-

NaslovnaAutorski članciKolumne i članciRock cirkus Smak - Poslednje poglavlje

Rock cirkus Smak – Poslednje poglavlje

Poslije odlaska Mikija Petkovskog, novi klavijaturista Smaka postao je Tibor Levay, koji je prije toga svirao u Orkestru RTV Novi Sad. Dok su spremali novi album, nastali su određeni problemi. Točak je radio na svoju ruku, pisao sam tekstove i nije se obazirao na savjete i predloge ostalih. Kao da su radili na dva fronta. Razmišljali su o zapadu, a spremali ploču i za domaće tržište. Boris je pjevao i na srpskom i na engleskom jeziku. Ali na kraju, u jesen 1978. godine izdaju album “Stranice našeg vremena“. Album je sniman u blizini Oxforda, englesku verziju je objavio Bellaphon, a domaću PGP RTB. Ploču su producirali članovi grupe sa snimateljem Barryem Hammondom, a kao gost je učestvovao David Moss. Muziku i dio tekstova uradio je Točak, a gostujući tekstopisac bio je pjesnik iz Kragujevca Zoran Petrović. Ovaj album, koji možemo svrstati u progresivni rok, obiluje odličnim harmonijama, ritmovima i solo dionicama. Kao favoriti izdvajaju se instrumental „Maht tema„, „Ponoćni lovac (Biska 18)“ i „Tendži-Tendži„. Poslije te ploče grupu je napustio Tibor Levay.

Pred kraj 1978. godine Kepa dobija poziv od Popa Asanovića, lidera grupe Septembar, da svira sa njima. Međutim, i pored toga što su postojale određene nesuglasice unutar Smaka, i da je sa Popom bio dobar prijatelj, Kepa odbija poziv. U međuvremenu su imali nastup u Poljskoj, gdje su surađivali sa Dadom Topićem. Sa njima su kasnije i snimili singl “Na Balkanu/Gore dole“. Tekstove je pisala Marina Tucaković. Poslije toga su odradili i par svirki sa Dadom, bez Točka, koji se premišljao i na kraju napustio grupu 1978. godine. Povod za razlaz, pričalo se, bilo je Točkovo insistiranje na njegovim tekstovima i to da na engleskoj verziji albuma “Stranice našeg vremena“ budu tekstovi Davida Mossa sa čime se ostali članovi nisu složili. Grupa je tada u nekoliko navrata nastupila u sastavu sa Dadom Topićem, klavijaturistom Chrisom Nichollsom (ex Time) i gitaristom Srđanom Miodragovićem (ex Mirni ljudi). Ipak, početkom 1979. godine Točak se vraća u grupu, a sa njim i Laza Ristovski, razočaran stanjem u Bijelom dugmetu.

Povratak stare postave

Kada se ponovo okupila slavna petorka, došli su na ideju da novi album sviraju pod cirkuskim šatorom. Ideju su dobili od Rolling Stonesa, koji su nešto tako već uradili 60-ih godina. Dogovor su sklopili sa cirkusom “Vargas“ i u aprilu se uputili ka Sloveniji. Tada ih zadesi maler, pošto poslije svih planova i dogovora u toku noći padne snijeg, koji je toliko napadao da je srušio šator. Ostali su nekoliko dodatnih dana u Sloveniji čekajući drugi šator, ali ih tada dočeka još jedna neprijatna vijest. Menadžer ih obavještava da se sve prekida jer je umro drug Tito. Tako da od planirane promocije nije bilo ništa. Ali ipak, ploča je imala jedan veliki hit, numeru “Profesore“. Tekstove su ponovo pisali Marina Tucaković i Mirko Glišić. Jedna mala zanimljivost je da pjesmu “Ogledalo“ nikada nisu svirali uživo.

