Na današnji dan, 9. januara 1944. godine rođen je Jimmy Page, jedan od najvažnijih i najboljih gitarista svih vremena. Osnivač kultnog hard rock benda Led Zeppelin, postavio je standard koji rock bendovi i dan danas pokušavaju da dosegnu. Nastupao je po klubovima sa 13 godina, a već u ranim dvadesetim je bio jedan od najtraženijih session gitarista u Londonu.

Nakon suradnji sa skoro svakom velikom zvijezdom britanske pop i rock scene i turneja sa pionirima blues rocka – The Yardbirds, Page se odlučio da osnuje svoj bend. Sa Led Zeppelinom, Page je kombinirao blues, folk i rock and roll svojim vratolomijama na gitari i novim tehnikama snimanja i time je stvorio zvuk kao niko do tada.

Muzika na prvom mestu u životu

James Patrick Page, rođen u Hestonu, predgrađu Londona, sa osam godina se sa porodicom seli u gradić Epsom, gdje se susreće sa starom akustičnom gitarom koju su prethodni vlasnici zaboravili. Popularnost Elvisa Presleya i britanskog folk pjevača Lonnie Donegana u to vrijeme, doprinijeli su inspiraciji koja je Jimmya navela da počne svirati gitaru. Uz pomoć knjiga i instrukcija školskog prijatelja, odlučio se da savlada instrument, nastojeći da iskopira rockabilly svirače Scotty Moorea i Jamesa Burtona, te bluzere B.B. Kinga i Elmora Jamesa.

Popularnost skifflea (verzija američke folk muzike u nešto bržem ritmu) je otvorila vrata Pageu na programu BBC-a, All Your Own, gdje je sa 13 godina svirao sa bendom koji je oformio sa nešto starijom ekipom od njega. Muzika je zauzela prvo mjesto u životu Jimmy Pagea, pa je tako svirao na ulici, u klubovima, nije bilo važno gdje, sve dok je publika bila tu.

Nakon što je napustio školu, Page se pridružio bendu Neil Christian and the Crusaders, te je sa njima napravio svoj prvi komercijalni hit sa 18 godina, singl „The Road to Love“. Nažalost, karijera Pagea kao muzičara koji svira turneje je morala da se zaustavi jer je bolovao od mononukleoze, koja ga je sprječavala da putuje.

Upisuje likovnu akademiju u Suttonu, gdje je dok je studirao nastavio da se druži i vježba gitaru sa raznim muzičarima sa rastuće Londonske blues scene. U klubu Marquee, svirao je sa blues bendovima Cyyril Davies All-Stars i Alexis Kroner’s Blues Incorporated, gdje je razmjenjivao ideje i savjete sa prijateljima Ericom Claptonom i Jeffom Beckom.

Eksplozivnim uspjehom Beatlesa, britanska scena je bila u potražnji za muzičarima koji brzo uče nove pjesme, sviraju bez greške i znaju aranžirati na mjestu. Pageova raznolikost i preciznost su mu donijeli mnoge pozive u diskorgrafskim kućama Columbia i Decca Records. Kako mu se zdravlje poboljšavalo, počeo je da nastupa po turnejama sa grupama, od kojih je jedna Carter-Lewis and the Southerneers.

Što se više širio glas o njemu, postajao je traženiji kao session gitarista, te je to dovelo do toga da je radio tri sessiona dnevno, šest dana u sedmici. Redovno su ga imali kao sigurnu kartu, kada neki manje iskusan gitarista nije bio u stanju da završi snimanje u predviđenom vremenskom roku. Tako je Page svirao na prvim pločama grupa u usponu, od kojih su neka imena – The Kinks, The Who, Marinne Faithfull, Petula Clark and Donovan. Kako je već savladao tehnike snimanja u studiju, zadužili su ga da producira sessione i da rekrutira nove talente.

Muzička scena koja je stalno bila u fazi preobrazbe je u Pageu rađala potrebu da izađe iz studija i pokaže publici sve nove tehnike koje je savladao. Ubrzo se našao u grupi The Yardbirds, gdje je svirao rame uz rame sa starim prijateljem – Jeffom Beckom. Snimio je jedan album sa bendom, te se pojavio u filmu Blow-Up. Nakon što se turneja po SAD-u privela kraju, odlučio je da sastavi svoj bend.

Jimmy Page i Novi Yardbirdsi

Poznanstva koja je stekao radeći kao regrut za talente, te na snimanjima sessiona su ga dovela do najboljih muzičara na sceni, pa je tako odmah sastavio novu grupu sastavljenu od onih koji su bili u stanju da iznesu zahtjevne ideje koje je Page razvijao još od dana kada je radio u studiju.

