Naslov je takav kakav je samo zbog slike koja se nalazi ispod istog. Tom Araya (Tomas Enrique Araya Diaz) je sve, samo ne Deda Mraz. No, da krenemo redom… Rođen je na današnji dan 1961-e godine u Čileu (Vinja del Mar), a kada je imao 5 godina, njegova porodica se odlučila za preseljenje u Ameriku. Skrasili su se u Kaliforniji.

Sa 8 godina je počeo da svira bas, pošto je stariji brat „zadužio“ gitaru. Svirali su The Beatlese i The Rolling Stonese, koje Tom kasnije navodi kao uzore. Nije bio neko ko pretjerano voli učenje, pa je po završetku srednje škole bilo:’’Ili ćeš da uzmeš nešto da radiš ili da probaš da učiš nešto što te zanima.’’ Upisao je kurs za respiratornog terapeuta, pošto je i sam imao problema sa disanjem (i dan danas pati od spavalačke apneje) i time se bavio nekih dvije godine.

Na nagovor Kerrya Kinga postaje basista i pjevač Slayera i pomaže snimanje prvog albuma „Show No Mercy„, upravo novcem koji je zaradio za te dvije godine. Od tog trenutka, fokus se u potpunosti prebacuje na bend i Tom i ekipa pomažu da se thrash metal pojavi i zadrži na metal sceni, uz pomoć Metallice, Exodusa, Megadetha, Overkilla, Testamenta… Araya postaje jedna od najprepoznatljivijih i najvažnijih figura u istoriji metal muzike. Sa Slayerom žari i pali od 1981, pa skoro do kraja 2019. godine. Pjevaju i sviraju o serijskim ubicama, ratovima, zločincima, politici, bolestima zavisnosti, socijalnim temama, religiji (dobro, protiv religije) i još o koječemu. Za to vrijeme su izdali 12 studijskih albuma od kojih bar 5 dan danas imaju kultni status. Upamćeni su kao jedan od najboljih, najbrutalnijih i najbeskrupuloznijih bendova svih vremena, a Tom je ostao upamćen kao jedan od najprepoznatljivijih vokala i, vjerovatno, najveći headbanger. U intervjuima je bio sušta suprotnost – pristupačan, nasmijan, duhovit i prostodušan. No, da vidimo u 10 numera kako zvuči kad je Deda Mraz „ljut“ i roka!

War Ensemble (Seasons In The Abyss, 1990)

Ima, što se studijskih verzija tiče, boljih pjesama za otvaranje ove liste, ali ovo:,,WAAAR ENSEEEMBLEEE’’ je bilo jedan najprepoznatljivih djelova svakog Slayer koncerta. Nakon usporavanja na „South Of Heaven“ albumu žestina vaskrsava na „Seasons In The Abyss“ koji otvara ova pjesma. Niko bolje da dočara i opiše rat kao vid zabave do Tom Araya, čiji glas savršeno „prlja’“ ubitačnu atmosferu i zloslutno obavija sve instrumente.

World Painted Blood (World Painted Blood, 2009)

Naslovna pjesma Slayerovog 10-og albuma počinje Tomovim izmučenim glasom puštenim unazad i zvuči kao razgovor sa nekim djetetom. „World Painted Blood“ nije furiozna kao većina pjesama koje je bend snimio, ali je odmah postala redovna stvar u live setu. Araya drži pažnju i stvari pod kontrolom i, na samo njemu svojstven način, pjeva o užasnim detaljima – ultra cinično opisujući posrnuće i samouništenje ljudske vrste i „naplatu dugova“ u vatrama pakla.

Live Undead (South Of Heaven, 1988)

Jedna od najboljih pjesama sa albuma iz 1988-e godine. U prvoj polovini spora i zlokobna, a na kraju furija, kompletirana sjajnim Arayinim melodičnim i, istovremeno, vokalom koji vas proganja dugo nakon završetka pjesme.

Postomortem (Reign In Blood, 1986)

„Postmortem“ je jedina mid-tempo pjesma sa, možda, i najboljeg metal albuma svih vremena. Naravno, poslednjih 40 sekundi je na „turbo pogon“, jer svi Slayer fanovi znaju šta nakon toga dolazi – vjerovatno najbolja zadnja pjesma bilo kog albuma. A nju ne možete poslušati ako prvo ne čujete „Postmortem“. Tomov bas prelijepo brunda i čuje se tačno koliko treba, a vokali su, kao i produkcija, podjednako moćni, uznemirujući i, na momente, manijakalni.

Cult (Christ Illusion, 2006)

Album koji je, što bi se reklo, za bend značio „return to form“ poslije par diskutabilnih izdanja krajem 90-ih i početkom 2000-ih. Još jednom savršeno (pre)glasni Tom Araya u savršenoj formi. Zvuči kao kombinacija „Seasons In The Abyss“ / „Divine Intervention“ vokala i pokazuje apsolutnu neustrašivost u ovom verbalnom uništavanju religije.

New Faith (God Hates Us All, 2001)

Jedna baladica sa albuma koji je nepravedno i bez razloga zapostavljen. A još izašao na svima poznati datum: 11. septembar 2001. godine. Možda i najžešće i najenergičnije Tomovo izdanje. Pjesma govori o propasti organizovane religije, a Araya zvuči kao najljući, najžešći, najpodliji i najnemilosrdniji sudija i dželat na svijetu, dok ispituje sveštenstvo koje je ostalo bez „posla“ za šta će da žive sada, kada su raskrinkane sve laži oko raja i pakla.

Born Of Fire (Seasons In The Abyss, 1990)

Da nastavimo u sličnom tonu, jer baš imamo šta da kažemo o religiji. Ako naslov neke pjesme može da opiše Slayer, onda je ovo prava stvar. Vokali su i ovdje brzi i agresivni, ali sa više obzira prema bubnim opnama. Naslednik trona, Tom Araya, nam lijepo opisuje obred inicijacije (ne možemo, je li, reći krštenja) i pripreme za preuzimanje pakla od Satane.

Black Magic (Show No Mercy, 1983)

Dragulj sa prvog albuma i pjesma koja pokazuje kojim smjerom će bend krenuti. Tačno može da se čuje evolucija i bijeg od heavy metal uticaja i stvaranje nečeg mnogo žešćeg, mračnijeg i konceptualnijeg. Highlight pjesme je definitivno na 2:15 u vidu sjajnog Arayinog: „…crying in luuuuust!“ . Visoko, gotovo opersko, demonsko urlanje pomaže da ova pjesma, i pored lošije produkcije, ostane jedna od najpoznatijih u Slayer opusu. A ne odmaže ni to što se bas gitara sasvim lijepo čuje.

Kill Again (Hell Awaits, 1985)

Ovdje nema previše teksta, nema previše pjevanja, a Araya opet ledi krv u žilama na 3:45. A pored toga, sve vrijeme… Ta bas gitara, ta produkcija, taj ton! Gdje nije bilo vokala, uz dužno poštovanje prema Kingu, Hannemanu i Lombardu, Tomov bas vodi glavnu riječ i tjera na najjači mogući headbanging. Pjesma koja se sluša 10 puta uzastopno.

Angel Of Death (Reign In Blood, 1986)

Svi ste znali šta će biti na kraju liste, naravno. Ovo ne treba ni objašnjavati, ni opisivati. Ton na najjače i doviđenja. Toliko.