Pre par meseci, na jednoj sedeljci (organizovanoj, jelte, uz poštovanje epidemioloških mera, a u svrhu očuvanja poslednjih ostataka zdravog razuma) dvojica mojih prijatelja i ja smo sa zaprepašćenjem otkrili da naša prijateljica nikada nije čula za grupu Gordi; uglas smo zapevali „E-e-ej, kraljca smrti!“, pa „Veštice, đavoli, svetice, anđeli!“, ali njoj to ništa nije značilo. Razlog smo brzo utvrdili – naša prijateljica u drugoj polovini pretprošle decenije nije slušala Radio Beograd 202 niti odlazila na svirke u organizaciji Dvestadvojke te je bila savršeno nesvesna postojanja onoga što su onomad mnogi nazivali „novim talasom srpskog metala“ (što se potpisniku ovih redova iz ove perspektive ne čini tako pretencioznim kakvim mu se tada činilo).
Radovi Alogie, Atlantide, NightFalla, Abonosa, Moondivea, Tales Of Dark…, Infesta, Space Eatera, Magme, Dargorona, Stratusa, Rain Delaya, Consecrationa, Draconica, Triggera, May Resulta i inih metalnih poslenika tek treba da dožive objektivnu evaluaciju; u ono vreme metal portali su ih kovali u zvezde, često nezasluženo; portali okrenuti alternativnijem zvuku su ih ignorisali, često nepravedno. Čini se da srpska metal produkcija sa početka XXI veka još čeka da njeno istinsko vrednovanje izvrši jedna generacija muzičkih kritičara (ako nečega takvog ikada ponovo bude) neopterećena prezirom rokenrol artista i esteta prema teškom zvuku, „palanačkom ksenofobijom usred metropole“, koja „iako danas dobrano zašla u nečije pedesete godine, i dalje ne može da se suoči s davno (re)valorizovanim fenomenima kao što su Duran Duran ili Iron Maiden“ (kako reče Zoran Panović u tekstu „Hipnotisano pile“, objavljenom pre dvanaest godina).
Ono što je izvesno je da je popularnost gorenavedenih sastava svojevremeno donela i interesovanje za korene i početke teškog zvuka u nas te pokušaje uspostavljanje paralela između kretanja na globalnoj hard rok i hevi metal sceni i muzičkih tendencija u Jugoslaviji. Tako smo, ponajviše zahvaljujući Dvestadvojci i One Recordsu, ponovo otkrivali Gorde i Pomaranču, Legiju i Pergament, Heller i Bombarder. Nenad Pejović je, pre više od decenije, u tekstu „Teškometalni Ikar protiv gravitacije„, zapisao: „Razlog za odsustvo slavljeničke atmosfere povodom 30. rođendana Novog talasa britanskog hevi metala može biti manjak svesti o stvaranju istorije u odnosu na bučnu i besnu stariju braću iz ’77“. Malo se kod nas govori o tome da je početkom osamdesetih jugoslovenska scena doživela svojevrsni novi talas tvrdog zvuka; samo 1983, recimo, svoje debi albume objavili su grupe Apartman 69, Baš Čelik, Carski Rez, Concorde, Far, Ognjeni Vuk, Rezervni Točak, Ratnici, Griva i Kerber. Polovina ovih sastava nije objavila ništa nakon svog prvenca, a malo koji od ovih albuma je preživeo sud vremena. Većinu su na smetlište jugo-rok istorije poslali loša produkcija i stupidni tekstovi. I valjda je upravo činjenica da se na prste mogu nabrojati jugoslovenski hevi metal sastavi koji su za sobom ostavili albume od istinske artističke vrednosti uticala na izostanak sagledavanja ogromne popularnosti Divljih Jagoda i Osmog Putnika u širem kontekstu. A upravo u tom kontekstu mogla bi se pronaći objašnenja za pojedina kretanja na domaćoj sceni – Dušan Vesić kao jedan od razloga što je novi talas propao ističe činjenicu da novi val nije imao odgovor na rastuću popularnost i uticaj hevi metala.
Pomenute večeri smo, dakle, evocirali uspomene na slušanje Hita nedelje, odlaske na koncerte Kraljevskog Apartmana, iščekivanje da se na kioscima pojavi novi broj Metal Hammera te na otkrivanje druge i treće lige jugoslovenskog hard roka i metala; iz tog razgovora rodila se ideja za nastanak ove liste. I eto, pred vama je lista od 100 najvećih hard rok i hevi metal himni nastalih u vreme rahmetli Jugoslavije. Pod terminom „hard rok / hevi metal himna“ podrazumevamo ono što se tako (mahom na engleskom govornom području, retko kod nas) najčešće naziva: pesmu (ponajčešće) brzog ritma i silovitog zvuka, lako pamtivih stihova i pevljivog refrena, pogodnu za izvođenje na stadionskim koncertima. Pri odabiru pesama autor se rukovodio kvalitetom kompozicije i teksta (kod ovog drugog je počesto morao da zažmuri na jedno oko), izvedbe i produkcije, inicijalnom i docnijom popularnošću te uticajem na kasnije naraštaje rok muzičara i celokupnu našu rok scenu. U svrhu sastavljanja liste ponovo je preslušao pozamašan komad jugoslovenske hard rok i metal produkcije, od SOS-a i Formule 4 preko Žute Minute i III Kanala, Tarantule i Valtera do Eclipse Of The Sun i Mary Rose, te konsultovao nekoliko prijatelja koji su dobar deo tinejdžerskog doba i ranih dvadesetih proveli po zagušljivim podrumima, slušajući tribjut bendove i nalivajući (i polivajući) se pivom.
