Sarajevo je izrodilo trio kreativnih ljudi pod imenom Bezbeli Apstraklije. Premda možemo reći da se sa spoljašnje strane može primetiti njihova vedra bosanka priroda koja je spremna za „šegu“, ovaj sastav ima artistički senzibilitet koji ne treba zaobići, već da dublje analizirati i naučiti koliko je moguće. Berin Tuzlić je bubnjar sastava, ali i grafički dizajner zadužen za neke od vizuelnih prezentacija ovog novog sastava i izdvojili smo vreme da se uz razgovor sa njim pobliže upoznamo sa bendom i karakteristikama ljudi koji ga čine.

BR: Koje izvođače smatrate pravim zvezdama, a koje „zvizdama“, kako ste ranije naveli?

Berin: Pa zvijezde su Queens of the Stone Age, Foo Fighters, Nine Inch Nails, Johnny Cash, i tako dalje, ali ne zbog “keša” (smeh). Oni su se takvi rodili, i rade od rođenja ono što oni vole, a ne ono što vole drugi, oni nameću, a ne nameću njima. Jednostavno ne vole tutore, jer tutori su papci u većini slučajeva i kompleksaši koji se boje napretka, i drugačijeg. Zvijezde su i svi oni koji ne vole da im sole pamet, jer tako pamet izgori, ispari… Ma, zvizde su ovi “reality”… Emisije tipa „Zvijezda možeš biti ti“, gdje ubijaju mlade talente, jer im daju lažnu nadu, pa onda zviznu od patos. Mnogi više nikad ne ustanu, a kamoli da se nastave baviti muzikom profesionalno. Ti koji to organizuju jednostavno sebi žele podići gledanost TV programa i onda potrovaše gledaoce – baš prave ubice talenta, autorske muzike i individualnog razmišljanja. Robovlasništvo.

BR: Pošto se iz vašeg senzibiliteta može zaključiti da ste vedrije prirode i da volite humor, mislite li da je takav pristup generalno vezan za bosanski mentalitet?

Berin: Pa, istina je da su Bosanci najoptimističniji na Balkanu, i kad je najgore uvijek dobro dođe zajebancija, jer je to jedna od najvećih sloboda. Možda smo i zbog te snage preživjeli, po tome smo najbogatiji u regiji, jer izgleda da je to danas postao najveći luksuz. Što se tiče materijalne strane, mi živimo u jednoj živopisnoj zemlji koja je jako inspirativna, toliko je crnog humora da čovjek ne zna da l’ bi se smijao ili plakao, čini mi se da je nabolja sredina plakati od smijeha. Kroz smijeh i igru definitivno se najbolje prave kreacije iz svih oblasti umjetnosti, a pogotovo u muzici koja je korijen umjetnosti, kao što bi to rekao stari, dobri Keith Richards.

BR: Spot za singl „Fukara“, kao i neki od intervjua su sprovedeni u WC-u. Postoji li neki vid inspiracije koji crpite iz „oaze relaksacije“?

Berin: (Smeh) Pa, oaza relaksacije, inspiracije je mnoge bjelosvjetske ideje porodila, da ne kažem iznjedrila, ali poveznica sa našom pjesmom „Fukara“ je sa više metafora. Veoma je zanimljivo da i kad si fukara i kad si bogataš, u ovoj rezidenciji svi su isti, što bi rekli – tamo i kralj ide pješice. Ali, nama je bila zanimljiva i ta poveznica “toaleta sa toaletom”. Uvijek na tim velikim političkim prijemima, te svečane košulje i skupa odijela, kravate nazivaju toaletama, pa smo mi skontali da je to ta poveznica, i da se radi o velikim govnarima i njihovoj „polikiti“ kojom nas karaju, ali ipak mislim da dolazi vrijeme kad će ih Bog karati. Ono što je zanimljivo, „toilet“ u kojem smo snimili taj “New York spot” je isto, iz prostog razloga jer se nalazi na udaljenosti od pola metra od studija u kojem smo snimili album, pa da ne nosamo opremu (smeh). Ko ne zna sebi ne zna ni drugom!

BR: Pomenuli ste da je uticaj na vašu muziku imao turbo-folk u određenoj meri. Kakav je vaš odnos prema tom muzičkom žanru?

