Recenzije

kritičke ocene muzičkih dela

MONO – Nowhere Now Here (2019)

 

“Nowhere, Now Here” deseti je album grupe MONO izdan 25. siječnja 2019. godine. Označava također i ispunjenje zavjeta kojeg si je sam Taka nametnuo izjavivši kako za dvadesetu obljetnicu benda planira izdati deseti album. Vođa grupe to je i uspio, iako se sumnjalo kako će MONO izgubiti svoje unikatne nijanse u nadolazećim seansama iz razloga što postava ovog kvarteta nije mijenjana od samog početka njihova djelovanja nedaleke ’99. godine već se 2018. bend oprostio od bubnjara Yasona Takade (koji odlazi iz nepoznatog – osobnog –  razloga) na čije mjesto dolazi Amerikanac Dahm Majuri Cipolla s kojim dovršavaju ovaj posljednji album.

Ako bi uspoređivali svih deset albuma grupe MONO, evidentno je kako se konstantno osjeti mješavina tame i svjetla, depresije i ljepote, agresije i slatkoće,  odnosno rock i orkestralni zvuk zbog kojih dinamika izuzetno dolazi do izražaja. Kako kaže njihov producent  Steve Albini: „Svaki puta kada radim s MONOm, postoji ta malena evolucija temeljne misli benda. Boje su te koje mijenjaju istu glazbu.“

Kolaborativni kraći film francuskoga redatelja Juliena Levyoda od svega 11 minuta inspiriran je drugom pjesmom ovog albuma “After You Comes the Flood” zbog čije su radnje izazvane negativne konotacije od strane publike koja smatra kako postoji nepovezanost ove inspirativne glazbe i hladnokrvnog ubojstva psihotične djevojke slomljena srca. Uz to, na kraju filma zahvale preuzimaju članovi benda te sam Vrag – o čemu je zapravo riječ prepuštam promišljanju gledatelja.

Nostalgija za bivšim bubnjarem Takadom postoji, no fantastično naglašavanje ritma ove paklene izvedbe nadmašio je upravo Cipolle, uz gitariste Yodu, Tamaki i naravno skladatelja filmske glazbe Takaakire Gota – Taka.

Treća po redu pjesma “Breathe” svakako zaslužuje da se posebno istakne jer je ovdje Tamaki pustila svoj omamljujući vokal zagreben između zvuka poetične magle i glasa poznate vintage pjevačice Nico. Ne nedostajuća melankoličnost dobiva novu boju uz sjajnu glazbu popraćenu slijedećim tekstom:

You say it’s gone
Can’t stay the night
The wind takes me
You say the night
Speak to me
The world to a light
Let me go
With the way do wind
I breath to see you

“Nowhere Now Here” čije ime nosi i sam album trajanja je od skoro 10 i pol minuta u čijoj se izvedbi jasno iščitava definicija crescenda, dakle prijelaza iz slabog u izuzetno jak ton. Ili, preciznije rečeno, na 3:14 osjeti se sinkopirani udar naglašen attackom. Ako ste se ikada više divili filmskim elementima power metala sa daškom srednjovjekovnog i magičnog upliva, no zgražate se nad prenaglašenim vokalima – ovo je nedvojbeno vaša stvar.

Skoknimo na sedmu po redu pjesmu “Parting” koja osjetno više secira misli locirajući ih u zasebne foldere za čiji je uspjeh zaslužan klavir ( Tamaki) koji uzima većinski dio. Filmska bi industrija mogla upotrijebiti i ovu pjesmu za soundtrack kakvog krimi – narcis – psihološkog filma.

Zaključno bi se moglo reći kako MONO i dalje ima isti žar kojim se vodi i stvara ove iluzionističke melodije kombinacijom dobrog punk – rocka i suvremene klasične glazbe, u kojem je novotarija uveden vokal u spomenutoj pjesmi “Breathe” te udarci o bubnjeve novog člana Cipolle koji se nadasve dobro uklopio u kao posljednji kvartet ovog dvadesetogodišnjeg sastava.

Stari/novi MONO imamo priliku poslušati uživo na skorašnjem koncertu 25. travnja u klubu Močvara u Zagrebu, ali i u beogradskom SKCu 24. aprila.

Spisak pesama:

  1. God Bless 01:44
  2. After You Comes the Flood 05:36
  3. Breathe 05:24
  4. Nowhere, Now Here 10:24
  5. Far and Further 05:41
  6. Sorrow 08:30
  7. Parting 04:25
  8. Meet Us Where the Night Ends 09:05
  9. Funeral Song 03:21
  10. Vanishing, Vanishing Maybe 06:14

Čovek bez sluha – Stanimo u gard (2018)

 

Kada krenemo u diskusiju o tome koliko su, zapravo, značajni Čovek bez sluha na našoj sceni, setimo se njihovih američkih pandana i njihovog doprinosa svetskoj muzici, suzimo na lokal, u ovom slučaju beogradski pašaluk i onda shvatimo o kojoj veličini mi ovde govorimo.

