Takaakira “Taka” Goto (MONO): Glazba je ta koja može izraziti nešto što je nemoguće riječima

Japanska (Tokio) četvoročlana instrumentalna skupina MONO (Taka – gitara, Tamaki – bas, klavir, Yoda – gitara, Dahm – bubnjevi) izvorno je osnovana 1999. godine. Njihov jedinstveni pristup kombiniranja pokretnih orkestralnih aranžmana i shoegaze gitarska buka visoko je pozicioniran, toliko da je glazba i raznovrsna glazbena paleta benda zasjenila rock žanr smještena u posebnu sferu. Kao što je britanski glazbeni magazin NME jednom izjavio, “ovo je glazba za bogove”. Osobito monumentalno, živo sjećanje na bend bio je nastupa s orkestrom od 23 člana u New Yorku, Tokiju, Londonu i Melbourneu.

MONO je završio snimanje svog 10. albuma “Nowhere Now Here”, koji je objavljen 25. siječnja 2019. u godini kada i sam bend puni 20 godina postojanja. Album je ponovno producirao dugogodišnji prijatelj benda Steve Albini iz tvrtke Electric Audio, Chicago. Ovoga ćemo ih mjeseca, nakon dugo vremena, ponovno dočekati u Srbiji 24. travnja i dan poslije u Hrvatskoj. Za tu smo prigodu željeli smo predstaviti umjetnike “glazbe za bogove” kroz sljedeći intervju. Gitarista i kompozitor benda Takaakira “Taka” Goto za Balkanrock otvoreno je govorio o kritičnim periodima u bend, tome kako ih je novi album preporodio, ali i tome šta smatra tajnom uspeha benda.

Balkanrock: Kako biste opisali svoj posljednji album „Nowhere, Now Here“ objavljenog 25. siječnja? Je li nova postava članova utjecala na konačan ishod?

Takaakira “Taka” Goto:Nowhere Now Here” postao je glazbeni trag svih nevolja s kojima smo se suočili dok smo hodali prema našem novom poglavlju.U 2017. godini, zbog naših nevolja i raskidom s japanskim menadžerstvom i etiketom, kao i odlaskom našeg bubnjara, bili smo u stanju da ne možemo napraviti ni koraka. Nismo imali nijedan od naših rasporeda zaključan i svi smo bili u raspoloženju “da je ovo običan bend, sada bi se raspali”. Stvarno smo bili u mraku i nismo mogli vidjeti išta naprijed. U ključnom smo trenutku morali odlučiti hoće li se bend preporoditi ili zaustaviti svoju aktivnost. Kao rezultat toga, ostavio sam priču o regeneraciji iz tamno-crne tame koja se osjećala kao “Nowhere”, zatim kroz zoru, pozdravljajući novo poglavlje “Now Here”. Smatrao sam kako je jedini način da izađem iz ove tame pisanje pjesama i nastaviti kretati se naprijed, pa sam samo nastavio pisati dok su me osjećaji uzimali. Ovaj album prikazuje priču o rastanku s prošlošću. Od čudesnog tamno-crnog mraka ispunjenog mržnjom, ljutnjom i osjećajem nepodudarnosti u dubokoj jami vašeg srca, do suočavanja i borbe kroz poteškoće, skriveno svjetlo i nadu onoga što želite ostati, a onda na kraju u posljednjoj sceni “Vanishing, Vanishing Maybe”, dijeliš put sa prošlošću.

BR: Kada biste usporedili posljednji studijski album s prethodnim, gdje biste ga smjestili?

Taka: Budući da je “Nowhere Now Here” bilo naše prvo stvaranje albuma s novim bubnjarom Dahmom, osjećam da se ispostavio kao album pun svježine, kao debitantski album i početni impuls. Bend osjeća konačni pronalazak odgovora kojeg tražimo već dugo vremena.

BR: U kratkom dokumentarnom filmu MONO, bend je više predstavljen javnosti kao „idealni kvartet koji upotrebljava samo nekoliko riječi, govori jezikom tijela“ – riječi su dugogodišnjeg prijatelja benda: Steve Albini (Electrical Audio, Chicago). Osim toga, vaša se glazba temelji na orkestralnoj, instrumentalnoj s vrlo malo nijansi glasa (u pjesmi “Breathe”). Zašto je to tako? Treba li ovo poslati poruku publici kako bi trebali više poraditi na svojim osjećajima, karizmom, telepatijom itd. ili samo zato što ste više povezaniji s ovom vrstom glazbe?

Taka: Smatram kako je glazba ta koja može izraziti nešto što je nemoguće riječima. Za mene, ona uranja u tvoje srce i pušta svjetlo u taj tamni – crni mrak. Naime, to je vrlo opasna stvar i ako u tome pogriješiš, mogao bi se uvući u tu tamu i ludilo, ali ako ne postupiš tako, mislim kako ne možeš izraziti ikakvu istinsku nadu. Vjerujem kako glazba koja proizlazi iz tog procesa može izvući dostojanstvo ljudi kao ljudskih bića koja nadilazi nacije, kulture, povijest ili jezike. Od davnina sam bio ljubitelj glazbe kao što je filmska, koja vizualno pluta tvojom glavom tokom slušanja. Nakon nekog vremena počeo sam željeti spojiti te elemente s rock glazbom i tada sam stao samostalno učiti klasičnu glazbu. Uostalom, klasična glazba je također instrumentalna glazba. Međutim, kako smo u početku u osnovi standardni četverac rock benda koji se sastoji od gitara, basa i bubnjeva, stvari nisu išle onako kako smo zamišljali, no nakon eksperimentiranja na mnogo načina, na kraju smo uspjeli pronaći ono što možemo nazvati vlastitim stilom.

