Danas (30.6) svoj 60. rođendan slavi Yngwie Malmsteen, legendarni metal gitarista i začetnik žanra neoclassical metal, koji je kao što sam naziv sugeriše, kombinacija klasične muzike i metala.

U periodu 1983-85, status Van Halena kao najboljeg rock gitariste je doveden u pitanje pojavom nove mlade vruće trzalice iz Švedske, koja je sa sobom nosila i stav i talenat, a to je bio Yngwie Malmsteen. Dok je većina heavy rock gitarista u to vrijeme bila fokusirana na kopiranje stila Van Halena, trikovima na tremolu ili tappingom, Malmsteenova snaga je bila u ekstremno brzom sviranju sa iznimnom preciznošću alternate pickinga i nevjerovatnim akrobacijama kojima je „letio“ po vratu svog modifikovanog Fender stratocastera, poznatijeg kao „Duck„.

Lars Johann Yngwie Lannerback rođen je u Štokholmu 30. juna 1963. Odrastao je u prilično boemskom okruženju kako on kaže, za razliku od većine prosječnih švedskih porodica. Roditelji su mu se razveli nedugo nakon njegovog rođenja, a odrastao je sa starijim bratom i sestrom koji su bili zainteresirani za muziku i majkom koja se bavila slikarstvom. Sa njima Yngwie je imao potpunu slobodu da se iskaže kako želi, što u vrijeme socijalizma nije bilo najpoželjnije.

Za rođendane je uvijek dobivao poklone koji su imali veze sa muzikom, ploče ili neke instrumente. Za peti rođendan dobio je prvu gitaru koju mu je mama donijela iz Poljske, ali ga ona nije zanimala jer se on nadao da će dobiti psa ili mač. Godinu prije toga dobio je malu violinu, što je bio očigledan pokušaj mame da ga usmjeri ka muzici, koja ga nije interesirala sve do 18. septembra 1970. Na taj dan je preminuo Jimi Hendrix, o kome je bio prilog na TV-u koji je sedmogodišnjeg Yngwija ostavio zaljubljenog u gitaru na prvi pogled. Kada je ugledao isječak gdje Hendrixova gitara gori u plamenu, taj plamen je probudio vatru koja i danas gori u Yngwiju.

Godinu kasnije, za osmi rođendan dobio je ploču Deep Purple „Fireball“. Odmah je naučio sve pjesme i  očarano je gledao na omotu malu fotografiju Ritchija Blackmorea, koji je izgledao sasvim misteriozno i pitao se kakav li je on, da li je na turneji ili nešto snima, koje su mu žice i tome slično.

Pored Purplea, inspiraciju je pronašao u drugim sestrinim pločama kao što su Genesis, Zappa, The Weather Report, Savoy Brown, Blood Sweat & Tears, te John Mayall and the Bluesbreakers. Nešto kasnije je interesovanje prešlo i na klasiku – Bach, Beethoven i Mozart.

Sa deset godina odlučio je da uzme mamino prezime Malmsteen i usmjerio je svu svoju energiju u muziku, zanemarivši školu u kojoj je bio etiketiran kao problematičan jer je stalno upadao u tučnjave sa „onima koji su se glupo ponašali“. Zanimala su ga samo dva predmeta, umjetnost i engleski jezik. Mama koja je prepoznala njegov dar za muzikom, dopuštala mu je da sjedi kući sa gitarom i pločama, što mu je omogućilo da savlada instrument neometano.

Ono što je nedostajalo na prelazu između formalne strukture klasike i vatrenog performansa Hendrixa je nadopunio još jedan virtuoz, violinista Niccolo Paganinni. Gledajući nastup ruskog violiniste Gideona Kremera na tv-u, koji je izvodio Paganinijeva 24 Capricea, Yngwie je zaključio da je to upravo zvuk koji želi da postigne na električnoj gitari.

Prepoznatljivi stil i gitara

Već u osmom ili devetom razredu Yngwiju Malmsteenu je bilo dosta škole, znao je da želi da se posveti muzici u potpunosti. Škola je našla kompromis i poslala ga da radi kao ispomoć u radionici lutijera. Yngwije je očekivao da će to biti zanimljivije, ali je i tome rekao zbogom nakon što mu je dosadilo da im ide u prodavnicu po kroasane i kafu. Tu se po prvi put susreće sa scalloped gitarom ( gitara usječenog vrata koja ima udubljenja između pragova). Dopala mu se kontrola koju ima nad notama, pa je odlučio da sve svoje gitare transformiše. Kasnije je saznao da je i Blackmore također urezivao svoje gitare, ali na drugačiji način. Po zakonu je bio dužan da završi makar devet razreda škole, pa su mu ponudili još jednu alternativu, stipendiju za konzervatorij u nadi da će makar tu istrajati, kada je već nadaren za muziku. Ni tu nije uspio da se zadrži previše dugo jer mu je bilo dosadno sjediti sa „štreberima“ koji su obučeni po propisu, dok je on nosio dugu kosu i crni šešir, odjeven sav u crninu kao Ritchie Blackmore. Nije bio zadovoljan ni time što bi se cijelu vječnost diskutirala jedna kompozicija, ali mu je teoretsko znanje koje je tamo stekao dobro došlo. Naučio je kako se zovu skale koje primjenjuje.

