Većina rock glazbenika imala je mračnu povijest s pretjerivanjem u seksu i drogama, ali isto tako vidimo da im se život poboljšao na svim područjima nakon prestanka s takvim načinom života.

Pa zašto su onda i počinjali s lošim navikama? Okolina, društvo, atmosfera, pritisak, napor, umor, nedostatak inspiracije, nedostatak motivacije. Ipak, ne možemo završiti s ovim putovanjem kroz mračnu prošlost rock ‘n rolla ako ne spomenemo i glazbenike koji su živjeli ili žive pristojnim životom.

Vjerovatno najpoznatiji zagovornik čistog načina života bio je Frank Zappa. Po njegovoj teoriji problem nije toliki u drogi nego u ljudima koji kad uzmu drogu misle da se mogu ponašati kao kreteni. Koliko god začuđujuće zvučali, većina članova grupe Kiss nije bila ovisna o drogama, poput basiste Genea Simmonsa. Prijatelji Brucea Spreengstina kažu da postane otkačen već nakon nedovršene boce piva tako da njemu ne treba puno da se opusti. Što se tiče poznatog humanista Bona Voxa postoje glasine da je probao neka od opojnih sredstava, ali to su samo glasine. Skroman i misteriozan Jack White također je jedan od rijetkih koji nije imao problema s ovisnošću, a Britanac Thom Yorke, frontman Radioheada, se našalio: “Mi na drogama? To bi bilo užasno. Vjerojatno bi završili zvučeći kao Bryan Adams.”

Seks, droga i rock ‘n roll je stereotip. Postoji puno rock izvođača koji su jedan dio svog života živjeli upravo tim stilom, jedni se kaju zbog toga, jedni su okrenuli potpuno novu stranicu u životu i ostavili ovisnost iza sebe, jedni smatraju te tri stvari nerazdvojivima. Onda imamo one koji su od početka vidjeli štetu koji taj stil života nosi sa sobom pa se nisu ni upuštali u njega. Vidjeli smo da sama konzumacija opojnih sredstava ne mora uvijek značit korištenje ilegalnih droga jer su se na početku rock ‘n roll povijesti glazbenici većinom opuštali legalnim lijekovima uz ili bez kombinaciju alkohola. Kada je osoba pod utjecajem tih sredstava, ne ponaša se prirodno, a često je i nasilna. Buran način života je utjecao štetno ne samo na njih nego je razarao i njihove obitelji i prijateljstva.

Kad se osoba posveti javnom životu ona uvijek sa sobom nosi ogroman teret. Nama, običnim ljudima, to je možda nepojmljivo i često se nalazimo u situaciji u kojoj osuđujemo seks, drogu i rock ‘n roll kao stil života, a nekada smo i zbunjeni kada vidimo da te zvijezde dožive duboku starost, veću nego netko tko je živio zdravim životom. Bilo bi tako puno jednostavnije kad ne bi bilo dileme oko ovog ekstravagantnog stila života, ali život nije crno-bijel pa tako ni rock ‘n roll.

Vratimo se nakratko na napočetku spomenutom Klubu 27. Prije nepune dvije godine Amy Winehouse je preminula i ušla u taj Klub. Iako Amy nije bila rock izvođačica niti sam ja osobno bio njen veliki obožavatelj, potresla me njena smrt jer je bila toliko talentirana, puna energije, drastično se isticala u glazbenoj sceni svojim postignućima i sada samo možemo sanjati o tome što bi sve mogla postići. Bio sam istovremeno i tužan i bijesan kada je preminula. Jesam li bio ljut na nju? Ne, nisam jer vjerujem da glazbenici riskiraju svoj život da daju inspiraciju drugima.

Vidjeli smo kako je Freddie Mercury bio zatvoren u sebe, možda i depresivan, imao je težak život iako se to nije vidjelo na površini. Priznao je da seks, droga i rock ‘n roll, bar što se njega tiče, idu zajedno, ali nose i svoje posljedice. Ipak, najdraža mu je bila činjenica ta da može oraspoložiti i dati motivaciju svojim obožavateljima: “Volim to što mogu ljude učiniti sretnima – čak iako je to samo na sat i pol.”