-

Neukrotivi mistik – Ritchie Blackmore

Blackmore On Stage
Photo by Michael Putland/Getty Images)

Na današnji dan, 14. aprila 1945. godine, u engleskom gradu Weston-super-Mare, rođen je Ritchie Blackmore, jedan od najznačajnijih gitarista svih vremena. Odgovoran za razvitak ranog hard rock i heavy metal zvuka, Blackmore je svoje odlično poznavanje bluesa i klasične muzike vješto iskazivao kroz bendove Deep Purple i Rainbow, te Blackmore’s Night, gdje to nastavlja da radi i danas.

Sa 11 godina je dobio svoju prvu gitaru od oca, koji mu je zaprijetio da će mu gitaru razbiti od glavu, ako je ne bude naučio da svira kako treba. Tako je Ritchie krenuo na časove klasične gitare. Inspiracija mu je bio gitarista Tommy Steele, kojeg je vidio na televiziji i odmah poželio da bude kao on. Ritchie se nije mnogo zanimao za školu, pa mu je cilj bio da ga učitelji počnu hvaliti po umijeću sviranja gitare, kada već ne blista ocjenama. Školu je napustio sa 15 godina i otišao da radi kao mehaničar na aerodromu Heathrow. Ubrzo je krenuo i na lekcije električne gitare kod već dobro poznatog session gitariste Big Jim Sullivana.

Početkom šezdesetih je radio kao session muzičar i putovao po Europi sa različitim bendovima, sve do 1967. godine, kada se pridružio novoj grupi. Sastav su činili klavijaturista John Lord, basista Nick Simper, pjevač Rod Evans i bubnjar Ian Pace, samo je još trebalo osmisliti ime. John je predložio Orpheus, Pace, The Hill, a Ritchie  je predložio Deep Purple, po istoimenoj pjesmi Peter de Rosea, koju je njegova baka često svirala na klaviru.

U oktobru 1968. bend je dostigao popularnost i četvrto mjesto na top listi u Americi, obradom pjesme „Hush„. Nakon toga su ih pozvali da budu podrška bendu Cream na njihovoj oproštajnoj turneji. Svoj prvi album su snimili za jedan dan, a ubrzo nakon toga su izdali još dva albuma u sličnom maniru. Za treći album su se opredijelili na rad sa orkestrom, na nagovor klavijaturiste Johna Lorda. Ritchie nije bio pretjerano zadovoljan, pa je predložio bendu da urade još jedan rock album, ako ne bude prošao dobro, onda će se vratiti sviranju sa orkestrima. Bend je pristao na dogovor i tako je nastao album „In Rock„.

Iako su izabrali ime za album koje će ih distancirati od prethodnog rada, glavne pjesme na albumu imaju poprilično orkestralan aranžman – „Child in Time,Into The Fire“ i „Speed King„. Singl „Black Night“ ih je u Britaniji plasirao u prvih deset na top listama. Blackmore je inspiraciju za riff pronašao u pjesmi „Summertime“ od Ricky Nelsona, pjesmi koja je i Hendrixu poslužila za „Hey Joe“.

Snimanje sljedećeg albuma, „Fireball„, za koji su iznajmili kuću u Devonu, vezano je za jednu anegdotu iz koje se jasno vidi zašto Blackmore nosi lošu reputaciju. Blackmore je imao naviku da pravi seanse, a za zaštitu mu je bio potreban krst, koji taj put nije imao kod sebe. Pitao je kolege da li neko može da mu posudi svoj, međutim niko ga nije imao.

Zaključio je da bi basista Glover mogao imati krst koji mu je potreban, pa mu je otišao na vrata sobe. Kako je Glover odbio da mu da svoj krst, Blackmore je odlučio da mu u sobu provali sa sjekirom i otme isti. Glover, inače mirnog karaktera, je poludio i sa istom sjekirom počeo ganjati Blackmorea po kući, dok je ostatak benda u čudu gledao šta se dešava.

Nedugo nakon izdavanja albuma „Fireball“, Blackmore je već spremao pjesme za sljedeći album „Machine Head“, koji su planirali snimiti u Montreux Casinu u Švicarskoj. Požar koji je izbio za vrijeme koncerta Franka Zappe ih je premjestio u Grand hotel i poslužio kao inspiracija za jednu od najpoznatijih rock pjesama svih vremena, „Smoke on the Water„.

Ritchie-Blackmore

Nesuglasice i tenzije između Blackmorea i pjevača Ian Gillana su progresivno rasle, ali su uspjeli da objave još jedan album „Who Do We Think We Are“ 1973. godine, prije nego će Gillan napustiti bend zajedno sa basistom Rogerom Gloverom. Zamijenili su ih sa novim igračima – David Coverdale je postao pjevač Deep Purplea, a Glenn Hughes basista. Sa novom postavom, Blackmore je napisao jednu od najboljih pjesama Purplea „Burn„, koja se pronašla na istoimenom albumu izdatom 1974. godine.

Deep Purple 1974. nije jedino ostao upamćen po albumu „Burn“. Imali su dogovoren nastup na California Jam festivalu, gdje je Ritchie odlučio da napravi show i pokaže svima kako je Deep Purple pravi, žestoki rock bend. Prije nastupa je pojačala polio benzinom jer je htio vatrenu završnicu, ali ono što nije očekivao je da će pojačala eksplodirati greškom pirotehničara koji je stavio previše baruta. Na sreću sve je prošlo dobro, a Ritchijeva popularnost u Americi je preko noći porasla.

Uprkos tome što je prvobitno bio zadovoljan radom kolega i uspjehom turneje, na sljedećem albumu „Stormbringer„, Coverdale i Hughes su krenuli u funky smjeru, što Blackmoreu nije odgovaralo, pa je napustio bend 1975. Oformio je novi bend, koji je nazvao Rainbow po poznatom baru „Rainbow bar and grill“ na Sunset Strip Bulevaru, u kojem se uvijek okupljala rock elita.

Blackmore je uvijek tjerao po svome i smatrao je da fokus benda Rainbow treba biti samo na njemu. To nije odgovaralo pjevaču Ronnie James Diu, koji je odlučio da napusti bend. Blackmore ga je zamijenio novim pjevačem, Graham Bonnetom, s kojim je krenuo u komercijalnom smjeru, ali mu ni on nije odgovarao. Sitničavom Blackmoreu je smetala i frizura od Bonneta, koji se ošišao na kratko jer je to bilo popularno u tom periodu, jer je Blackmore smatrao da za njegov bend treba imati dugu kosu.

Bonnet je napustio bend zajedno sa bubnjarom Cozy Powellom nakon jednog albuma, a Blackmore je ponovo našao nove zamjene. Sa pjevačem Joe Lynn Turnerom je izdao tri albuma „Difficult to Cure“, „Straight Between the Eyes“ i „Bent Out of Shape“, nakon kojeg se bend razišao 1984. godine.

Ritchie se vratio u Deep Purple, sa kojim je kroz različite postave benda izdao pet albuma – „Perfect Strangers, The House of Blue Light, Nobody’s Perfect, Slaves and Masters“ i „The Battle Rages On. Nesuglasice između njega i pjevača Gillana su opet postale prevelike. Na turneji 1993. godine Blackmore nije izašao na binu na vrijeme, pa je bend bio primoran da počne pjesmu „Highway Star“ bez njega, a kada je konačno odlučio da se pojavi, kamermana je zalio vodom.

Ubrzo nakon toga napustio je bend i ponovo oformio Rainbow. Posljednji album „Stranger in Us All“ izdao je 1995. na kojem je opet bio novi pjevač – Doogie White. Bend je prestao sa radom dvije godine kasnije.

1997. godine je oformio novu grupu Blackmore’s Night sa današnjom suprugom Candice Night. Blackmoreova ljubav i sklonost prema mističnom se pokazala kao odlična formula, budući da je izdao 11 albuma sa bendom koji inspiraciju pronalazi u srednjovjekovnoj Renesansnoj muzici. Ritchie je zvuk benda opisao kao spoj Mike Oldfielda i Enye.

I Blackmore’s Night je promenio mnogo članova, a jedino su Richie i Candice u njemu od samog početka do danas. Bend je izdao 11 studijskih albuma tokom dvadesetpetogodišnje karijere, a poslednji je „Nature’s Light“ iz marta 2021. godine.