Sastavljajući ovu listu njen autor nije mogao pobeći od sećanja na svoju metalsku adolescenciju – dakle, ni od nekadašnjeg sopstvenog muzičkog konzervativizma, po kojem je sve vredno u muzici nastalo između ’55. i ’95, po kojem je vrhunska forma rokenrola, dabome hevi metal, a vrhunac rokenrol artizma su solaže Ritchiea Blackmoore i Johna Lorda. Otuda i naizgled veoma široka i neprecizna odrednica hard & heavy u naslovu teksta – naizgled, kažem, jer oni koji je koriste pod njom obično podrazumevaju onu liniju koja kreće od pionira metala, preko prog-hard roka, južnjačkog i bugi roka, novog talasa britanskog metala i američkih sastava njime inspirisanih do glem metala i AOR-a, zanemarujući garažni rok, grandž, tzv. ekstremne metal žanrove te, naposletku, pank rok, između koga i hard roka je – u čisto muzičkom smislu, razume se – razlika znatno manja kada ih posmatrate iz odgovarajuće perspektive. (Jednom prilikom sam razgovarao sa devojkom koja je završila studije klavira na Kijevskom konzervatorijumu i koja mi je, na moje zaprepašćenje, rekla da razliku između hard roka i panka ne primećuje, podsetivši me na ono što je svojevremeno u jednom intervjuu rekao Srđan-Đile Marković: „Hard rok, pank rok, isti kurac“.)
Lista pred vama je, dakle, nastala iz jednog u mnogome konzervativnog pogleda na definiciju hard roka i hevi metala; otuda na listi nema onih koji su hodali po tankoj ivici između teškog i garažnog roka, poput Majki i Messerchmita, te onih koji su u hard rok vode uplovili tek u nekoliko navrata tokom ekspedicija u nove muzičke predele, poput Timea i Daha. To ne znači da pri sastavljanju ove liste autor nije težio sveobuhvatnom pogledu unazad na jugoslovensku hard rok i metal scenu. Jer, hard rok i hevi metal su – kao, uostalom, i svaki drugi rok žanr – mnogo više od zvuka, poetike i estetike. Oko njih i na njima su izgrađene supkulture čije je seme razvejano do svakog kutka planete (sa izuzetkom, možda, Severne Koreje). Na ovoj listi su se našli komadi onih izvođača koji su u svakom pogledu – muzičkom i tekstualnom, idejnom i ikonografskom – bili heroji jugoslovenskih hedbengera i motociklista – i ne samo njih: Kerber su slušali i oni koji su voleli Slomljena Stakla i Alisu, za Alenom Islamovićem i Zlatanom Stipišićem su ludele tinejdžerke od Vardara do Triglava, a Bora Đorđević je bio, kako je pre dve decenije zapisao Teofil Pančić, 2neprikosnoveni populistički tribun SFRJ rokenrola, beogradski Brus Springstin, rock-mamut kojem su svi skidali kapu, idol radnih i studentskih (pri)gradskih masa2. Pomenuti muzički konzervativizam može autoru teksta poslužiti i kao alibi što na listu nije uvrstio nešto od radova Hellera, Bombardera ili Annatheme, pionira i perjanica domaćeg spida i treša, žanrova koji izlaze iz okvira tzv. tradicionalnog hevi metala. Greh na moju dušu.
Naposletku, da je ova lista posve subjektivna je, verujem, nepotrebno naglašavati; nepotrebno je zato što su sve ovakve liste uvek subjektivne, a potom zato što uvodne napomene u kojima se naglašava da je lista subjektivna ne čita niko. Na kraju krajeva, cilj ove liste i nije da bude apsolutna i definitivna, već da podseti na zaboravljene bisere sa odveć često i nepravedno omalovažavane jugoslovenske hard rok i hevi metal scene – te tako i na koloritnost nekada treće rok scene u Evropi. Sem toga, potpisnik ovih redova se nada da bi ovom listom (kad već najavljene Rogošićeve enciklopedije jugoslovenskog hevi metala nema na vidiku, a šanse da će Šank Rock ili Karizma naći mesto u nekom novom izdanju Janjatovićeve Ex YU rock enciklopedije nisu naročito velike) mogao potaknuti nekog budućeg istraživača jugometala da obrati pažnju na pojedine komade previđane i od vrsnih muzičkih arheologa. I ne samo tog istraživača; jer, kako reče Panović u pomenutom tekstu, „i HM je, valjda, deo naše stvari, još bitniji u vreme kad su neki drugi frontovi popustili“.