Gitarist benda Overflow, Nikica Jovanović, za vrijeme snimanja novog albuma, izdvojio je za BalkanRock pet albuma koje sluša u posljednje vrijeme: „Odvojiti svega pet albuma za mene je izuzetno težak zadatak jer slušam jako puno raznolike muzike. Ona je važan dio moga života, ispunjava ga, u meni budi emocije. Osim toga, da vas odmah upozorim, ja nisam baš čovjek od mnogo riječi.“

Muse – HAARP (2008)

To je zadnji bend koji sam otkrio. Fenomenalno! Kao mala djeca u vrtiću, poigravaju se s dinamikom, melodijom, ritmom; a kroz tu igru doveli su klasičnu glazbu u oblik u kojem bi ona danas mogla ili trebala egzistirati. Energija koju izbacuju je nevjerojatna, a to se baš najbolje vidi na ovom live albumu. Teško da trenutno postoji bend koji je bolji live i stvarno je impresivno da samo tri čovjeka mogu zvučati toliko „veliko“ i moćno, a povrh svega to su sve prekrasne pjesme.

Stevie Ray Vaughan – The Sky Is Crying (1991)

Taj čovjek svirao je blues „do jaja“. Ovaj album izašao je posthumno pa se zapravo radi o kompilacijskog kolekciji. Njega „skidati“ ili „svirati“ ne bih se usudio u strahu da ga ne uvrijedim. Živi primjer da blues mora svirati čovjek koji je emotivno zreo i potpuno „unutra“. Blues se svira s mudima do poda i blues je način života. Na žalost, njegova priča je prerano i tragično završila.

Primus – Frizzle Fry (1990)

Kako ti ljudi sviraju! Inovativnost, zaigranost, live svirka im je bolesno dobra. Volim ih uspoređivati s Mars Voltom iako je to potpuno druga vrsta glazbe. I jedni i drugi su „ritmički manijaci“, a ako to ne vjerujete usporedite ih sami! Zbog specifične boje vokala i „kockastih“ rifova Primus bih puštao maloj djeci u odgojne svrhe kako bi se kasnije bavila kvalitetnom glazbom.

NoMeansNo – Wrong (1989)

S njima smo svirali i upoznali se u Splitu. Super ljudi. Oni stvarno vole svoju glazbu i ne shvaćaju je kao biznis nego zaista kao umjetnost. Mogli su biti jedan od najvećih bendova na svijetu da su odabrali drugačiji put, ali ih slava i novac očito nisu zanimali. Nakon svirke od dva sata njih trojica, gospoda u godinama, sami nose svoja pojačala u kombi. Puno mi je značilo kad su nam nakon našeg koncerta došli i rekli „great set, man“! Svi njihovi albumi su puni odličnih pjesama, ali „Wrong“ je pravo pravcato remek-djelo od prvog do posljednjeg takta.

PIXIES – Trompe le Monde (1991)

Taj album je možda i vjerojatno najlošiji album koji su Pixies napravili, ali i takav je bolji od 99% muzike. Pixies su jedan od bendova koji je stvarno promijenio glazbu, otvorili su neke nove horizonte i jedan su od rijetkih bendova koje je nemoguće kopirati. I s njima smo imali čast svirati u Zagrebu, na Šalati, prije nekoliko godina. Oni su mi obilježili život.

Za kraj, Nikica Jovanović kaže: „Bez lažne skromnosti moram priznati da mi je naša muzika najbolja i volim je slušati. Ono što sviram mora mi biti genijalno inače to ne bih ni svirao. Veliki pozdrav čitateljima Balkanrock-a sa snimanja novog albuma grupe Overflow.“