The Dandy Warhols – Why You So Crazy (2019)

 

Sa severozapada SAD-a, iz najušuškanijeg Oregona, 2019. godine nam dolazi njegova najsjajnija četvorka sa svojim desetim po redu albumom. Čuveni The Dandy Warhols ne pokazuju znake kreativnog slabljenja na svom desetom albumu, prigodno nazvanom „Why You So Crazy“.

Coma Alliance – Weapon of Choice (2018)

 

Bilo je samo pitanje vremena kada će Edrijen Hejts (Adrian Hates) i Torben Vent (Torben Wendt), frontmeni nemačkih bendova Diary of Dreams i Diorama, udružiti snage i podariti ljubiteljima dark vejv i elektropop muzike zajedničko izdanje.

Kralj Čačka – Spusti svetlost na put (2018)

 

Jesen je počela s neizvesnošću i nestrpljenjem oličenom u pitanju: “Kada će se konačno pojaviti drugo studijsko izdanje?”. Međutim, Kralj nas je čačkao. Prvo se pojavio istoimeni singl, koji zatvara album, a onda, mesec dana nakon njega, drugi singl “Mama kupi mi propeler”, da bi 23. novembra čitav album osvanuo na Youtube kanalu benda, iza čega je usledio veliki beogradski koncert. Sada, kada je “hajp”, što bi rekli mladi, prošao možemo mirno, natenane da preslušavamo iznova i iznova ovo studijsko ostvarenje i zaključimo koliko je ovaj album drugačiji od prethodnog, koliko bolji i da li i zašto zaslužuje da bude upamćen kao jedan od “onih” albuma.

Del Judas – Deity (2018)

 

Da li možete da zamislite Krisa Ajzaka (Chris Isaak) kako peva pesme koje odišu darkerskom atmosferom? Upravo tako nešto nudi nam Del Judas na svom albumu „Deity“.
Iza ovog umetničkog naziva stoji Čars Šmid (Charles Schmid) poznat kao bubnjar metal bendova Tombs i Vaura. Ovaj diskretni multiinstrumentalista svoju muzičku inspiraciju nalazi u kantriju, pesmama Džonija Keša, post panku, britanskoj dark sceni, posebno u stvaralaštvu The Sisters of Mercy i Fields of the Nephilim. Dok zbog Šmidovog baptističkog vaspitanja sam naziv „Deity“ treba da asocira na božansko, ime Del Judas ne ukazuje nužno na antihrišćansko ili na okultno. Isto se može reći i za omot na kome se nalaze naizgled obrnuti krstovi sa vrha, verovatno baptističke, crkve, jer zapravo tako izgledaju ako ih gledate glavom zabačenom unazad.

Šmid je ceo svoj album prvenac odsvirao i otpevao u svom stanu u Bruklinu. „Deity“ donosi osam setnih pesama u kojima se prepliću eros i tanatos, samotne noći, baptističko nasleđe iz njegovog detinjstva i duge šetnje kroz šume. Iako se zbog sporog tempa većine pesama album može učiniti „ravnim“, treba ga zagrebati dublje jer odražava unutrašnju borbu.
Svaka od pesama, počev od „Dancing With the Dead”, koja slušaocu na trenutke donosi i Calexico zvuk, važan je detalj u celokupnoj slici tajanstvene romantičnosti. “The Desert Speaks” vodi u predele promišljanja potrebne čoveku koji živi u velikom gradu. „Touching Fire“ ili „Through the Glass” zvuče kao da vam ih neko peva iz mraka i može se učiniti da se uz Šmidov glas čuje i pomenuti Ajzak, koga on posebno ceni. I upravo je naslovna pesma možda i najmračnija, ne toliko zbog potmule atmosfere već se ima utisak da je tu negde i Dejvid Linč umešao prste, ali i da je još nešto/neko u prostoriji dok je slušate.

Njegovo pesme su svojim produkcijskim rešenjima i lepo odmeren omaž post panku. Takođe, iako nigde direktno ne liči na Fields Of the Nephilim, moguće je prepoznati kako nizom detalja, Del Judas odaje poštovanje ovim velikanima dark scene. Nije preterano reći da „Deity“ podseća na klasike 4AD and Beggars Banquet etiketa. Stoga će ovaj album koji bi se mogao definisati odrednicom dark amerikane sigurno biti poslastica ljubiteljima „mračnog zvuka“. Ipak, ma koliko pesme zvučale mistično i mračno iz njih izbija osećaj optimizma i album „Deity“ svakako nije turoban. Kao kakav muzički ekvivalent impresionističke slike, sa puno boja i tekstura, album je dokaz da Del Judas ima potencijal da i u budućnosti napravi još lepih i dobrih pesama.

