Zasigurno jedan od najoriginalnijih bendova na našem području je banjalučki Sopot koji, uprkos tome što kao sastav djeluje nedugo vremena, već ima osigurano mjesto na širokom muzičkom podneblju i van zemlje. Nakon samo par godina stvaranja, te teškog i napornog rada, ovi momci mogu da se pohvale da iza sebe imaju dva albuma, potpisani su kao autori muzike za dvije veoma uspješne predstave, i na koncu, pojavljuju se u filmu “Zduhač”, za koji su takođe uradili pjesmu, i to u saradnji sa poznatim glumcem Nikolom Koljom Pejakovićem. Kome ni ovo nije dovoljno, ekipa kojoj je muzički izražaj najbliži nespretnoj kovanici Balkan ethno-dub, ponovo je aktivna sa novim singlom naziva “Kosmos”. Na naša pitanja su susretljivo odgovarali, ni manje, ni više nego tri četvrtine benda, i to frontmen i vokal Petar Topalović, gitarista Đurica Štula i bubnjar Saša Predojević. Imajući u vidu prethodna i više nego prijatna autorova iskustva kada je razgovor sa momcima iz Sopota u pitanju, nesumnjivo je da se četvrti član, klavijaturista Milan Aćimović nažalost nije mogao pojaviti zbog privatnih obaveza, kako nam je ostatak benda prenio. S obzirom da je singl “Kosmos” najavljen kao prethodnica albuma koji se lagano privodi kraju, uspjeli smo da ih uhvatimo u pauzi snimanja i da porazgovaramo sa njima o muzici. publici, sceni i naravno albumu na kojem upravo rade.

Upoznajte nas sa vašim novim albumom koji je u pripremi

Petar: Novi album, radnog naziva „Sopotnik“ nastaje već nekih 8-9 mjeseci i na njemu ćemo, za razliku od prethodna dva, gdje smo se više bavili ambijentom i semplovima, više pažnje posvetiti vokalima. Muzika sama će biti nastavak neke naše ranije priče, ali dakle sa naznakom na vokalima i nadamo se da ćemo do kraja 2011. godine uspjeti i da ga objavimo.

Na koji način ćete prezentovati album, da li ste već našli izdavača?

Petar: Što se tiče izdavanja, mislim da ovoga puta nećemo tražiti nekog zvaničnog izdavača. Prvo što ćemo uraditi je objaviti album na internetu da ga ljudi mogu besplatno preuzeti, jer to stvarno više nema smisla ne uraditi. Takođe, pala nam je na pamet ideja da osnujemo svoj „label“ i da sami sebe izdajemo s obzirom na sve manji značaj diska kao nosača zvuka.

Koliko će novi album odstupati od prethodna dva?

Saša: Mi smo kroz ove četiri godine stvarali taj neki Sopot zvuk i jako nam je bitno da svaki slušalac može to da prepozna u svakoj pjesmi. Neće puno odstupati, s tim da idemo više prema organskoj svirci. Radimo pjesmu po pjesmu, pa je i moguće da će neke od njih imati možda malo više izraza u elektronici, nego u organskoj muzici, ali mislim da ćemo ovoga puta imati više gitara i nekih akustičnih instrumenata koje ćemo semplovati u završnim verzijama.

Odakle je potekla ideja da album nazovete „Sopotnik“?

Petar: Pa, „Sopotnik“ je neka ideja našeg svemirskog broda, što se može vidjeti iz sličnosti imena sa „Sputnikom“, kojim putujemo kroz Kosmos u svom stvaralaštvu. To je bila neka naša osnovna ideja vodilja prilikom davanja imena albumu, iako je još uvijek u pitanju radni naziv albuma.

Đurica: I sami nazivi pjesama su kosmičke prirode koje trebaju da dočaraju to neko putovanje, pa nam se pjesme zovu „Hemisfera“, „Asteroid“, „Solarni vjetar“… Dakle, nazivi koje bi ljude trebalo da asociraju na taj kosmički sklad i put, a iskreno se nadam da će sve to biti propraćeno nekim dobrim vizuelnim identitetom tako da se ta cjelina zaokruži.

Kad smo već kod toga čini se da ne obraćate puno pažnje na video spotove pošto još uvijek nemate nijedan?

Petar: Nemamo video spotove, ali mislim da ćemo to promjeniti sa trećim albumom, jer smo primijetili da bez spotova na TV-u šira publika, bar na ex-YU prostorima ne prepoznaje naš rad. I vidim da treba mnogo više godina rada bez spotova, da bi se došlo do neke veće publike. Ovaj put za treći album, pogotovo za naš prvi singl „Kosmos“, obavezno planiramo da snimamo video spot, tako da na taj način želimo da se obratimo i nekoj široj publici.