smakPočetkom 1981. godine odlučuju se na novi album. U početku je bila ideja da se izda kao Točkov solo album. On je počeo pripremati muziku, ali mu je u međuvremenu preminuo brat. Pod uticajem svih emocija Točak je napravio album koji je odisao čudnim harmonijama, sa dosta instrumentala i nekako je oslikavao njegova osjećanja i stanje u tom periodu. Posebna numera na tom albumu je naslovna “Zašto ne volim sneg“, koju je Točak posvetio svom bratu, jer je u vrijeme dok mu je brat bio bolestan stalno putovao od Kragujevca do Čačka, i nazad, vozeći po snijegu pa su mu se kola često kvarila, i uopšteno, taj snijeg ga nije podsjećao na lijep period života. U tu pjesmu su odlučili ubaciti i vokal. Ali kako se Boris razbolio u to vrijeme, Točak odluči da Dado Topić otpjeva tu pjesmu. Na snimanju je u jednom dahu otpjevao pjesmu i na oduševljenje svih napravio odličan snimak koji se zadržao i nikada nije snimana druga verzija. Unio je toliko emocija da je to na prvu ispalo odlično i jednostavno tu se vidjela sva njegova veličina i muzikalnost. Pored Dade, još jedan pjevač je gostovao na ovoj ploči. Zoran Živanović Hoze je u to vrijeme bio poznat kao odličan “tezgaroški pjevač“, koji je nastupao je sa grupom ‘Mama Co Co’. On je otpjevao dvije pjesme sa nadolazećeg albuma, “Južni voz“ i “Nebeski splav“. Potom je Točak snimio “Zajdi, zajdi“, gdje je htio da ta makedonska pjesma poput numere “Aber dojde donke“, koju je izvodio Leb i sol, bude bez ritma. Takođe, na ovoj ploči ponovno imamo, kao nastavak, instrumental „Maht pustinja„. Do imena Maht je došlo sasvim slučajno, kada je Točak sa svojim drugovima izmaštao priču o Mahtu, nekome ko je zaslužan za sve lijepe stvari u našoj galaksiji. Na kraju, izdavačka kuća PGP RTB je ubjeđivala Točka da ploča treba da izađe pod imenom grupe Smak, a ne kao njegov solo album, prema čemu su ostali članovi grupe više težili. Jednostavno, čim tu nije bio Boris, to nije bio Smak. Međutim, ta ploča se pojavi kao album grupe Smak i samim tim Boris nije bio baš oduševljen. Ali na kraju, taj album je jedan od muzički najsažetijih albuma grupe Smak.

Ali, koliko god je album bio dobar, tokom snimanja istog sve je mirisalo na razlaz. Tako da su i odlučili da poslije izlaska ovog albuma odrade oproštajnu turneju, jer su uvidjeli da zajedno više ne funkcionišu. Oproštajni koncert je bio na Kalemegdanu, na kome je prisustvovalo oko 7.000 fanova.

Solo projekti

Poslije rastanka, članovi grupe su nastavili sa svojim solo projektima, koji na kraju nikada nisu postigli veći uspjeh. Točak i Kepa su ostali zajedno i imali su ideju da naprave bend sa Dadom Topićem i Lolom Andrejićem, gdje bi se uglavnom svirala instrumentalna muzika. Ali to nikada nije zaživjelo. Točak je poslije toga osnovao školu gitare, kroz koju je prošlo mnogo učenika. Kepa je svirao u grupi Cveće, gdje je jedan kratak period svirao i njegov brat Milorad. Pored njega, tu su jos bili Mijo Babalj, Bane Cvetković, Srećko Maksimović i Chris Nicholls. Ime grupe dali su po ideji Točkovog kuma, Ljubinka Miloševića Mehe, koji je govorio da grupa treba da se zove Cveće a da svira hevi metal. To je po njemu bila idealna kontra koja mora da prođe kod publike. Zanimljivo, nekoliko godina kasnije, pojavila se grupa Guns n’ Roses. Takođe, treba pomenuti da je Kepa u to vrijeme odsvirao bubnjeve za Tomu Zdravkovića, za njegove velike hitove “Ej Branka, Branka“ i “Kiša je padala“. Boris je snimio album “Iz profila“, gdje su svirali, između ostalih, Miodrag Bata Kostić i saksofonista Jova Maljoković. Poslije tog albuma Boris se preselio u London, gdje se bavio muzikom.

