Poslije prvog mjesta na Gitarijadi u Požarevcu Smak je odradio još par svirki do ljeta i tada dolazi do jednog od najvažnijih trenutaka u radu grupe. Upoznali su Borisa Aranđelovića, koji se vratio u Kragujevac iz Australije.

Boris je bio rođak od Tabija, prijatelja benda. On je obavjestio Borisa da u Kragujevcu postoji grupa koja odlično svira, na šta je Boris bio skeptičan jer još ni od koga nije čuo za Smak. Njihov prvi susret bio je na jednoj svirci u bašti doma JNA u Kragujevcu, kada je Boris, dolazeći na svirku, približavajući se bašti, komentarisao sa Tabijem da na igrankama puštaju odličnu muziku sa ploča. Ustvari je bend svirao uživo, što Boris nije mogao da vjeruje. Kada je Koma definitivno napustio bend, Tabi predlaže Borisa za novog pjevača i on na audiciji, bez prethodnog pjevačkog iskustva sa bendom, otpjeva svima već poznati “Child in Time“. Tada nastaje prva stabilna i najpoznatija postava grupe Smak. Počele su i svirke van Kragujevca, ponovo su svirali i izgledali atraktivno.

Postoji jedna anegdota iz tog vremena. Uoči koncerta u Ćupriji, u tamošnjem Domu JNA, Boris je ostao ispred vrata uz objašnjenje da ne može ući zbog toga što ima predugu kosu i vozi auto sa stranim tablicama. Taj koncert je otpjevao Točak, koji se poprilično namučio dok je izvlačio Borisovu intonaciju.

Sa jedne strane, bio je to težak finansijski period za grupu, bili su više gladni nego siti, mučili se da uštede nešto, stanovali su po vlažnim stanovima i slično. Ali sa druge strane, nisu odustajali, bili su uporni. Stvarali su dobru muziku i polako su počeli dobijati ponude da sviraju sa poznatim grupama u većim gradovima bivše Jugoslavije.

Prva ploča

Prvi singl su uradili u proljeće 1974. godine. Peca Popović je uradio omot ploče, a snimke su napravili u četverokanalnom studiju. Pošto su bili dosta uvježbani, sve su snimili u jednom terminu. Radilo se bez slušalica, postojao je samo jedan zvučnik na sredini studija, koji je služio kao kontrola. Tako snimiše “Bisku 13“ (zapravo pjesma „Živim ja„) i “Bisku 16“. Te dvije pjesme su dio čitavog opusa, čitavog niza Točkovih pjesama posvećenih Predragu Albiću, pomenutog u prethodnom tekstu. Biska je tada imao 22 godine i Točak je imao ideju da snimi 22 pjesme u njegovu čast. Pjesma “Živim ja“ je na kraju 1974. godine proglašena za hit godine emisije “Veče uz radio“. Pohvalio ih je i Kornelije Kovač koji je u grupi Smak vidio jedine nasljednike Korni grupe. Sve to ih je podstaklo da sviraju jos bolje.

U to vrijeme se pojavio Laza Ristovski, talentovani i nadareni momak, sa kvalitetnim “Hammond“ orguljama. Svi iz benda su ga pratili kako napreduje. Nastupao je u grupi Bezimeni, a zatim je bio u orkestru Bokija Miloševića i pratio Lepu Lukić po nastupima. Grupi Smak je bio potreban klavijaturista i nakon jedne svirke ga odluče pozvati na probu. Naravno, prošao je njihov “test“ i postao novi član grupe. Na snimanju emisije “Od glave do pete“ režiser je tražio da odsviraju neku pjesmu u etno fazonu. Ekipa je jedva ubjedili Točka da sviraju “Ulazak u harem“, koju su inače svirali na igrankama. Pjesma je nevjerovatno dobro prošla kod publike i poslije toga odluče da snime istu. Ta izvedba u emisiji nije prošla nezapaženo ni kod ljudi koji se bave izdavanjem ploča van Beograda. Tako dobiju ponudu RTV Ljubljane da za njih snime “Ulazak u harem“ i “Epitaf“. Tako su i uradili. U međuvremenu se sa svojom ponudom pojavila i diskografska kuća “Suzy“ iz Zagreba, za koju takođe snimaju “Ulazak u harem“ i pjesmu “Sto ptica“. Tako izađoše dvije ploče, a pjesma “Ulazak u harem“ je postala veliki hit. Bilo je određenih kontroverzi zato što su surađivali sa dvije diskografske kuće, ali kada se to smirilo, od maja meseca krenuli su sa Bijelim Dugmetom i istočnonjemačkom grupom Phadys na svirke po Hrvatskoj i Bosni. Imali su i kraće turneje sa mađarskim sastavom Sirius i austrijskom grupom Gipsy Love.

