“Nowhere, Now Here” deseti je album grupe MONO izdan 25. siječnja 2019. godine. Označava također i ispunjenje zavjeta kojeg si je sam Taka nametnuo izjavivši kako za dvadesetu obljetnicu benda planira izdati deseti album. Vođa grupe to je i uspio, iako se sumnjalo kako će MONO izgubiti svoje unikatne nijanse u nadolazećim seansama iz razloga što postava ovog kvarteta nije mijenjana od samog početka njihova djelovanja nedaleke ’99. godine već se 2018. bend oprostio od bubnjara Yasona Takade (koji odlazi iz nepoznatog – osobnog – razloga) na čije mjesto dolazi Amerikanac Dahm Majuri Cipolla s kojim dovršavaju ovaj posljednji album.
Ako bi uspoređivali svih deset albuma grupe MONO, evidentno je kako se konstantno osjeti mješavina tame i svjetla, depresije i ljepote, agresije i slatkoće, odnosno rock i orkestralni zvuk zbog kojih dinamika izuzetno dolazi do izražaja. Kako kaže njihov producent Steve Albini: „Svaki puta kada radim s MONOm, postoji ta malena evolucija temeljne misli benda. Boje su te koje mijenjaju istu glazbu.“
Kolaborativni kraći film francuskoga redatelja Juliena Levyoda od svega 11 minuta inspiriran je drugom pjesmom ovog albuma “After You Comes the Flood” zbog čije su radnje izazvane negativne konotacije od strane publike koja smatra kako postoji nepovezanost ove inspirativne glazbe i hladnokrvnog ubojstva psihotične djevojke slomljena srca. Uz to, na kraju filma zahvale preuzimaju članovi benda te sam Vrag – o čemu je zapravo riječ prepuštam promišljanju gledatelja.
Nostalgija za bivšim bubnjarem Takadom postoji, no fantastično naglašavanje ritma ove paklene izvedbe nadmašio je upravo Cipolle, uz gitariste Yodu, Tamaki i naravno skladatelja filmske glazbe Takaakire Gota – Taka.
Treća po redu pjesma “Breathe” svakako zaslužuje da se posebno istakne jer je ovdje Tamaki pustila svoj omamljujući vokal zagreben između zvuka poetične magle i glasa poznate vintage pjevačice Nico. Ne nedostajuća melankoličnost dobiva novu boju uz sjajnu glazbu popraćenu slijedećim tekstom:
You say it’s gone
Can’t stay the night
The wind takes me
You say the night
Speak to me
The world to a light
Let me go
With the way do wind
I breath to see you
“Nowhere Now Here” čije ime nosi i sam album trajanja je od skoro 10 i pol minuta u čijoj se izvedbi jasno iščitava definicija crescenda, dakle prijelaza iz slabog u izuzetno jak ton. Ili, preciznije rečeno, na 3:14 osjeti se sinkopirani udar naglašen attackom. Ako ste se ikada više divili filmskim elementima power metala sa daškom srednjovjekovnog i magičnog upliva, no zgražate se nad prenaglašenim vokalima – ovo je nedvojbeno vaša stvar.
Skoknimo na sedmu po redu pjesmu “Parting” koja osjetno više secira misli locirajući ih u zasebne foldere za čiji je uspjeh zaslužan klavir ( Tamaki) koji uzima većinski dio. Filmska bi industrija mogla upotrijebiti i ovu pjesmu za soundtrack kakvog krimi – narcis – psihološkog filma.
Zaključno bi se moglo reći kako MONO i dalje ima isti žar kojim se vodi i stvara ove iluzionističke melodije kombinacijom dobrog punk – rocka i suvremene klasične glazbe, u kojem je novotarija uveden vokal u spomenutoj pjesmi “Breathe” te udarci o bubnjeve novog člana Cipolle koji se nadasve dobro uklopio u kao posljednji kvartet ovog dvadesetogodišnjeg sastava.
Stari/novi MONO imamo priliku poslušati uživo na skorašnjem koncertu 25. travnja u klubu Močvara u Zagrebu, ali i u beogradskom SKCu 24. aprila.
Spisak pesama:
- God Bless 01:44
- After You Comes the Flood 05:36
- Breathe 05:24
- Nowhere, Now Here 10:24
- Far and Further 05:41
- Sorrow 08:30
- Parting 04:25
- Meet Us Where the Night Ends 09:05
- Funeral Song 03:21
- Vanishing, Vanishing Maybe 06:14