Ovaj album zaslužuje da bude u kolekciji i cd izdanje biće moguće nabaviti na koncertu Tobija Drajver (Toby Driver) na kome Del Judas gostuje, a koji će se u sredu 28. novembra od 19.30 u organizaciji Resetor-a održati u beogradskom Elektropioniru.

Spisak pesama:

  1. Dancing With The Dead
  2. The Desert Speaks
  3. Touching Fire
  4. Through The Glass
  5. Of Love and Death
  6. Deity
  7. Lonely Hearted
  8. Little White Churches

Muse – Simulation Theory (2018)

 

Malo je bendova koji se mogu pohvaliti konzistentnim srljanjem u dubiozu kao Muse. Negde od polovine svoje diskografije, engleska trojka neprekidno je radila na sabotiranju sopstvene kreativnosti. Svakim albumom su kopali dublje u neki nazovi anti-establišment bunt i pompezne isprazne pop fazone koje čine da Lady Gaga za njih deluje kao visoka umetnost.

Galija – U raju iznad oblaka (2018)

 

U pričama o „legendama srpskog i ju roka“ počesto se, naročito među širom publikom i u medijima njoj namenjenim, zaboravljaju – najčešće iz neznanja, gotovo nikada iz zle namere – pojedinci koji su igrali ključnu ulogu na putu do zvezdanog statusa, krupnih tiraža i punih dvorana. Tako se meteorski uspeh Riblje Čorbe potkraj sedamdesetih pripisuje uglavnom oštrim i oporim stihovima Bore Đorđevića; da li bi oni delovali podjednako gorolomno da nisu bili protkani bluz bravurama i žestokim, teškometalnim zvukom (podjednako novim na jugoslovenskoj sceni kao i Đorđevićevi stihovi) gitare Rajka Kojića retko ko se zapita. Braća Jelić u Srbiji odavno uživaju status, kako reče moj prijatelj Zli Hadžo, „rokenrol aristokracije“; da je YU Grupa sastav čiji radovi predstavljaju kamen-međaš u razvoju jugoslovenskog roka poznato je i najmlađim zaljubljenicima u rokenrol; o čoveku najzaslužnijem za trademark benda, motive iz balkanskog folklora spletene sa čvrstim gitarskim zvukom, Bati Kostiću, govore samo dobri poznavaoci rada grupe. O činjenici da ogroman broj ljudi koji odlaze na koncerte Kerbera veruju da je Kerber Goran Šepa („Idemo da slušamo Kerbera“), da i ne govorimo.

Clutch – Book of Bad Decisions (2018)

 

Hard rock, blues rock, southern/stoner rock. Clutch na karakterističan način provlači jedinstvenu harizmu i energiju kroz navedene žanrove i od albuma do albuma nudi novi i drugačiji pristup koji, iako je to nekada poprilično teško, i dalje uspeva da bude zanimljiv. Ova četvorka iz Merilenda, SAD, zajedno sa Vanceom Powellom, koji je poznat po saradnji sa, između ostalog, The White Stripes, izdaje preko sopstvene izdavačke kuće svoj dvanaesti studijski album, “Book of Bad Decisions”.

Paul McCartney – Egypt Station (2018)

 

Živ je Pavle, umro nije! Ser Pol „najbogatiji muzičar u istoriji“ Mekartni, jedan je od retkih koji su preživeli veliki pomor legendi koji ne prestaje da beleži godinu smrti na većini Wiki stranica muzičkih legendi. Iako i dalje postoje mnogi teoretičari zavere koji tvrde da je najmelodičniji član The Beatlesa zapravo mrtav već pet decenija, Ser Vegan je živ i zdrav.

The Strange – Echo Chamber (2018)

 

Zasigurno je mnogima još uvijek prva asocijacija na The Strange kako je riječ o dobitnoj formuli koja se sastoji od Bambi Molestersa i Chrisa Eckmana. Nažalost (ili nasreću), raspad koji su Bambiji objavili pred koji mjesec se odrazio i na postavu The Strangea – odnosno, jedine konstante u odnosu na originalnu postavu su Chris Eckman i Dalibor Pavičić. Uz njih dvojicu, album “Echo Chamber” su snimali dijelom ostali članovi Bambi Molestersa te dijelom Luka Benčić iz My Buddy Moose. Poslije raspada Bambija te odlaska Dinka, Hrvoja i Lade iz The Strange, uskočili su i drugi članovi My Buddy Moose, te kompletirali postavu sa kojom će po svemu sudeći The Strange krenuti u promotivnu terneju po krcatim domaćim i (nadamo se) inozemnim klubovima.

Paul Weller – True Meanings (2018)

 

Iako ga se rado sećaju iz The Jama i The Style Councila, ljubitelji njegove muzike, kao i sam Paul Weller, smatraju da je poslednja dekada najbolja u njegovom stvaralaštvu. Albumom “True Meanings“ Paul nastavlja stvaralački niz od šest albuma za deset godina, dok u ukupnom zbiru beleži svoje 26. studijsko izdanje.

Najčitanije

Izdvajamo!