Najzad, te 1975. godine dolazi vrijeme za cijelu LP ploču. Tada je u svijetu bio popularan takozvani simfo rok, a većina članova benda je bila pod uticajem grupa Yes i Jetro Tull. Tako su i odlučili da na strani “B“ bude samo jedna stvar, “Put od balona“, pjesma koja je ustvari „Biska 20’“ i koja traje 20 minuta. Na “A“ strani ploče, prve dvije numere su “Perle“, pjesma o brazilskom karnevalu, i “Mračni mol“ (trenutno u Beogradu postoji tribute bend pod ovim imenom, koji obavezno potražite i poslušajte kada budete imali priliku). Zatim imamo i dvije najpoznatije pjesme sa albuma, “Bluz u parku“ i “Biska 2“. Publika je jednoglasno prihvatila “Bluz u parku“. Tu je Točak odsvirao jednu od svojih, a i uopšteno u istoriji Ex-Yu muzike, najboljih solo dionica. Jos jedna nevjerovatna činjenica vezana za taj solo jeste da ga je Točak snimio iz prvog pokušaja. Nikavih ponavljanja i nasnimavanja nije bilo. Ploča se prodala u dvadeset hiljada primjeraka, tj. u “srebrenom“ tiražu.

Predgrupa bendu Deep Purple

Početkom 1975. godine objavljeno je da će u beogradskoj hali “Pionir“ gostovati, u to vrijeme jedna od najvećih svjetskih grupa, Deep Purple. To je bila njihova prva turneja sa novim pjevačem, Davidom Coverdaleom. Peca Popović im je javio da su u konkurenciji nekoliko domaćih bendova da nastupe kao predgrupa. Nekoliko dana kasnije stiže i potvrda da je Deep Purple izabrao upravo njih. Kružile su priče da je Bijelo Dugme nudilo milion tadašnjih dinara da nastupi na tom koncertu. Tada je to bio njihov nastup pred najvećom publikom, pred oko sedam hiljada posjetilaca. Svirali su “Put od balona“, “Šumadijski bluz“ i “Ulazak u harem“. Rečeno im je da ništa ne pričaju, samo da izađu na binu i da sviraju. Poslije nastupa i sami su sišli u publiku da gledaju svoje idole. Naravno, odavno postoje priče da su se članovi Deep Purpla bunili što je predrupa svirala predugo i slično, ali to nikada nećemo moći potvrditi. Ali poslije nastupa Smaka stvarno jeste bila pauza od sat vremena, svjetla su bila ugašena i svi su čudili što koncert ne počinje. Ali kada su izašli, o njihovom nastupu ne treba ni trošiti puno riječi – Deep Purple je bio na svom nivou.

Par godina kasnije, Laza je svirao sa Bijelim Dugmetom na rok festivalu u Poljskoj gdje je učestvovao i njemački velikan Scorpions. Poslije upoznavanja, članovi Scorpionsa su se pohvalili da su gledali nastup Deep Purpla u Beogradu i da je snažan utisak na njih ostavio nastup jedne jugoslovenske grupe koja ih je zaista oduševila. Ubrzo se Laza pohvalio da je on upravo jedan od momaka iz te grupe.

1976. godina je možda bila i najuspješnija u istoriji Smaka. Imali su dosta nastupa po Jugoslaviji, osvojili su prvo mjesto na “Boom“ festivalu u Beogradu (u konkurenciji grupa kao što su Time, Septembar, Oliver Mandić, itd), snimili su nekoliko singlova, uradili Točkov solo album. Te godinu su bili i na turneji po Istočnoj Njemačkoj.

Satelit u Njujorku

Promocija singla “Satelit/Šumadijski bluz“ odrađena je na veoma čudan i zanimljiv način. RTV Ljubljana je pozvala dvadesetak novinara na let od Beograda do Njujorka, te je singl improvizovanom svirkom predstavljen u avionu. U Njujorku su se zadržali sedam dana, snimili spot i nastupali u klubu iseljenika iz Banata. Kepa je tada u Njujorku kupio Ludwig bubnjeve sa kojima je kasnije radio najveće koncerte, a Točak Fender Stratocastera L iz 1962. godine, na kojem svira i danas. Po povratku iz Amerika, krajem 1976. godine, krenule su priče o vrbovanju i odlasku Laze. Pričalo se da mu Bijelo Dugme za prelazak u njihove redove nudi 25 miliona tadašnjih dinara. Iako je to ispočetka negirao, govoreći da nije fudbaler da ga kupuju, nije mogao odoliti iskušenju da zaradi velike pare i otišao je bez pozdrava. Kao zamjena dolazi Miki Petkovski, bivši član grupe “Breg“. Točak je sasvim slučajno na televiziji gledao nastup grupe “Breg“ i oduševio se njegovim sviranjem. Iako je sa svojom grupom, od koje će kasnije nastati Led i sol, solidno i uspješno radio, Miki se nije dvoumio i prihvatio je njihov poziv. Imao je sjajnu muzičku podlogu jer je završavao Muzičku akademiju, odsjek violončelo u klasi profesora Andrea Navare. Sa Mikijem su počeli spremati novi album.