Sastavio je bend od sljedećih članova – John Bonham na bubnjevima, John Paul Jones je bio vješt na više instrumenata, a u bendu je dobio poziciju basiste i klavijaturiste. Na kraju je izabran i nepoznati pjevač – Robert Plant, koji je imao i karizmu i vokal kojima je znao da prenese tačno tu energiju koju je Page zamislio. Bend je prvobitno odsvirao nekoliko nastupa pod imenom The New Yardbirds, dok ime nisu promijenili u danas već dobro poznat brend Led Zeppelin – ime koje je došlo kao sugestija Keitha Moona, bubnjara benda The Who.

Nova grupa je snimila svoj album prvijenac u samo devet dana, gdje je Page preuzeo na sebe produkciju i troškove iste. Objavljen 1969. godine, album Led Zeppelin je postao senzacija u Americi. Page je našao način da iskoristi novi format FM radija u SAD-u tako što je radio produžene aranžmane pjesama.

Prva turneja je privukla veliki broj obožavatelja, a već kroz dekadu, Led Zeppelin je dostigao popularnost najveće svjetske muzičke atrakcije. Ugovor sa diskografskom kućom Atlantic je bendu omogućio slobodu da mogu snimati i nastupati bilo kada i bilo gdje, te da imaju kontrolu nad time kako se reklamiraju i kako će im izgledati omoti albuma. Iz tog razloga, za razliku od uobičajenog standarda, sljedeća dva albuma su nazvali isto, samo su im uz ime dodali broj – Led Zeppelin II i Led Zeppelin III.

Dok su prva dva albuma bila fokusirana na blues i hard rock, treći album je bio baziran na akustici i prožet folkom. Četvrti album, koji tehnički nema zvaničan naziv, ali ga svi zovu Led Zeppelin IV je donio jednu od najdugovječnijih i najpoznatijih rock pjesama svih vremena – „Stairway to Heaven„. Nakon još mnogo oborenih rekorda u prodaji albuma i turneja, nastala su još dva albuma „Houses of the Holy“ i „Physical Graffiti“ – na kojem se nalazi pjesma čiji egzotični riff svi dobro poznaju „Kashmir“.

Do 1974. svi dotadašnji albumi su im bili u Top 200, svirali su do tada najveće koncerte po broju publike koja je prisustvovala u Americi i Velikoj Britaniji. Bili su najpopularniji rock bend na svijetu, nadmašivši The Rolling Stonese i The Who. Sljedeća dva albuma „Presence“ i „In Through the Out Door“ su također bili veoma uspješni. Svih devet studijskih albuma su dospjeli na Billboardovu Top 10 listu, a šest ih je bilo na prvom mjestu po prodaji u SAD-u.

Nesretni događaj ljeta 1980. doveo je do kraja Led Zeppelina. Bubnjar John Bonham je preminuo u snu od posljedica unosa velike količine alkohola za vrijeme proba u Pageovoj kući u Winsdoru. Bend je odlučio da za Bonza nema zamjene, te su tu zaključili priču sa Zeppelinom. Nakon raspada benda, članovi su se susreli na nastupima za dobrotvorne svrhe, gdje bi za bubnjevima bio sin John Bonhama, Jason.

Od raspada Led Zeppelina, Jimmy Page je radio na raznim projektima. Komponovao je muziku za film Death Wish II, snimio album sa The Honeydrippers i pokušao osnovati novi bend The Firm, sa Paulom Rodgersom iz Free/Bad Company, ali nakon dva albuma shvatili su da od toga nema ništa. Gostovao je na pločama prijatelja iz The Yardbirds i The Rolling Stonesa, te Roberta Planta.

Snimio je jedan album sa Davidom Coverdaleom, te se ponovo sastao sa Plantom za akustični performans na MTV-ovom Unpluggedu, gdje je emisija dostigla najveći rejting do tada. Nakon toga Page i Plant su odsvirali turneju za akustični album „No Quarter: Jimmy Page and Robert Plant Unledded“.

Od tada, Jimmy Page je dva puta indukovan u Rock and Roll Hall of Fame – 1992. za bend The Yardbirds, a 1995. za Led Zeppelin. Dobio je odličje britanskog carstva (OBE) 2005. godine za svoj doprinos dobrotvornim svrhama, te i danas, nakon više od pola stoljeća muziciranja nastavlja da inspiriše nove generacije da uzmu gitaru i krenu na put pronalaska svog muzičkog izričaja.