BR: Taka, rekli ste da će MONO izdati svoj 10. album za 20. godišnjicu postojanja. Je li to ikada bilo u pitanju (pošto je bubnjar Yasunori Takada napustio bend)?

Taka: Dvadeseta obljetnica i 10. album nešto je o čemu sam već godinama svjestan, ali ovaj puta nismo bili raspoloženi za slavlje. Zato što smo se, nakon što smo primili našu 20. godišnjicu, morali suočiti s mnogim vrstama nevolja. Tako sam za ovaj album napisao album s osjećajem pronalaska zrake svjetla u tamnom mraku ispunjenog ljutnjom i ogorčenjem. Bilo je mnogo teških vremena u prošlosti, ali ovaj put je bio vrlo čudan i čudesan osjećaj. Nisam mislio da ćemo svoju 20-godišnjicu dočekati ovako. Da bi se nastavio kao MONO, došlo je vrijeme da se uvelike podupremo. Moram reći da je neka nevidljiva velika sila upravo napravila ovo djelo. Kroz toliko različitih vrsta nevolja, uspjeli smo postati ono što bismo trebali biti. Sada je bend ispunjen svježom, snažnom energijom, kao da smo se preporodili. Osjećamo da je došlo naše novo poglavlje. Isto tako, znate da se naravno morate suočiti s mnogim vrstama problema ako nastavite s bendom 20 godina. Uvijek mislim i osjećam da je “vrijeme nevolje kada možete razumjeti život”. Uvijek smo jačali plivanjem unatoč valovima, a najvažnija i -vrjednija stvar u životu je odlučivanje kakve snove želite sanjati za sebe.

BR: Kako izgleda kreativan proces stvaranja? Što nastupi prvo? Koliko vremena posvetite jednoj pjesmi? 

Taka: Nemam neko određeno pravilo. Jedina stvar koju si postavljam u glavi jest da kada započnem s pisanjem pjesama, bez obzira na ishod rezultata – pobrinem se završiti ju u cjelosti neovisno o tome hoću li ih na kraju upotrijebiti ili ne. Postoje pjesme koje uzmu godinu za pisanje, a opet, neke samo četiri sata. Kada su pri kraju, počinjem ih organizirati razmišljajući o toku albuma, tako da ispadne poput filma.

BR: Koja je najdosadnija stvar kod odlaska na svjetsku turneju?

Taka: Nikada nije dosadno, ali mi zaista nedostaje viđanje s obitelji i prijateljima na dug period.

BR: Suradnički kratki film, u režiji francuskog redatelja Juliena Levyja, inspiriran novim napisanim materijom MONO-a “ After You Comes the Flood“, izazvao je podijeljene reakcije javnosti. Mnogima se svidjelo, ali postoji i (citat): „Nadam se da je to jedini videozapis MONO-a koji mi se ne sviđa. Ja stvarno ne želim, ali mi je previše bolno vidjeti ovaj “film”. Ova pjesma je pokrenula moju trenutnu kupnju putem bandcampa i sada ga moram vidjeti u ovom obliku. Zašto bi takva nevjerojatna pjesma bila izražena na ovako amaterski i drhtav način. Film me podsjetio na svu oštrinu i nespretnost tinejdžera. Oprostite, pjesma i videozapis jednostavno ne funkcioniraju.” Što mislite o tome?

Taka: Veoma sam blizak s  Julienom, redateljem. Imamo vrlo sličan senzibilitet. Trenutno živi u Tokiju i kad god dobijemo priliku, odemo na piće i razgovaramo o umjetnosti u nedogled. Osobno mi se jako sviđa kako se osjeća i prikazuje Tokio. Osjećaj je kaotičan, usamljen kao da nemaš istinskog mjesta za sebe, i ne možete pronaći ono u što vjerujete i što duboko u srcu vrišti. Zaista uživam surađivati ​​s Julijenom. Dajemo jedno drugim inspiraciju. Za ovaj album, natjerali smo ga da daje naslove svakoj pjesmi i napisali smo tekst za “Breathe”. Za “After You Comes The Flood”, odlučili smo da ga ne objavimo kao glazbeni spot jednog singla, već da ga izdamo kao naš kratki film.

BR: Nekoliko puta ste nastupali u našoj regiji i oduvijek je bilo jako dobro. Koja je tajna vašeg uspeha?

Taka: Osjećamo čistu, beskrajnu sreću kada radimo na svojoj glazbi veću nego za išta drugo na svijetu. Činjenica da se možemo ovako posvetiti je doista najispunjavajuća stvar u svoj dubini. Čak i sada imamo istu glad kao kad smo bili mladi. “To nije dovoljno”, “želimo dublje istražiti” i “želimo nastaviti dalje”, naš je najvažniji motiv, ne samo za glazbu, nego i za život.

BR: Imate li kakvu poruku za publiku u Srbiji i Hrvatskoj koja s nestrpljenjem iščekuje vaš nastup?

Taka: Zaista sam vrlo uzbuđen što ću svirati u Srbiji i Hrvatskoj po prvi puta nakon dugo vremena. Kako je ovo naša dvadesetogodišnjica, planiramo odsvirati najbolju setlistu, baziranu i na starim i na novim pjesmama koje nismo svirali dugo vremena. Zaista se radujemo vidjeti vas sve. Hvala vam i vidimo se uskoro.