Singl „Kosmos“ je nedavno izašao, o čemu on govori?

Petar: „Kosmos“ je nebeskа hаrmonijа koju trebа prepoznаti, uživаti u njoj i pjevаti sa njom. Kosmos je mjesto borbe mrаkа i svjetlosti, а njegov Tvorаc, koji je u pjesmi predstаvljen kаo zаneseni umjetnik, u beskonačnom je procesu stvаrаnjа. Pjesma emituje pozitivne vibrаcije dub-a prožetog bаlkаnskom melаnholijom, a stihovi za nju su inspirisаni Njegoševom „Lučom mikrokozmom“. Sopot svim svojim slušaocima kao i onima koji će to tek postati, poklanja singl „Kosmos”, koji se može preuzeti na redizajniranom sajtu benda i na Soundcloud kanalu. „Kosmos“ ustvari otvara treći album koji bi trebao biti gotov do kraja ove godine.

Sa koliko uopšte novih pjesma raspolažete kada je rad na novom albumu u pitanju?

Đurica: Imamo nekih tridesetak „kostura“, ali osim pjesme „Kosmos“ nijedna nije još završena da bi se mogla emitovati, iako su sve one tu negdje. „Kosmos“ smo izabrali kao singl koji će pokrenuti treći album, tako da ćemo vidjeti šta će od pjesama ići u finalni paket.

Da li ćete ovoga puta imati neke poznate goste kao na albumu „Equilibrium“?

Petar: Jedan od razloga što se album zove „Sopotnik“ je i taj što nismo planirali nikakve goste, za razliku od prethodnih albuma, već smo se odlučili da sve – od početka do kraja – uradimo mi sami.

Što se tiče tehničkih detalja, kako se odvija snimanje? Ko je sve uključen, jeste li već našli producenta i slično?

Saša: Sve sami snimamo, a pokušavamo da te snimke uradimo što kvalitetnije kako bi mogli da ih iskoristimo na albumu, mada smo razgovarali i o opciji da odemo u Sloveniju i tamo snimimobubanj kod našeg prijatelja Saše Kotnika, koji nam je inače tonac kada sviramo u inostranstvu, i on je jedan odličan lik i najbolji tonac sa kojim smo imali priliku da radimo. Inače, tamo možete stvari da uradite mnogo kvalitetnije i čak sa manje novca nego ovdje, jer ljudi koji ovdje znaju raditi, znaju i precijeniti svoj rad, a druga stvar je što ne dobijete takav kvalitet kao tamo. Producent će nam biti Vlado Turjačanin koji se pokazao kao odličan spoljni saradnik, jer je on neko iz totalno druge priče i dimenzije, a nama je potreban neko ko će sa strane sve to posmatrati što se dešava u našoj kreativnoj čauri. Recimo da on predstavlja objektivni par ušiju. Znaš, mi od silnog rada i muzike pomalo „ogluvimo“, pa nekada ne možemo da razaznamo šta je dobro, a šta loše. Ono što mi hoćemo da uradimo je da mi snimimo muziku, da druga osoba uradi produkciju, a neka totalno treća osoba da nam uradi mastering.

U kontekstu pripreme novog albuma nezvanično se pominjalo i ime DJ-a Siniše Tamamovića?

Petar: Siniša je jedan od naših prijatelja kojeg jako mnogo cojenimo. On je jedan od najuspješnijih banjalučkih muzičara, iako to mnogi ne znaju. Sa njim ćemo sigurno u budućnosti sarađivati, jer planiramo da nam on uradi par remiksa, jer on sve što radi, radi na svjetskom nivou. Njemu su potrebne neke vokalne dionice i neki instrumentalni dijelovi, pa će on na osnovu toga raditi svoj miks.

I vi ste uradili nešto slično za Dubiozu kolektiv?

Petar: Da, radili smo remiks za pjesmu „Domaćica“. Mi se sa njima poznajemo privatno, pošto se tokom svirki stalno srećemo po nekim festivalima i onda su oni nas zamolili da to uradimo. Mi smo prihvatili ideju, odradili smo to, poslali im nazad i ta verzija se nalazi na njihovom albumu remiksovanih pjesama.

S obzirom na relativnu kratku karijeru, uspjeli ste da odsvirate neke bitne festivale i koncerte?

