Hrvatska kantautorka Dunja Ercegović, poznata pod imenom Lovely Quinces, od nedavnom ima novi projekat Bad Daughter. Debi album „Let Me Panic“ publici donosi jedan novi zvuk, jednu novu Dunju, a mi smo upravo sa njom popričali o samom projektu Bad Daughter, poredjenju sa Lovely Quinces, reakcijama na album, ali i planovima šta i kako dalje.

Balkanrock: Reci nam nešto o novom albumu, kakva je bila reakcija slušaoca na nov zvuk?

Dunja Ercegović: Ovo je moj prvi album, prvi od Bad Daughter, ali i općenito. Imala sam dosada samo dva EP-a pod imenom Lovely Quinces. Na albumu se radilo tri godine u suradnji s Leonardom Klaićem, ali neke od pjesama su stare skoro sedam godina. Ne bih voljela ulaziti u žanrovsko definiranje albuma, to rađe prepuštam drugima. Reakcija je nevjerojatno pozitivna i čini se da mi nitko nije zamjerio promjenu žanra te da sam akustično gitarski zvuk zamijenila nekakvim sintisajzerima.

BR: Da li je Bad Daughter kreativna evolucija Lovely Quinces, ili ih možemo smatrati odvojenim projektima i ako da, da li možemo očekivati nešto novo i od Lovely Quinces? „Meet Me In Moscow (Part Two)“?

Dunja: Isprva sam mislila da je to nekakva evolucija, ali vrijeme je pokazalo da su ipak to dva odvojena projekta. Imala sam namjeru odustati od Lovely Quinces i posvetiti se Bad Daughter u potpunosti, no u zadnje vrijeme me opet tjera da pišem pjesme u maniru po kojem sam dosada bila „poznata“ i taj novitet benda me inspirira na daljnje istraživanje s Lovely Quinces. Voljela bi da nitko ne očekuje išta od mene, više volim iznenađivati, no radi se na tome da izađe prvi album od Lovely Quinces sljedeće godine.

BR: Počelo je, takoreći, u kantri fazi u periodu EP-ja „Meet Me In Moscow“. Kasnije je Lovely Quinces postao bend, a audio estetično ste ušli u garažu. Kako si na kraju došla do elektronike kao žanra, da li je to oduvek bilo tu negde, na polici?

Dunja: Kao što je rečeno u pitanju, to je oduvijek bilo tu negdje. Nisam u početku odmah definirala kao ni s Lovely Quinces, ovo je indie folk ili ovo je pop, za mene su to bile samo pjesme. Samo sam mogla čuti tada da neke te pjesme nemaju istu atmosferu i karakter kao pjesme koje sam pisala za Lovely Quinces. Ja sam počela s gitarom jer nisam znala svirati drugi instrument s kojim bi se mogla pratiti, to je bio jednostavno moj setup, te je onda sve to poprimilo tu folkastu/kantautorsku boju. Osjećala sam malo teret toga, podsvjesno sam možda osjećala pritisak da isporučujem takve pjesme cijelo vrijeme. U tom trenutku mi je Bad Daughter bio nekakav kreativni izlaz iz toga.

BR: „Let Me Panic“ podseća na stvaralaštvo autora poput The Knife, Lorde ili pomalo čak i na Crystal Castles, jesi li slušala nešto slično prilikom koncepcije materijala ili generalno kroz svoju muzičku karijeru?

Dunja: Generalno dok radim glazbu, ne slušam nikoga i stavim se u nekakvu karantenu. Znam za sve ove navedene autore ali nisam nikada pretjerano slušala, možda znam po dva hita od svakog. Naravno nitko ne radi album bez ikakvog utjecaja, ali ja nikad neću razmišljati o utjecaju unutar istog žanra, tj. za ovaj album me inspiriralo sve što sam ikada slušala.

BR: Šta nam možeš reći o produkciji albuma i saradnji sa Leonardom Klaićem?

Dunja: Suradnja je išla kao podmazana. On je bio moja treća sreća jer sam prije njega kao pepeljuga isprobala druga dva producenta koja su neizmjerno talentirana ali iz nekog razloga nije cipela ful pristajala. Leo je nevjerojatno strpljiva osoba i talentiran da čuje van okvira. Tražila sam nekog tko ima viziju i kome se ne mora crtati, a on je itekako dokazao da je ta osoba. Nisam osoba koja lako prepušta kontrolu, ali u Lea sam imala povjerenja da će moći pokazati svoju maštovitost i kreativnost bez da kompromitira taj moj glas.

BR: Kakva je bila recepcija tvojih kolega u stvaralaštvu u Hrvatskoj, kako su reagovali na Bad Daughter?

Dunja: Ovako na vani, jer samo o tome mogu pričati, čini mi se da im je dobro legao ovaj album. Nikome više nije čudno kad se odlučiš reinventati ili započeti drugi projekt jer mnogi od tih kolega su i sami bili u toj istoj poziciji. Znam da nekima je žao što nije ovaj projekt na hrvatskom.

BR: Da li je bilo nekog fidbeka sa strane, da li je Bad Daughter projekat spakovan za zapadnu publiku?

Dunja: Smatram da sam tek na početku tog puta, statistika streaming servisa je dobra ali meni su ti brojevi nerealni, kao nekakva iluzija. Radit ćemo na tome da imamo konkretne, opipljive rezultate kada je u pitanju zapadna publika (pričam kao nogometski trener, no dobro), ali ne volim razmišljat o tome. Velik je tu udio sreće, valjda će me poslužiti kao i s Lovely Quinces.

BR: Šta misliš o muzičkoj sceni u Srbiji, imaš li nekih favorita među novim autorima?

Dunja: Mnogo pratim srpsku muzičku scenu i dosta bendova slušam redovito. Što se tiče produkcije i spotova, imamo puno toga za naučiti. Volim Šajzerbiterlemon, Gazorpazorp, VVhile, Dogs in Kavala, Ti, Stray Dogg, Vizelj itd. Od klasika, moji omiljeni bendovi su Veliki prezir i Oružjem protivu otmičara.

BR: Da li se planiraju neki gigovi skorije ili možda turneja?

Dunja: Planira se koncerta promocija na proljeće ukoliko nam mjere dopuste, turneja se možda još čini previše ambicioznom idejom. Ne volim pretjerano unaprijed govoriti i planirati jer mi stvara nekakvu anksiozu hah, dosta volim sporo i trezveno djelovati.

BR: Da li skorije možemo očekivati novo izdanje Bad Daughter?

Dunja: Opet ti o planovima. Kakvo novo izdanje? Skoro deset godina mi je trebalo da nešto konkretno izbacim. Prema mom tempu, sad bi trebala zapravo još jedno desetljeće mirovati. Šalim se (nadam se), imam namjeru raditi već na novom albumu, jer su pjesme manje više spremne i gotove, ali kako kažemo mi Splićani… pomalo.