Berin: Jeste, u jednom trenutku bila je ideja i za prijedlog imena benda da se zove “Folkturbosjek” po jednom mojem stripu, jer smo oduvijek željeli svirati narodnjake i tezgariti, ali nismo znali tako svirati, pa vjerovatno je i ovaj „product“ naše muzike, koji zovemo „Teferidž Punk„, nastao na tim frekvencijama. Mi ponekad uzmemo neku poznatu turbo-folk stvar, pa onda preko nje sviramo i tako pravimo pjesme. Baš smo pravi „turbuhoresci“ za taj turbo-folk-grok. Naš odnos prema tom žanru je grobarski, i rado bismo ga sahranili, ali vidimo da je i na samom kraju, godine ga sustižu i ne može jadan u tim godinama više toliko cugati i razbijati flaše sam sebi i svojim najbližima od glavu… Kao nekada! (smeh).

BR: Verujete li da se kod vas većina ideja javlja „na licu mesta“, maltene potpuno spontano?

Berin: Ma naše ideje nosimo uvijek sa sobom, samo je pitanje gdje i kada će neko da ih lajka i taguje i pozove iz naših glava. MI živimo spontano, ali to ne znači da ne planiramo i da čekamo da nam padne sa neba neka svirka, pjesma, spot, prijateljstvo, konekcija, dernek…

BR: Zvuk koji izvodite podseća na stil izvođača kao što je Tito & Tarantula, takođe ste tokom intervjua pomenuli i retro atmosferu Tarantinovih filmova u pogledu izgleda spota. Postoji li kod vas veće interesovanje za Tarantinovo umeće i atmosferu koja je slična takvim radovima?

Berin: Ma, nije to Tarantinovska muzika, za to je kriv naš Turbo Avaz, vokal, gitarista i audio producent Haris Ljumanović, čija gitara ima takav zvuk. Istina je da imamo par pjesama poput „Fakini„, „Fukara„, „Rekla kazala„, koje su u tom fazonu, ali to su samo pokušaji da napravimo narodnjak (smeh)… U stvari, taj dernek nazvan Teferidž Punk. Kod nas je teferidž kad odete na selo na neku livadu, gdje se održavaju borbe bikova, vrti ražanj, pije šljiva, plešu teferidž-plesačice i sviraju takozvani Kalesijski zvuci… Sve je onako prirodno, nema GMO, međunarodne zajednice, nema potrošačkog društva, samo dernek, onako, poprilično primitivan, ali iskren. Svi se samo smiju. Pravi bogataši…duhovni. Malo je kompleksa i ako je na kraju „marisana“, onda je to znak da je bilo dobro, jer se svi onda zajedno napiju i budu jarani do kraja života. Baš balkanski, a kako bi drugačije u srcu Balkana. Kada bi došao na ovakav dernek, Tarantino bi vjerovatno snimio film za Oskara, tu je tako inspirativno. Mi smo svi odrasli na Tarantinovim filmovima, ali najfascinantnije je to njegovo ime – Tarantino; tako dobro ime za muškog pauka,inače, ženskog imena – Tarantula.

BR: Pošto je za spot za singl „Fukara“ ideju dala tetka Šerifa, dok je drugi promotivni video ideju predložio tetak Mufta, mislite li da bi još neko od članova porodice mogao doprineti kreativnom procesu?

Berin: Oni su ključni faktori, familija je nama svetinja, da nema njih ne bi bilo ni nas. Na prvom albumu oni su najviše izvršili uticaj na nas, zato se album i zove „Kad je bal nek’ je kanibal„. Tako vam je uvijek kad se puno družite sa familijom. Samo ime tetke Šerife govori ko je glavni u familiji, a Mufta je više bio zadužen za te ljubavne pjesme zbog “mufa”. Vjerovatno će na sljedećem albumu više biti baklava od dajdžin’ce Đulzibare, pa će možda i album biti malo više hipijevski ili ako budemo redovno išli na tufahije i stomakliju kod tetka Fikre, možda bude malo brži album, ali onako više „automatic“, manje sa šaltanjima starog mehaničkog mjenjača.

BR: Kako je nastao bend Bezbeli Apstraklije?

Berin: Bend je nastao pošto nam se prethodni bend raspao, jer smo samo nas trojica ostali, a htjeli smo još svašta da kažemo. Pa smo se onda dva Harisa i ja čak mislili zvati Tri Harisa, ali zbog poteškoća koje bi morao proći sa komplikovanim administrativnim državnim aparatom, mi smo onda postali B.A.