Petar: Svirali smo na mnogim istaknutim festivalima kao što su Soča Riversplash, Pula Seasplash, Trenchtown u Subotici, EXIT festival, onda na raznim filmskim festivalima u Beogradu, Zagrebu i Mostaru. Ono što mi je posebno drago svirali smo mnogo po Sloveniji, Austriji i Francuskoj. U narednom periodu nastavljamo da radimo koncerte, ali nam je prioriet završavanje albuma. Ove godine smo inače bili manje koncertno aktivni nego što je to slučaj inače, upravo zbog rada na predstavi „Radnička hronika“, pa smo učestvovali na filmu „Zduhač“, tako da će ove godine definitivno biti manje koncerata.

Takođe ste komponovali muziku za predstave „Balon od kamena“ i „Radnička hronika“. Kako je bilo raditi muziku sa te strane?

Saša: To je jedno sjajno iskustvo i dozvoljava jedan drugi vid kreativnosti od onog koji mi trenutno dajemo Sopotu, i uspijevamo da dobro prepoznamo šta se traži od nas i napravimo zanimljivu muzičku podlogu za svaku predstavu, i u tome imamo prilično uspjeha još od prve predstave „Balon od kamena“. Isto je i sa drugom predstavom „Radnička hronika“, jer mi je režiserka filma u jednom razgovoru rekla da je muzika ostavila jak uticaj na publiku u Srbiji, te da ćemo sigurno imati još angažmana po tom pitanju, što me posebno raduje. Drago mi je da smo uspjeli angažovanim muzičkim potrebama napravimo jedan kvalitetan proizvod, a sa druge strane to je i svojevrstan izlet iz zvuka benda, pa je zapravo zanimljivo da vidimo šta možemo da napravimo, a da nije izvorni Sopot zvuk. Mada, ne možemo baš previše ni pobjeći od našeg zvuka, najviše zbog Petrovog specifičnog vokala. A čini mi se kad bi pjevao i uz gusle, ljudi bi primijetili da je to neko iz Sopota.

Kako je uopšte došlo do momenta da počnete stvarati muziku za predstave?

Saša: Najveći „krivac“ za to je Ljubo Savanović, umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske koji je prepoznao naš kvalitet i mogućnost da napravimo dobru i kvalitetnu muziku za prestavu. Tako da je on neko vrijeme čekao da se pojavi predstava koja bi bila pogodna za naš muzički izražaj, pa je tako bilo sa predstavom „Balon od kamena“, a kasnije i sa „Radničkom hronikom“. Mislim da je on mogao da ocijeni i prepozna one predstave za koje smo mi u stanju da uradimo dobru muziku. Postojalo je i dosta predstava u kojima muzika nije bitan faktor i on je smatrao da bi svi mi u tom slučaju samo protraćili vrijeme, jer ne bi bili u stanju da napravimo valjan proizvod. Petar je najviše napravio muzike za „Radničku hroniku“, a napravili smo bukvalno cijeli album za tu predstavu, čak i prije nego je režiserka stigla. Ona je bila fascinirana i iznenađena da je muzika bila već gotova, prije nego je ona uopšte počela da radi na predstavi, jer smo samo uz par njenih sugestija uspjeli da napravimo muzika koja savršeno leži uz tu cijelu priču. Ustvari, bitno je samo dobro poslušati šta neko želi i da se takvo nešto napravi, sve je to stvar osluškivanja. Inače, mislim da nam svima treba mnogo više osluškivanja, jer smo svi prestali da slušamo jedni druge. Ostala je samo slika bez tona.

Da li će ta muzika biti objavljena ili će samo oni koji budu vidjeli predstavu moći da je čuju?

Saša: Izaći će sigurno samo nismo sigurni kada, jer smo sada skoncentrisani na naš novi album, pa nas to malo „proždire“. Ne u smislu ga završimo čim prije, jer nas je prvo prekinula predstava, pa rad na filmu, pa nas prekine neimaština, pa porodični problemi i milion neki drugih faktora, pa se rad na albumu polako razvukao.

Ne postoji bojazan da vas ljudi možda prepoznaju kao „bend koji je radio muziku za tu-i-tu predstavu“?

Đurica: Ne vjerujem da će se to desiti. Mislim, mi svakako planiramo da izvodimo neke od pjesama koje su rađene za zadnju predstavu, ali će to vjerovatno biti one koje nisu ušle u soundtrack. Opet, ima dosta izvođača koji su radili muziku za predstave, pa ih ljudi ne prepoznaju na osnovu toga, već po radu koji se svira na koncertima tako da mislim da je to ipak presudno.