Ponovno okupljanje

Krajem 1986. godine, poslije povratka sa turneje po Rusiji i Njemačkoj, Kepa ponovo uspostavi kontakt sa Točkom i odluče da okupe ekipu. Laza se na početku nećkao, tako da su prve probe počeli raditi Točak, Kepa, Zoran i Boris. Vježbali su u Studentskom gradu, a u pauzama su uvijek sretali malog čupavog klinca. Bio je to Milan Đurđević, kasnije vođa grupe Neverne bebe. I tako odluče njega pozvati u bend, vidjevši da na Lazu ne mogu računati. Tada snime album “Smak 86“ koji nije najbolje prošao kod publike. Kao najveći hit sa tog albuma izdvaja se „Kad spavaš sam„. Točak je bio preuzeo sve na sebe, gotovo sam je spremio cijeli album, od tekstova do muzike. Ponovila se atmosfera sa snimanja “Stranice našeg vremena“. Borisu se nisu sviđali određeni tekstovi, koje kasnije nije želio da pjeva. Sva ta loša atmosfera se oslikala i na samom omotu ploče, i jednostavno se vidjelo da nisu jedinstveni kao na prvim albumima. Gostujući klavijaturisti bili su Chris Nicolls, Miša Komnenić i Vlada Nikodijević. Poslije kraće turneje, ponovo su prestali sa radom. Kepa je prihvatio ponudu jednog narodnjačkog sastava, kako bi konačno finansijski situirao svoju porodicu. U narodnjačkim vodama je imao novi nadimak – Kepakos. Između ostalih, svirao je jedno vrijeme i sa Kemišom.

Ali ipak, jednom godišnje bi odradili tradicionalni ponoćni koncert u Kragujevcu. Tako je bilo sve do 1992. godine, kada su te koncerte prebacili u Sava centar u Beogradu. Tada je to bio njihov prvi nastup u Beogradu poslije 6 godina. Odradili su tri koncerta, a prvog dana su snimili nastup koji će kasnije izaći kao live album “OdLIVEno“. Jedan od najboljih live albuma na ovim prostorima. Na tom koncertu je gostovao i Pera Joe. Pored njihovim pjesama, odsvirali su i obrade “Crossroads“ i “Tobacco Road“.

Novi zvuk

Poslije tih nastupa u Beogradu i live albuma, ponovo odlučuju da se okupe i probaju snimiti novi materijal. Ali nije dobro počelo. Boris se zbog svojih obaveza nije vratio iz Amsterdama, Zoran se nije slagao sa nekim Točkovim idejama a Laza je ponovo imao neke svoje razloge. Točak i Kepa ostanu sami i odluče da krenu sa mladim snagama. Imali su i novo ime – grupa Tek. Prvi se priključio Mikica (Milan Milosavljević), jedan od Točkovih najboljih učenika, koji je preuzeo bas. Za početak su svirali instrumentalnu muziku, pošto nisu imali pjevača. Tada dobiju šansu da snime muziku za film “Vizantijsko plavo“. Snimili su odličan album koji je kasnije dobio nagradu Kristalna prizma. U to vrijeme se priključio i Kepin sin, Dejan Stojanović, koji je donio jednu novu dimenziju u bend. Pod imenom Tek su nastupali jedno vrijeme, radili su po klubovima i mnogim gradovima, ali publika je uvijek tražila da sviraju stare pjesme Smaka. Usljed velike podrške publike, odluče da se vrate na stare staze, i ponovo počnu sa starim repertoarom. Mikica je prešao na ritam gitaru, a bas je preuzeo Vlada Samardžić, koji je svirao sa Vasilom Hadžimanovim. Prva ideja za pjevača je bio Čipi, frontmen Osvajača, koji je često bio na njihovim koncertima i ponekad čak i pjevao prateće vokale. Ali je on u to vrijeme imao dobru grupu i nisu htjeli da to kvare. Tada na probu pozovu Dejana Najdanovića Najdu. Na probi Najda odpjeva pjesmu “All Right Now“ grupe Free i oduševi ekipu koja ga odluči primiti. Kada su okupili cijelu ekipu, snimili su album “Bioskop Fox“, koji je bio dosta drugačiji od prošlih albuma. Zvuk je bio dosta čvršći, bez klavijature, sa dva bubnja i dvije gitare. Autor svih 14 pjesama je Točak, a napisao je i većinu tekstova. Ostale tekstove su pisali Zoran Amar, Predrag Drčelić Skaki (pjevač punk grupe Trula koalicija), Jovan Nikolić i Nikola Mihailović. Za uvodnu numeru “Lisica“ su snimili i spot, koju su posvetili Jimiju Hendrixu koji je i sam imao pjesmu “Foxy Lady“. Naziv albuma “Bioskop Fox“ ima višestruku simboliku, od sale beogradskog bioskopa gdje su radili probe do drugog, starog bioskopa “Fox“ koji je tada postojao u Beogradu.

