Saša Rogić Roga, gitarista banjalučkog stoner/sludge metal sastava „Tanker“, koji će nas uskoro obradovati svojim drugim studijskim izdanjem, rado nam je izašao u susret i podijelio sa čitaocima Balkanrock portala listu sačinjenu od tri albuma, koje u posljednje vrijeme najradije sluša. 

Hellyeah – Band of Brothers (2012)

Ne mogu sa sigurnošću reći da želim da čujem bend koji će da zamjeni Panteru, ali dok slušam ovaj album, i to odmah na prvoj pjesmi „War in Me“, čujem Hellyeah koji je napokon pogodio u sridu. „Band of Brothers“ je definitivno dobar metal album koji ima šmek Pantere, Damageplan i svega onoga šta je Vinnie Paul sa svojim bratom Dimebag Darrell-om (R.I.P.) proživio u muzičkoj karijeri. Mnogi smatraju da je Hellyeah vještački bend koji na silu živi na zaostavštini Pantere, ali meni njihova svirka godi, jer je jednostavna i što je ne komplikuju bez potrebe. Pravi hard bend.

Mastodon – The Hunter (2011)

Šta ima da pričam o ovom albumu? O ovom bendu? „The Hunter“ je remek djelo koje još jednom uspijeva da rock-metal muziku predstavi u potpuno novom svjetlu. Još me i „Crack The Sky“ iz 2009. godine hipnotisao njihovim nestandardnim gitarskim harmonijama i pjevanjem, ali „The Hunter“ je definitivno lektira za sve i jednog muzičara koji danas postoji i radi. Gitare su toliko raznovrsne, toliko efekata na jednom albumu, a sve nekako umjereno smiksano i nema pretjerivanja. Jednom prilikom smo ga Mika iz Sopota i ja pjevali iz sveg glasa cijelu noć, do zore, glasno odvrnutog na razlasu u brdima kod Mrkonjić Grada. Kada se na probama sa Tankerom „razbijemo“ bukom onda sviramo „Stargasm“ da se resetujemo i umirimo.

Black Label Society – Order of the Black (2010)

Zakk Wylde je mega-vladar električne hard gitare. Neponovljivi bradati nabildani dugokosi divljak koji „satire“ gitaru, bilo električnu ili akustičnu, i onda sjedne za klavir i odsvira srceparajuću baladu. Album „Order of the Black“ slušam već godinu i po dana bez prestanka. Za svakog hard rockera koji muziku sluša iz zabave, „BLS“ je pravi bend. Nema mudrovanja, pojačalo odvrnuto do daske, žestoki rifovi, lobanje i kožne jakne, bajkerske boje, žestoke gitarske sole. Ono što mi se svidjelo na „Order of the Black“ je što su posvetili više pažnje produkciji i zvuči punije za razliku od ranijih albuma. Kao da je Zakk imao više vremena da se zanima svojom muzikom, jer više nema Ozzyja da mu daje raspored dnevnih aktivnosti.