Radili ste i muziku za film „Zduhač“ u kojem ste se i pojavili. Kako je došlo do jednog takvog angažmana?

Đurica: Kada smo prošle godine bili na festivalu u Skoplju dobili smo poziv od organizatora snimanja da im treba bend, nakon čega smo napravili neko brzo zasjedanje da vidimo da li možemo da stignemo da izvedemo to što se očekuje od nas. Na kraju smo imali situaciju da nakon koncerta u Nišu, bez spavanja, idemo u Beograd, pa iz Beograda u Trebinje. To je bilo putovanje od nekih jedanaest sati i kad smo stigli počelo je to naše filmsko putovanje. Nakon toga smo u Banjaluci snimali neke scene, pa zatim i u Beogradu. Sve je išlo prilično spontano, bez nekog našeg pretjeranog uplitanja. Prosto, imali smo zadatak i trudili smo se da ga odradimo što bolje. U samom scenariju je bilo zamišljeno da bend koji se pojavljuje svira obrade narodnih pjesama, ali sa podlogom nekih ranih rokenrol hitova koje svi prepoznaju. Dobili smo tih nekih par pjesama koje smo u uvježbali u studiju. Neke od njih su odmah snimljene na setu u Beogradu u toku samog snimanja, i takve su ušle u film, a onu završnu pjesmu sa Koljom smo snimili u Banjaluci, isto nekako spontano. Kolja je bio u studiju i otpjevao tu svoju ideju, i sreća pa smo ga snimili jer ga poslije nismo mogli uhvatiti, pa smo na kraju iskoristili smo taj „pilot“ od nekih sat vremena. Inače, samu pjesmu je donio Kolja, pa smo na kraju uradili aranžman na osnovu te njegove ideje. Početna varijanta je bila da će se pjesma snimati u nekom studiju Beogradu, ali bukvalno pred sam završetak filma smo dobili instrukciju da mi to trebamo snimiti ovdje u Banjaluci kako znamo i umijemo, bez finansija, kao „frka je ‘ajde da se snimi to“. Tako da smo to u Radakovu pomoć snimili, iskoristili smo Koljin „pilot“ koji smo nekako ubacili u cijelu strukturu da što bolje zvuči. I na kraju je to ispalo prilično dobro s obzirom na uslove i okolnosti pod kojima je rađena.

Saša: Problem je bio i u tome što nismo mogli mijenjati pjesmu, jer dan nakon što smo uradili „pilot“, na Kastelu je snimljen i video po toj verziji. S obzirom da se video više nije mogao mijenjati, i mi smo pjesmu takvu kakva je morali završiti sa materijalom od tih sat vremena. Nije to toliko loše zvučalo, niti je to neki najponosniji projekat kojim se možemo pohvaliti ni mi, ni Kolja, tako da je to polu-šarlatanska pjesma koja je odrađena i koja je zanimljiva u funkciji filma, a generalno to nije neko bitno umjetničko ostvarenje.

A kako je bilo glumiti u samom filmu?

Petar: Nama je bilo zanimljivo doživjeti samo snimanje, pa smo shvatili da je film jedna velika čekaonica; dođeš tamo i čekaš od četiri do osam sati, koliko je već potrebno. Onda tako iscrpljen izađeš pred kamere i kao treba da glumiš. Bilo nam je zanimljivo iskustvo, a i lijepo je sarađivati sa tako velikim glumcima, a ustvari istovremeno običnim ljudima. Ono što nam je važno je to da smo uspostavili saradnju sa Koljom jer je jako inspirativno raditi sa tako talentovanim ljudima. Kolja je čuo naše albume i rekao je da mu je veoma zanimljivo to što mi radimo i da mu jako drago to što istražujemo zvuk, a ne idemo nekim utabanim stazama.

Jedan ste od rijetkih bednova koji redovno imaju nastupe i u inostranstvu. Kakva je situacija kada su svirke u Banjaluci u pitanju, kako vas ovdje publika prihvata i doživljava, a kako je „napolju“?