Poslije kraće turneje po Sloveniji i Jugoslaviji, dobili su ponudu da sviraju u Kanadi, ali iz nekih razloga Točak je to odbio. Malo razočaran tom odlukom, basista Vlada je odlučio napustiti grupu i nastaviti studije na poznatom Berklee koledžu. Nova zamjena je bio Saša Marković iz Kragujevca. Jedan od najboljih koncerata održali su 1997. godine u Kragujevcu, ispred kafića “Bahus“. Tada su nastupili svi nekadašnji i tada trenutni članovi grupe, izuzev Mikija Petkovskog. To je bio koncert za istoriju. Poslije toga su odradili, može se reći, jedan eksperiment. Odradili su koncert bez prisustva publike, u Kragujevcu, u sali bioskopa “Šumadija“. Taj materijal su objavili na duploj ploči “Live Without Audience“.

Poslednji projekat grupe bio je album “Egregor“, koji je urađen na dosta moderniji način, gdje samo jedna pjesma ima tekst. Ostale pjesme su odrađene sa takozvanim sketovanjem. Na početku, cijela ta ideja se nije svidjela Kepi, koji je razmišljao da ne svira na tom albumu. Čak su bili angažovali i Igora Maleševića, bubnjara koji je svirao sa Vasilom Hadžimanovom. Ali se on, iako fenomenalan bubanjar, nije najbolje uklopio u Točkove ideje. I na kraju se Kepa ipak vrati, i cijela ta ploča se snimi za 72 sata. Pjesma “5. maj“ je posvećena grupi Led Zeppelin, a u pjesmi “SOS“ su korišteni određeni semplovi Titovog govora. I zadnji koncert iz tog perioda, koji je objavljen kao live album, bio je 3. marta 2000. godine u kragujevačkom bioskopu “La Cinema“. Album nosi naziv “Live – klub La Cinema“ i sadrži 14 numera.

U međuvremenu je Boris, početkom 1999. godine, sa grupom Dinosaurusi snimio album “Milion godina“. Muziku su radili Bata Kostić, Jimmy Barnes i Točak. Tekstove su pisali Marina Tucaković i Ranko Slijepčević, a na ploči su svirali Kepa, Zoran, Laza, Bata Kostić, Pera Joe i gitarista Saša Ranđelović.

Poslednje poglavlje

Poslije povlačenja i medijske izolacije, bend se ponovno okuplja 2012. godine kada održavaju povratnički koncert u originalnoj postavi, pojačani sa Najdom, Mikicom, Dejanom, basistom Milošem Petrovićem i klavijaturistom Dejanom Zdavevskim. Usred velike medijske pompe oko takozvanog „Smaka svijeta“, jedini Smak koji se dogodio bio je 29. decembra u Kombank areni, pred oko 18.000 posjetilaca.

Poslije toga održali su prvi koncert u Kragujevcu poslije 1997. godine, na Arsenal festivalu, u junu 2012. godine. I zadnji koncert, koji se ispostavio da će biti zadnji sa Borisom bio je 20. juna 2015. godine u Beogradu, na Ušću.

Ta tri koncerta su dokazali svu njihovu veličinu, ekscentričnost i unikatnost. Pokazali su koliku publiku imaju i da su u prošlosti, možda nepravedno, bili medijski zapostavljeni u odnosu na druge bendove. U publici ste mogli vidjeti sve generacije, kao što kažu, od 7 do 77. Jednostavno, taj doživljaj se ne može opisati riječima. Svi su željno očekivali te povratničke koncerte, to zadnje poglavlje, kojim su zaključili svoju veliku karijeru. Kao što je pomenuto na početku ovog serijala, možda nisu ostvarili svoj potencijal do kraja, zbog brojnih odlazaka članova i nekoliko prekida u radu grupe. Ali sve to se zaboravlja kada poslušate svu muziku koju su ostavili za sobom.

Za kraju ostaje samo da ponovimo poznatu rečenicu: Sve je bilo i može biti, jedino je Smak neponovljiv!