Legenda. Prva stvar koja pada na pamet. Umjetnik. Druga stvar koja pada na pamet. Danas bi Clifford Lee Burton napunio 60 godina da se sudbina nije poigrala 27. septembra 1986. godine u Dorarpu (Švedska). Sticajem nesrećnih okolnosti metal zajednica je ostala bez jednog od najboljih bas gitarista svih vremena. Iako je sa Metallicom snimio samo tri albuma (na „…And Justice For All„ su iskorišćene neke njegove dionice za „To Live Is To Die“ ) za to kratko vrijeme je svima pokazao o kakvom kreativnom geniju se radi.
Zaslužan je za neke od najvećih hitova koje je Metallica snimila. I nikad nećemo znati šta bi se desilo da je i danas među živima. Izdvajao se od gomile od samog početka. Dok su svi furali uske teksas farmerke i duboke patike, on je nosio zvonarice i nazuvao prvo što bi mu došlo pod ruku. Dok su svi imali uzore u nekim metal muzičarima, on se, između ostalih, ugledao na R.E.M., The Police, Petera Gabriela i Johana Sebastijana Baha.
Da li bi Metallica ostala čisti thrash metal band? Vjerovatno ne. Ne, jer je Cliff bio mnogo kompleksniji stvaralac i to se moglo vidjeli na svakom novom albumu koji su snimili. Ali bi bili mnogo bolji nego što su danas. Jer, Cliff je bio više nego inovativan, muzički potkovan i maštovit. On je bio onaj „X faktor“ koji Metallica više nije imala. Možemo samo da zamislimo kako bi sa njim zvučao „…And Justice For All“ . Možda bi nadmašio strašni „Master Of Puppets“ . Da je ostao živ, vjerovatno da nikad ne bismo dobili „St. Anger“ i skoro bezidejni „Hardwired… To Self-Destruct“. Isto tako, vjerovatno da sa njim u bendu bubnjar Lars Urlich ne bi postao obični zabušant i filozof. No, to nikad nećemo znati, ali znamo samo šta bi danas trebalo da slušamo.
To Live Is To Die, … And Justice For All (1988)
Zadnja stvar koju je Cliff komponovao je postala stvar koju je bend posvetio njemu samom. Ovo je najmelodičnija i najkompleksnija pjesma koju je Metallica snimila (do tog momenta) i čuje se dalji, i još veći, napredak u komponovanju. Da li zbog poznate priče, ili kompletne atmosfere, „To Live Is To Die“ zna da bude poprilično tužna i sjetna. I završava se nekako iznenada, kao i Cliffov život.
Damage, Inc., Master Of Puppets (1986)
Zadnja pjesma na „Master of Puppets“ počinje kao Burtonov omaž Bahu i kao obrada njegove „Komm, süßer Tod“ i ne možemo ni da naslutimo u kakvu furiju će da se pretvori. Burton maestralno prati i daje ritam priči koja opisuje besmisleno veliku količinu svakodnevnog nasilja, krvoprolića i uništavanja za koje je kriva ljudska vrsta. Možemo samo da zamislimo u kakvom stanju su mu zglobovi po završetku ove pjesme.
Creeping Death, Ride The Lightning (1984)
Pjesma koja je pokazala da thrash metal može da bude brz, beskompromisan i melodičan istovremeno. Dobrim dijelom zbog toga jer je Cliff znao kad da pusti prste da lutaju, a kad da mu da po gasu. Radi i jedno i drugo veoma efektno, održavajući zakon i red kad gitare uspore i pretvarajući se u nit koja sve drži na mjestu, kad sva četvorica treba da praše. Ne nazivaju uzalud njegov „ulazak“ na 0:28 „the greatest HERE HOMES THE PAIN“ momenat u heavy metal istoriji.
Seek & Destroy, Kill ‘em All (1983)
Cliff nije učestvovao direktno u komponovanju i ne preuzima zasluge za pisanje bilo teksta, bilo muzike vezano za ovu pjesmu. Međutim, njega ovdje najviše ima i on je taj koji se najviše čuje. Brundanje i tutnjava njegovog basa ostavljaju dosta prostora Hetfieldu i Hammettu da prave izlete na gitarama. Burton maestralno drži stvari pod kontrolom, ne dozvoljava im neko veće ubrzanje, nego konstanto drži sve u sjajnom grooveu.
