 13 godina. Kako je do toga došlo?

Vlatko: Sasvim nesvjesno, gitara je ustvari bila kupljena za mog brata Gorana. Polako sam počeo da je sviram i lagano sam se zainteresovao za taj instrument i za rock’n’roll. Dijete kao dijete. Igra se sa igračkama koje su mu u kući. Imao sam ja i basket u dvorištu, malo sam igrao košarku sa prijateljima, a malo sam svirao gitaru, pa je u jednom trenutku gitara preuzela vođstvo mog interesa.

Vlatko Stefanovski Trio Leskovac Grdelica Drum dum festBR: Da Vlatko Stefanovski sada treba da osvaja svijet svojom muzikom, sa znanjem koje ima trenutno, u kojem bi smjeru krenuo?

Vlatko: Ja da imam neki čarobni recept ili čarobnu formulu ja bi pošao za tim. Najsretniji bi bio, ako se vratim nazad, da budem član benda Led Zeppelin.

BR: Pored toga što stvaraš muziku kao zasebnu umjetnost, poznat si i po tome što radiš muziku za filmove. Po čemu se razlikuje tvoj pristup stvaranju u ovim slučajevima?

Vlatko: Pa sasvim je različito kad radiš svoj album i kad komponuješ za film, onda si u službi neke veće umjetnosti, kolektivne umjetnosti. Kada radiš svoj album onda možeš sve izmisliti i raditi na način koji ti najviše odgovara, kada radiš za film odgovornost je veća jer si odgovoran pred rediteljem, pred producentom, moraš “šnjirati“ svoju muziku u određenim sekundama, minutima, odgovarati na određene potrebe nekih scena.
Uradio sam ih dosta, imam 17 igranih filmova.

BR: Koje bi saradnje, na ovom polju, istakao kao omiljene?

Vlatko: Pa evo, nažalost, nedavno napustio nas je veliki redatelj Goran Paskaljević. Sa njim sam uradio njegova posljednja dva filma Kad svane dan i jedan italijanski film “Nonostante la nebbia“. To su stvarno fantastični filmovi i moj učinak je prilično značajan.

BR: Koliko si zapravo filmofil? Koliko često ih gledate ? Navedi neke od omiljenih…

Vlatko: Da, svaki dan odgledam jedan film. Sada sam se “zakačio“ za seriju “Crown“ na Netflixu. Gledam kao navučen.

BR: Po vama, kako se filmska industrija promijenila kroz godine ?

Vlatko: Pa evo, Netflix je postao najveći producent, to se mijenja, serije su popularnije. Mijenja se ta kultura. Ne idemo više u kino, sve su nam zabranili i sad se sjedi ispred TV-a i gleda se Netflix. Gledaju se naravno i filmovi po raznim kanalima, ali ima dosta “treša“ i nepotrebnih programa.

Vlatko Stefanovski TrioBR: Imali ste jako uspješan projekat “Kings of Strings“ gdje ste radili i nastupali sa svjetskim gitarističkim imenima, Tommyjem Emanuelom i Stochelom Rosenbergom. U kakvom sjećanju Vam ostaje ovaj dio Vaše muzičke karijere?

Vlatko: Uhh, fantastično. Družio sam se sa Tommyjem Emanuelom, svirao sa njim i Stochelom Rosenbergom, to je bio jedan gitaristički vatromet. U vrlo finom sjećanju, još uvijek se tu i tamo čujemo.

BR: U nedelju, 20. decembra nastupate na Beogradskom jazz festu sa Matijom Dedićem, istaknutim jazz pijanistom. Kako je došlo do suradnje sa Matijom i šta možemo očekivati 20. decembra u Kombank dvorani?

Vlatko: Mi se odavno poznajemo, ja sam bio prijatelj sa pokojnim Arsenom Dedićem. Matija je izrastao u jednog vrlo finog pijanistu, čovjeka sa super ukusom i odličnom muzikalnošću i pijanističkom tehnikom. On i ja smo već zajedno svirali sa Gibonnijem, imali smo zajedničke nastupe, a sad smo dogovorili da napravimo nešto zajedno, ni sami ne znamo kako će to izgledati, ali sa idejom da bude super.

BR: Svirali ste koncerte u raznim varijantama, kako sami, s bendom, sa simfonijskim orkestrom. Koja je razlika kada ste sami na stejdžu i kada je iza vas 50 ljudi ?

Vlatko: Pa odgovornost je velika i kad je 50 ljudi. Kada si sam opasnost je velika, a kad si sa 50 ljudi moraš biti stvarno veoma pažljiv da ne uvrijediš te ljude oko sebe. Kad si sam, sa druge strane, imaš ogromnu odgovornost da iz sebe izvučeš ono najbolje što znaš i ponudiš publici.

BR: Za kraj, dajte savjet mladim ljudima koji žele da se ozbiljno bave muzikom…

Vlatko: Neka vježbaju, neka uče, neka slušaju puno muzike. Neka isključe televizor i gledaju u svoj instrument, a kad se umore neka puste dobru muziku. Nek se ne predaju. Uspjeh je samo rezultata nečeg što si dobro uradio, uspjeh nije nešto čemu treba težiti. Treba težiti umjetničkim dostrelima i visinama, a ne uspjehu jer ako nešto dobro uradimo uspjeh nas neće zaobići, tako da good luck svima i puno sreće u njihovom radu.