Crna dama

Spremanje novog albuma počeli su skoro u kućnoj atmosferi, pošto je Točak u to vrijeme bio bolestan. Miki je na probe počeo donositi i violončelo, tako da su imali razne varijante aranžmana. Kada su spremili sve stvari, obratili su se diskografskoj kući PGP RTB, koja ih je podržala i dosta uložila u snimanje i odlazak u London gdje su, u “Morgan studiju“, snimali ploču. Dizajner omota je bio Dragan Stefanović, pisac tekstova Mirko Glišić, Peca Popović je takođe bio sa njima, tako da je kompletna ekipa otišla u London. Tada je i Dragan Stefanović uradio poznati logotip Smaka. Snimali su u studiju koji je tada imao 24 kanala i u kojem su snimale poznate grupe Jetro Tull i Yes. Imali su izvrsnog producenta Martina Levana, a sa njima je surađivao i perkusionista grupe ‘Brend X’. Ploču otvara naslovna pjesma, u kojoj je Boris u rukama fatalne žene, dok u pozadini reže Točkovi rifovi. Za njom slijedi balada “Stvar ljubavi“. Poslije toga dolazi instrumental “Domaći zadatak“, koji se sastoji iz nekoliko djelova, obiluje neparnim ritmovima, sa odličnim basom i orguljama. U početku srećemo jednostavniji ritam, ali se kasnije nadograđuje iz takta u takt. Diže se ritam i stalno se pojavljuju novi djelovi. Tom dionicom je Kepa zainteresovao mnoge bubnjare da skidaju ovu stvar.

“B“ strana započinje sa fenomenalnom numerom “Alo“, u kojoj je glas Borisa korišten kao instrument i nadmeće se u nekoj vrsti dijaloške forme sa gitarom. Slično kao što bi Deep Purple radio na live izvedbama pjesme „Strange Kind of Woman’“. Sledeću pjesmu “Tegoba“ je napisao Miki Petkovski i u njoj je iznio i demonstrirao svoju jazz stranu. Ploču zatvaraju “Daire’‘ i “Plava pesma“ u kojima su gostovali gudači Harmonium Quarteta iz Londona. Iako se pjesma “Daire“ nalazi na B3 poziciji, ispostavilo se da je to njihova najkomercijalnija pjesma. Inače, “Daire“ je Točkova najstarija pjesma, napravio ju je davne 1969. godine i tada se zvala “Dajte mi rakije“. Poslije je to Mirko izmjenio u “Daire, dajte mi daire“. Naravno i za ovaj album se vežu razne priče i legende. Najpoznatija je o pjesmi “Domaći zadatak“, za koju se pričalo da je upućena Bijelom Dugmetu, u stilu “kada nauče tako da sviraju neka se jave“.

Ploča je ostvarila zlatan tiraž, album su promovisali velikom turnejom, svirali su u prepunom Pioniru i nastupali na novosadskom Boom festivalu. U Zagrebu su promovisali ploču u tramvaju koji je kružio gradom.

U jos jednom nastupu u Zagrebu, na kome je bilo otprilike jedanaest hiljada posjetilaca, slušali su ih i predstavnici producentske kuće “Bellaphon“ iz Frankfurta. Oni su im ponudili ugovor na pet godina, po kojem su trebali snimiti osam albuma i to u engleskim studijima. Točak i Boris u otputovali u London odmah nakon turneje i snimili “Crnu damu“ za englesko i američko tržište. Smak je tada dobio pozitivne kritike u američkom časopisu “Guitar players“ i u anketi poznatog domaćeg “Džuboksa“ dobili priznanje za grupu godine.

Iako je tada sve bilo u znaku Smaka, na kraju je tu bilo i razočarenje finansijskim krahom, kao i mnogo puta u karijeri, kada se turneja završila sa minusom od 20 miliona tadašnjih maraka.

Poslije albuma “Crna dama“, Smak je imao odličan tretman u PGP RTB, koja je u to vrijeme kupila tehniku MCI, sa 24 kanala. Pošto se domaći snimatelji nisu razumjeli u novu tehniku, pozvali su producenta prethodne ploče, sa koji su surađivali u Londonu i čiji je Morgan studio imao isti takav miks pult. I tada je snimljen maksi singl “Nevidljive terazije/Hitopateza“. U pjesmi “Nevidljive terazije“ postoji poliritmija, tj. odsvirana su dva ritma odjednom. Jako je težak za razdvajanje, ali je i danas na repertoaru mnogih škola za bubnjare. U tom periodu su snimili i solo album Mikija Petkovskog. Ploča se zvala “Ko zna“ a zanimljivo je da je jednu stranu ploče odsvirao Smak, a drugu grupa Leb i sol. Godine 1978. Miki Petkovski odlazi u JNA i više se nije vratio u grupu.