U to vrijeme počeo je da svira u raznim bendovima koji su bili skoncentrisani oko njegovog eksplozivnog stila sviranja, koji nije baš naročito ležao Švedskoj publici koja je navikla na stvari kao što je ABBA. Sa 18 je otišao u vojsku i primili su ga u oficire jer je položio testove sa najvišim ocjenama, a on da bi se riješio obaveze, zaprijetio je prislonivši pištolj uz glavu da će se ubiti. Niko nije ni sumnjao da je dovoljno lud, pa su ga poslali nazad kući. Po povratku, Yngwie se odmah posvetio muzici i sa ekipom koja će kasnije sačinjavati Rising Force, snimio tri demo pjesme za švedski CBS, ali nikada nisu objavljene. Isfrustrirani Yngwie znao je da mora da napusti Švedsku da bi uspio, te je slao demo snimke gdje god je imao priliku. Jedna od tih prilika je bila kolumna „Spotlight“ u časopisu Guitar Player koju je predvodio Mike Varney, osnivač Shrapnel Music izdavačke kuće. Varney je pozvao Yngwija u Los Angeles da se pridruži bendu Steeler i tu počinje Yngwijeva priča.

Dolazak u Ameriku

Debitantski album Steelera je zvučao kao i svaki drugi heavy metal album tog vremena, gdje je fokus bio usmjeren na pjevača Rona Keela. Ostao je zapamćen po Yngwijevom solu na uvodu pjesme „Hot On Your Heels“. Dok je album dostigao status kultnog, Yngwie je već uveliko bio u novom bendu – „Alcatrazz“, koji je bio predvođen bivšim pjevačem Rainbowa, Grahamom Bonnetom. Uprkos popularnosti benda i Ygwijevim biserima kao što su „Hiroshima Mon Amour“, „Kree Nakoorie“ i „Jet to Jet“, suradnja je prekinuta zbog nesuglasica između dva paprena karaktera. Yngwie je zaključio da se u bendovima osjeća previše ograničeno, te da je jedini pravi izbor solo karijera.

Prvi solo album „Rising Force“, začetnik novog žanra neoclassical rock, donio je Yngwiju Grammy nominaciju za najbolji rock instrumentalni performans, te su ga izglasali kao najboljeg novog talenta, a godinu kasnije kao najboljeg gitaristu godine, a Rising Force je proglašen albumom godine. Nakon toga 1986. dostiže nove visine u svojim neoklasičnim kompozicijama na albumu „Trilogy“, koji do danas ostaje najdraži fanovima.

Godinu dana kasnije, 22. juna 1987. pred njegov 24. rođendan desit će se nesreća. Yngwie je slupao svoj Jaguar u drvo i glavom udario toliko jako da je slomio volan. Potres mozga koji je zadobio od tog udarca mu je oštetio živce koji prolaze kroz desnu ruku. Nakon što se probudio iz kome u kojoj je bio skoro sedmicu dana, bio je slomljen od saznanja da mu je desna ruka totalno beskorisna. U strahu da će mu se tu karijera završiti, Yngwie se borio svom snagom da se oporavi što prije i vrati gitari. Nedugo nakon toga saznaje da mu je mama preminula od kancera, a da stvari budu gore nije imao dovoljno novca da plati troškove svoga liječenja. Uprkos svim nedaćama, Yngwie je uspio da se izvuče i okrene muzici kao spasu. Ono što je proizašlo iz toga je album Odyssey.

Singl „Heaven Tonight“ mu je donio komercijalni uspjeh, sa bivšim pjevačem Rainbowa, Joe Lynn Turnerom, što je rezultiralo novom publikom. U januaru 1989. ušao je u Rusiju, što je bilo jako teško za zapadne umjetnike u to vrijeme i nastupao 2 mjeseca. Rasprodao je 20 koncerata, od kojih devet u Lenjingradu i 11 u Moskvi, koji su bili svaku noć zaredom. Bon Jovi će doći u Rusiju tek šest mjeseci nakon. Po završetku zadnjeg nastupa, bend Rising Force se raspao.

Yngwie seli u Miami i formira novi bend, izdaje album „Eclipse“ i potom napušta Polydor diskografsku kuću i prelazi u Elektru. Tu izdaje album „Fire & Ice“ kojim se vraća svom stilu i perfekcionizmu kompozicije. Napokon si ostvaruje želju da snima sa orkestrom, „Badinerie“ od Bacha je isprepletena kroz „No Mercy“, te solo inspirisan klasikom na „Cry No More“. Album „Fire & Ice“ je dobio najbolje ocjene kritičara, te se našao na prvom mjestu u Japanu, prodavši više od 100 hiljada primjeraka na dan kada je objavljen. Kasnije je dostigao i zlatni i platinasti status u Europi i Aziji.

Yngwie ponovo mijenja diskografsku kuću i prelazi u Pony Canyon sa kojima izdaje „The Seventh Sign“. Album dostižeprvo mjesto na međunarodnoj top listi, te trostruko platinasto izdanje u Japanu. Iako je uspjehom uspio da nadmaši sve albume u Japanu i Aziji, nije uspio da se probije u Ameriku kojom je harala grunge muzika. Izdaje još tri albuma – „Magnum Opus“, „Inspiration“ i „Facing the Animal“, prije nego će surađivati sa Češkom Filharmonijom i izdati album isključivo fokusiran na klasiku „Concerto Suite for Electric Guitar and Orchestra in Eb minor, Op. 1“.

1999. izdaje album „Alchemy“ kojim se vraća svojim heavy korijenima, nakon njega izdaje još dva albuma „War to End All Wars“ i „Attack!!!“ i time napušta Pony Canyon diskografsku kuću i osniva svoju „Rising Force“, pod kojom izdaje albume „Unleash the Fury“, „Perpetual Flame“, „Angels of Love“, „Relentless“, „Spellbound“ i „World on Fire“ i prelazi u novu diskografsku kuću u kojoj je i danas – „Mascot“ sa kojom izdaje „Blue Lightning“ te album „Parabellum“.