Glavno lice vinkovačkih Punčki, Lucija Ivšić, podijelila je s nama jedan djelić svoje velike plejliste koja joj pravi društvo ovih dana dok radi na sljedećem albumu.

„U zadnjih mjesec dana sam zasuta fakultetskim obavezama i s druge strane Punčkama i radom na novom albumu, tako da sam zapela na nekolicini izvođača koje preslušavam iznova iz dana u dan (toliko često da sam i cimerici postala dosadna po tom pitanju) ali koji mi savršeno pristaju uz raspoloženje.“, kaže Lucija i dodaje: „Pokušat ću izdvojiti par albuma koje zaista najčešće slušam i na kojima su mi gotovo sve pjesme dobre“.

The Whitest Boy Alive – „Dreams„

Za ovaj bend sam saznala prije 4-5 godina i od tada ih neprestano slušam. Prva pjesma koju sam čula od njih je bila Burning i odmah sam se zaljubila u taj bend jer (između ostalog) zvuk gitare koji oni imaju je onaj koji ja želim.

Jednostavnost, odlični tekstovi sa kojima sam se u puno situacija mogla poistovjetiti (što mi je možda i najvažnije) i smirena atmosfera koja je prisutna u svim njihovim pjesmama me obara sa nogu i omogućuje mi da ih slušam čak i dok učim.

The XX – „xx“ (2009)

Ono što po meni savršeno opisuje ovaj bend i njihovu glazbu jest izreka – „manje je više“. Naježim se svaki put kad ga čujem i tako već 4 godine. Sjećam se da sam znala Intro ovog albuma imati na repeatu po par dana. Tako dobra atmosfera, tako dobar bend! Toliko malo riječi, još manje tonova, a takvo savršenstvo!

Album je mračan i meni se zbog toga još više sviđa. Mogla bi sad izmišljat razne izraze danima i nisam sigurna da bih uspjela opisati glazbu koji ovaj bend stvara, ali je svakako vrijedna slušanja.

Pink Floyd – „The Wall“

Pink Floydi su moj najdraži bend otkad znam za sebe i svaki njihov album jednako volim jer mi svaki savršeno odgovara u određenim raspoloženjima.

Trenutno se već mjesecima vrti The Wall koji je po meni jedan od najboljih albuma ikad napravljen. Kompletan album priča priču o životu, usponima i padovima i borbi čovjeka sa samim sobom i najbolje od svega je što se sve to tako savršeno može vizualizirati u glavi. Svaka pjesma stoji sama za sebe, a u okviru cijelog albuma se savršeno uklapa u priču.

Svaki osjećaj, bio on nostalgija, melankolija, sreća ili strah je popraćen savršeno odgovarajućim tonovima i melodijama koji u meni stvore dojam stvarnosti. I to je tako dobar osjećaj.

Često sam ljubomorna na ovaj album jer mi je prosto nevjerojatno kako su uspjeli jednostavnim pjesmama predočiti tako komplicirane i teške ljudske osjećaje što je često ne uspijevam (bar ne u tolikoj mjeri da budem zadovoljna).

Patti Smith – „Horses„

Ova žena je moj idol pa je tako i ovaj album nešto što bih ja željela jednog dana postići sa svojim pjesmama. Ta žena pljuje po pozornici, ona ubija gitaru, a s druge strane piše poeziju koja je puna nježnosti.

Snaga koja izvire iz svake pjesme ovog albuma me odmah oborila s nogu. Dok ga slušam imam osjećaj da ta žena prkosi svom zlu koje joj se događa i da nikad ne popušta. Ona je temperamentna, divlja i istovremeno nježna i upravo su takve i njezine pjesme. Osjećaji koji idu iz krajnosti u krajnosti i koje svi mi osjećamo je ona uspjela uglazbiti. Često mi dođe da sve porazbijam kad slušam ovaj album. Ali skuliram se naravno.

To je više-manje to. Naravno da ne slušam samo ovo gore navedeno, ali kad sad otvorim svoj player, upravo su ta 4 albuma na popisu.

Mogla bih do preksutra nabrajati izvođače koji su utjecali na moj rad i stvaranje, ali zaustavit ću se ovdje.