Sve je apstraktno što nas okružuje, niko ništa ne potvrđuje, niti bilo šta odriče, tako da smo pronašli i tu rjieč “bezbeli” i odmah smo krenuli sa improvizacijama i snimanjima albuma, koji iz te situacije izrastao u trio koji je fleksibilan i praktičan… Čak se na koncertima ne koriste bas i gitara, niti pojačala. Onda smo sami sebi dali ta umjetnička imena, jer vidimo da je to moderno. Tako je Haris Ljumanović postao „Turbo Avaz„, on pjeva i svira gitaru, te audio-producira naše pjesme, neke su i samo njegove. Haris Kadenić je dobio ime „Bassistaga„, a ja, Berin Tuzlić – „Estamlija„, koji svira bubanj i pravi sve što imamo vizuelno, spotove, print i tako dalje. Tako smo mi to sve zaokružili sa B. A. kao Bezbeli Apstraklije, nešto slično kao recept za Bosanski lonac!

BR: Kažete da biste voleli svirati narodnjake, ali da to uvek nekako pankerski zvuči. Volite li nekada da obrađujete tokom nastupa neke od narodnjačkih pesama?

Berin: Ma, mi ne sviramo obrade, nismo to nikada radili, jer se osjećamo k’o da nam fali pola mozga. Nama je isto svirati covere bilo kakve, bez obzira bili oni od EKV-a, kao neka pjesama The Cure-a ili od The Cult-a ili od Azre, kao Cohenova pjesma. A, da ne pričam od UB40… Manu Chao, Dino Merlin i ostale hairlije sa našeg podneblja… To važi i za bilo koji narodnjak, jer ponekad prepoznam kako su oni od starih dobrih sevdalinki, koje su evergreen, napravili kao neki svoj turbo-grok song.

BR: Pored muzike, bavite se grafičkim i tvorac ste stripa po imenu „Strašila“. Možete li nam reći nešto više o njemu i na koji način je bio od značaja za pesmu „Rekla Kazala“?

Berin: Pa da, što bi rekli ljuti Krajišnici, napravio sam taj strip i kratki animirani film, a govori o deponiji medija, koji senzacijom nazivaju i svaki obični sudar automobila na ulici sa minimalnom štetom. Tako je ovaj strip „Strašila“ doživio svoje izdanje poslije bosanskog i škotskog, strip je izdao “Comic Brew“ iz Edinburga, koji se odlično uklopio u pjesmu „Rekla kazala„, koja je najavila naš album u Hrvatskoj i u regiji u izdanju Croatia Recordsa, eminentne regionalne izdavačke kuće. Spot je urađen „digital painting“ tehnikom, to je 2D nacrtana animacija sa isječcima video zapisa sa jedne naše svirke u amfiteatru Doma mladih, koju je snimao Haris Čavkić. Taj video sam malo pretvorio u rotoskop animaciju i to je to. Riječ je o ljubavnoj priči, koja govori da umjetnost uvijek pobijedi politiku, a ljubav mržnju. Jednostavno, definicija manipulacije i jeste ta fraza “Rekla kazala”, jer ako ne provjerite nešto što su vam kazali, a želite da povjerujete, najebali ste!

BR: „Kada je bal, nek’ je kanibal“ je naziv vašeg debi albuma. Kakvu poruku nosi ovo izdanje i kakav je dosadašnji odziv publike na vaš rad?

Berin: To je lice današnjice, mi živimo na propalom ratnom frontu, pomalo kanibalski. To je album sa 12 pjesama i odziv publike je za sada odličan. Svirali smo 1. novembra u Mostaru na koncertu Pere Defformera u Abraševiću, svirali smo u Zagrebu u “Klubu” sa zagrebačkim bendom Pičke Vrište i kalifornijiskim Street Eatersima. Uskoro, 7. novmebra u Sarajevu, u Domu mladih, sviramo na koncertu S.A.R.S.-a. Sve ovo radimo da bismo što više svirali. Spremamo se za zagrebačku i beogradsku promociju albuma, i trenutno razmišljamo o novom spotu, a najvjerovatnije da ćemo svirati i turneju Kultur Shocka po velikim balkanskim gradovima, tokom koje će promovisati svoj novi album.