Saša: Jako malo sviramo u Banjaluci, tako da ne možemo baš da definišemo kako nas publika ovdje prihvata, jer su to uglavnom naši prijatelji i ljudi koji nas privatno jako dobro poznaju. Ali ono što sam primijetio je da smo veoma dobro prihvaćeni u Srbiji, jer smo mi izgleda neko osvježenje na njihovom tržištu u nekom muzičkom smislu i ljudi su shvatili da nema baš puno ovakvih bendova. S druge strane, primijetio sam da ljudi u inostranstvu mnogo bolje reaguju na pjesme „težih“ tonova, koje baš i ne pokreću, već traže svojevrsnu koncetraciju da bi se razumjele, dok naši ljudi te pjesme gledaju kao depresivne i teške. To je potpuno razumljivo, s obzirom da se tako živi ovdje, ali mislim da muzika treba da predstavlja i tu drugu stranu podjednako kao i one ljepše stvari. Sopot definitivno ima i jednu i drugu priču, jer kao bend posjedujemo širok spektar emocija i osjećanja koji prenosimo preko pjesama. Definitivno bolje prolazimo vani, jer su ljudi imali priliku da čuju raznolikije bendove, dok su ljudi ovdje navikli da slušaju i idu na koncerte bendove koje su čuli hiljadu puta. Vani ipak više vole da čuju nešto novo i nešto što će ih iznenaditi, nešto što će prvi put vidjeti i doživjeti, jer traže nova iskustva i saznanja. Ne bih da kudim našu publiku previše, ali činjenica je da kod nas ljudi ne vole nešto novo i drugačije, jer se izgube u svemu tome i ne osjećaju se baš prijatno. A ustvari nisu otvoreni dovoljno da prihvate nove stvari, već vole da budu na sigurnom tlu.

Đurica: Možda je jedna od prvih stvari i kupovna moć ljudi. Evo na primjer u Beltincima u Sloveniji, koje je malo mjesto od dvije do tri hiljade ljudi, možete prodati šezdesetak karata koje koštaju od pet ili sedam evra, što pokazuje da ljudi ili imaju ili ne žale novac za takve stvari. E sad, više nisam siguran da li ljudi ovdje nemaju novac, ili ga imaju, pa im ga je draže potrošiti na neke druge stvari. Nemam nikakav zaključak ili odgovor na tu temu, iako vidim takvo stanje stvari već godina.

Možda razlog leži u činjenici da ne svirate komercijalnu muziku ili popularno rečeno, niste mainstream?

Petar: Za naše područje to je definitivno razlog. Ljudi, kao što je Saša već rekao, imaju težak život i onda kad izađu na neki koncert očekuju da ih taj bend zabavi. A mi nismo bend koji u kompletnom reportoaru nema muziku za plesanje i vrištanje, nego imamo i instumentalnih pjesama i angažovanijih tekstova tako da je i to jedan od razloga. Drugi razlog je taj što naši ljudi nemaju dovoljno finansijskih sredstava da stalno dolaze na svirke i onda gledaju da prođu što jeftinije, u smislu da kupe neki alkohol, popiju ga negdje vani i onda uđu u klub u kojem će eventualno platiti samo kartu. To se naravno klubovima ne isplati i onda se vrtimo u krug u pokušaju da se napravi neka klupska scena.

A šta mislite postoji li scena, bar na nivou BiH?

Petar: Postoji nekih dvadesetak bendova koji intenzivno rade i postižu individualne uspjehe, neko manje ili više, ali da ima neka organska povezana scena u BiH – to ne postoji. Mislim da razlog tome leži u nezavršenoj priči oko muzičke industrije. Trebalo bi da u svakom gradu postoje tri ili četiri kluba koji stalno rade, zatim agencije koje se bave organizovanjem koncerata i sličnih stvari, zatim, specijalizovane radio-stanice sa specijalizovanim emisijama koje prate domaću scenu i tako dalje. Mislim da je potreban cijeli niz faktora da bi jedna scena mogla da opstaje uopšte, jer iza tih bendova mora da postoji muzička infrastruktura koja bi podržala cijelu scenu. A to je kod nas nepovezano i sporadično, tako da kod nas bendovi lako nastaju, ali se jako brzo i gase, zbog problema pomanjkanja podrške cjelokupne zajednice.

Jedno šablonsko pitanje za kraj – šta bi poručili ljudima koji ovo čitaju?

Petar: Poručujem ljudima da žive svoje snove, da stanu iza onoga što rade, da nikada ne odustaju i ne skreću glavu, i da mnogo vjeruju u to što rade. Neka istraju u toj borbi, jer se može postići sve i snovi se mogu ostvariti upornošću.

Saša: Ja bih poručio ljudima da ne budu škrti prema životu, da traže nemoguće, da okrenu misli prema svojoj galaksiju i puste ih da slobodno šetaju, jer ima mnogo toga da se istraži. Nemojte ostati uskogrudni, jer će vam onda i život biti preuzak.

Đurica: Za kraj (čita naslov članka iz novina na stolu)… Branko Janković je dobio nagradu za ulogu u predstavi „Radnička hronika“. Eto, slučajnost!