-

Ghost – Impera (2022)

Ghost - ImperaGhost – Impera (11.03.2022)

Izdavač: Loma Vista

Producent: Klas Ahlund

Trajanje: 46:21

Žanr: Heavy Metal/Hard Rock/Pop Rock

Ocena: 6,5

Ah, Ghost. Bend koji gotovo ni iz čega postade jedna od najvećih metal/rock atrakcija u poslednjih 10-ak godina. Krenuli su, da tako kažemo, poprilično ozbiljno na prvih par albuma, sa kombinacijom doom i heavy metala i ozbiljno okultnom tematikom. Uz dobru svirku, dobre i provokativne pjesme, nije izostalo ni lukavo propovijedanje protiv svakog oblika organizovane religije, naročito hrišćanstva.

Svemu tome dodatnu dozu mistike je davao i skriveni identitet svih članova benda – pjevač bi se nazivao raznim imenima, zavisno od albuma, pa smo imali Papu Emeritusa (prvog, drugog i trećeg), pa Cardinala Copiu, a sada imamo Papu Emeritusa IV. Ostali članovi benda su bili, i ostali, kratko i jasno A Group Of Nameless Gouls. Naravno, već određeno vrijeme znamo da je Papa/Cardinal, zapravo, Tobias Forge, osnivač, mastermajnd i glava ovog čudovišta.

Od 2015. godine i albuma „Meliora“ odlučio je da zvuk učini malo melodičnijim i da bend postane dostupan i širokim narodnim masama. Tekstovi ostaju, manje-više, isti, ali je sve od tada malo drugačije upakovano, pa ljudi zbog super slatkih melodija i povremenih pošalica nemaju osjećaj da Ghost pripovijedaju o katoličkoj crkvi, raznoraznim pikanterijama koje se u istoj vijekovima dešavaju, kugi, bolestima, propasti kraljevina i carevina i svakakvim pošastima. Na momente zvuče kao Kansas, Foreigner, Styx ili neki drugi bend koji je punio arene 70. godina prošlog vijeka, samo dosta zlobnije.

Pa, kako zvuči i sta nam donosi „Impera“ , peti album ovih aveti iz Švedske?

Zvuči taman onako kako je Tobias i zamislio, kao zabava za široke narodne mase. Ima ovdje ponešto i za one koji slušaju metal ili rock, a ima i za one koji ne slušaju ništa od toga. „Kaisaron“ je, ako ne računamo uvodni instrumental od minut i četrdeset sekundi, prva pjesma na albumu i može se reći da je jedna od boljih na istom. Reklo bi se da je ovo neki pop metal za zagrijavanje. Dosta dobro, ali ne najbolje.

Dvije najbolje stvari na albumu su i prvi singlovi, a to su „Call Me Little Sunshine“ i „Hunter’s Moon„, koje u cijelom ovom kontekstu zvuče mnogo bolje, nego što su zvučale kao zasebni singlovi. Iako su poprilično komercijalne, obje pucaju od poznate Ghost atmosfere i tenzije i ostaju u ušima dugo nakon što preslušate album. Definitivno će postati redovne na svim koncertima u budućnosti, i to sasvim zasluženo. Sledeća sjajna pjesma na albumu je, ujedno, i poslednja. „Respite On The Spitalfields“ kreće kao jedna mirna pjesmica, koja, kako vrijeme odmiče, postaje sve bolja i bolja i koja svojim supermelodičnim gitarama daje poseban šmek zatvaranju albuma.

To bi bile sjajne stvari na albumu, a šta bi bile one manje dobre?

Za početak, to su tri instrumentala, od kojih su dva potpuno bespotrebna. Odaberite sami koje dvije od ovih pjesama su višak. Druga stvar, koja je mnogo gora od tri instrumentala, je gotovo cijela druga polovina albuma. Na prethodnom albumu („Prequelle“ iz 2018) ovog problema nije bilo. Tamo smo imali „Dance Macabre“,  „Witch Image“ i „Life Eternal“, koje su, jedna za drugom, ako ne nešto revolucionarno, onda bile zaista zabavne i sasvim solidne pjesme. Toga ovdje nema, nego sve počinje da se raspada u drugom dijelu. Kao da to nije bilo dovoljno, nego su u drugu polovinu albuma stavili i „Twenties“ , verovatno najgoru pjesmu koju je bend snimio u dosadašnjoj karijeri. Ghost u ovoj pesmi zvuče kao parodija samih sebe. Nezrelo, bezidejno i neozbiljno.

Da se ova recenzija ne shvati pogrešno, potpisnik iste je veliki fan ovog benda, ali na „Imperi“ izgleda kao da je Forge otišao predaleko u namjeri da se svima svidi i čini se da je, i konačno, žrtvovao sve ono sjajno sa početka karijere i sve ono što je ovaj bend učinilo uspješnim van granica Švedske. Ghost sa ovim stilom, nema sumnje, dobijaju nove fanove i šire svoju imperiju, ali itekako gube na kvalitetu.

Vrijeme će pokazati da li je ovaj album početak kolapsa benda, ili će se Tobias nekako dozvati pameti i negdje pronaći bivšeg i starog sebe, pa opet snimati albume koji će ostati upamćeni u vremenima koja dolaze. Ili to, ili će nastaviti da zgrće pare, a neće previše razmišljati o kvalitetu. Kako sada stvari stoje, ovo drugo mu je puno bitnije.

Spisak pjesama:

  1. Imperium
  2. Kaisarion
  3. Spillways
  4. Call Me Little Sunshine
  5. Hunter’s Moon
  6. Watcher In The Sky
  7. Dominion
  8. Twenties
  9. Darkness At The Heart Of My Love
  10. Griftwood
  11. Bite Of Passage
  12. Respite On The Spitalfields