The Thing That Should Not Be, Master Of Puppets (1986)
Još jedna pjesma na ovoj listi za koju Burton nije pisao tekst ili bio glavni ,,kompozitor’’. Ali, čuje li se njegov bas? Ooo, čuje sekundu duže od svih ostalih instrumenata. Iako je cijeli „Master Of Puppets“ sjajna izvedba thrash metala, nijedna pjesma nije heavy kao ova. Navlačenje gustog oblaka propasti će teško neka druga pjesma prikazati bolje od ove, koja sve vrijeme tutnji i vrvi od niskih gitara i, posebno, Cliffovog basa.
The Four Horsemen, Kill ‘em All (1983)
Dave Mustaine je ovu pjesmu zamislio malkice drugačije. Nakon toga je, zbog nekih drugih stvari, izbačen iz benda, pa je svoju ideju sproveo u djelo kad je osnovao Megadeth. Cliff je iskoristio svoje poznavanje muzičke teorije i komponovanja i bitno usporio ono što je Mustaine zamislio i tako smo dobili ovo kolosalno čudovište. Njegovi najbolji momenti u pjesmi kreću negdje oko 3:30 i nastavljaju se do kraja pjesme. Izgleda da je bas u nekim djelovima namjerno pojačan, ali sa punim pravom. Još jednom smo šarmirani upotrebom četvorožičanog basa.
The Call Of Ktulu, Ride The Lightning (1984)
Uf… 1984. godine se izraz groove još nije koristio u metalu. A ovo je sve sami groove, naravno, zbog Cliffa. Bas počinje da se čuje negdje oko minuta, a od minut i po, pa do kraja pjesme, smo razbacani svuda po sobi, upravo zbog tog istog basa. Cliff leti i mlatara po vratu gitare i pušta razarajuće, distorzirane, talase da nas udaraju sa svih strana. Nema osobe koja ovu pesmu nije poželela da čuje bez gitara.
(Anesthesia) Pulling Teeth, Kill ‘em All (1983)
Kratko i jasno, bez previše pametovanja, ovo je solaža na bas gitari koja traje malo preko 4 minuta. Cliff na najbolji mogući način pokazuje svoj raskošni talenat i tehniku i provlači uticaj bluesa na njegovu muziku. Zbog zle sudbine nikad nećemo saznati do kojih bi se visina digao njegov muzički genije i u čemu smo sve još mogli da uživamo.
For Whom The Bell Tolls, Ride The Lightning (1984)
Namjerno ili ne, prva pjesma Metallice koja nije thrash metal i pjesma koja ih je, u to vrijeme, izdvajala iz thrash pokreta. Neiskusnom uvu je teško da prihvati da je melodija na početku bas gitara, a ne solo gitara. E pa, jeste. Burton još jednom postiže sjajne efekte, ovaj put upotrebom wah-wah pedale, uz dodavanje malo blues šmeka i dosta distorzije. Sve to ide u savršenoj sinhrohizaciji sa njegovim headbangingom. Vrhunska poslastica za svakog pravog metalca.
Orion, Master Of Puppets (1986)
Pjesma uz čije je taktove Cliff ispraćen na vječni počinak. Na momente je tiha i spora, melodična sve vrijeme, a opet je heavy i puna intenziteta. Burtonov bas se čuje od početka do kraja, svih 8 minuta. Otvara je atmosferično wah-wah pedalanje, prerasta polako u midtempo headbanger i sadrži dvije bas solaže (koje, opet, neiskusno uvo može zamijeniti za gitaru). Prelaz na 4:00 je jedan od najuznemirujućih koje je Metallica ikad snimila, a na 6:35 čujemo zadnji solo koji je Cliff snimio i koji se savršeno uklapa i provlači ispod gitara i do kraja prelazi u maestralno brundanje. Pjesma je čisto remek djelo.
Još neki od maestralnih Cliffovih momenata:
