Prije tačno deset godina, napustio nas je J.J. Cale, legendarni gitarista, pjevač i tekstopisac koji je iza sebe ostavio naslijeđe koje je inspiriralo mnoge velikane, neki od njih su Eric Clapton, Mark Knopfler, Neil Young, John Mayer, i koji i danas nastavlja da inspirira nove generacije muzičara. Kroz svoju četrdesetogodišnju karijeru, izdao je 15 albuma i ostavio nemjerljiv utjecaj u muzici, te je jedan od pionira Tulsa zvuka.
Odrastao je u Oklahomi i svirao pod imenom J.J. da bi izbjegao potencijalnu zbrku oko imena budući da je u to vrijeme postojao još jedan John Cale iz benda Velvet Underground. U bendovima je svirao kombinaciju žanrova – blues, country, folk, rockabilly, jazz, a kasnije na fakultetu je počeo da proučava audio inženjerstvo, te je napravio svoj mali studio u kući u kojoj je još uvijek živio sa roditeljima.
Svirao je sa raznim muzičarima, a jedan od njih je bio i Leon Russel. U 21. godini života J.J. Cale seli se u Nashville gdje radi turneje za Grand Ole Opry. Nakon par godina se vraća nazad u Tulsu, gdje zajedno sa Russelom opet počinje da svira po lokalnim klubovima. Savezna država Oklahoma je u to vrijeme još uvijek bila pod prohibicijom, pa je Cale uvijek bio na oprezu kada je svirao na mjestima gdje bi policija mogla da uleti svakog trena. Konstantna strepnja od opasnosti je poslužila kao dobar podstrek, koja je uz kombinaciju Caleovog talenta i unikatnu geografsku poziciju Tulse, koja je s jedne strane graničila sa bluesom, a sa druge strane jazzom, inspirirala novi žanr – Tulsa zvuk (koji neki zovu i Cale zvuk).
Šezdesetih, mladi J.J. je odlučio da se zaputi u Los Angeles sa grupom muzičara, u nadi da će uhvatiti voz muzičke scene koja je u procvatu. Hippie vrijeme u Hollywoodu im je dobro došlo, ali se Cale eventualno umorio od besparice i partijanja. Prodao je svoj Les Paul i zaputio se nazad u Tulsu, gdje je napisao par singlova koji nisu imali prevelik komercijalni uspjeh. „Crazy Mama“ će postati jedna od uspješnijih pjesama 1972., ali opet ništa u poređenju sa popularnošću obrade njegovih pjesama od strane drugih muzičara. To je bio slučaj sa pjesmama „Cocaine“ i „After Midnight“, koje je proslavio Eric Clapton, te „Call Me the Breeze“ koja se našla na albumu Lynyrd Skynyrda 19974.
U Tulsi je radio kao gitarista za drugog muzičara, sve dok jednog dana na radiju nije čuo svoju pjesmu. Novi, mladi muzičar iz Velike Britanije, Eric Clapton je izdao „After Midnight“ na svom debitantskom solo albumu, koja je bila obrada J.J. Caleove pjesme koju je on producirao još u Los Angelesu. Uspjeh Claptonove obrade, koja je dostigla 18 mjesto na top listi u Americi je J.J. osigurala miran san do kraja života što se tiče brige o novcu, isto se dogodilo i sa pjesmom „Cocaine“, i „Call Me the Breeze“. J.J. Cale je većinu svojih prihoda ostvarivao kroz tuđe obrade njegovih pjesama, ali on nije bio zainteresiran za novac, već za muziku, stoga je nastavio da i dalje svira i kreira.
Nije bio dobar u promociji samoga sebe, jednom je odbio da promovira novu pjesmu jer su mu rekli da neće moći povesti svoje muzičare jer sve što treba je da svira na playback, ali ono u čemu je manjkao što se promoviranja tiče je i više nego nadoknadio svojim muzičkim talentom i umijećem. Imao je mnogo prilika da stekne veliku popularnost, ali svaki put bi odbio jer nije htio da pristane da bude lažna verzija sebe samo radi većeg uspjeha, što je mnogima bila nezamisliva stvar.
Njegov pristup životu, kojim je izbjegao vještačku i ušminkanu stranu slave mu je omogućio slobodu da se fokusira na ono što je njemu istinski važno. Izgradio je solidnu karijeru kao tekstopisac koji živi od prihoda koji mu stižu od drugih muzičara i ne brine o tome kada će izdati svoj sljedeći album.
To je i dovelo do jedne posebne prilike. Dobio je poziv da nastupa u dvorani Carnegie Hall 29. marta 1996. Cale se osjećao veoma počašćeno da svira na takvom legendarnom mjestu, a naročito zato jer su mu na bini bili i prijatelji iz The Band. Međusobna ljubav između umjetnika je i ovjekovječena, kada je The Band izdao obrade pjesama „Crazy Mama“ i „High On the Hog“ mjesec dana prije toga. Nakon svirke, Cale se vratio nazad kući u Tulsu.
Svojim povratkom pisanju, 2004. izdaje album „To Tulsa and Back“, nakon njega 2006. kolaborativni album sa Ericom Claptonom „Road to Escondido“, kojim je iskusio trenutak velike slave u 68. godini života i koji im je donio Grammy nagradu, nakon toga izdaje album „Roll On“ 2009. godine. Posebno izdanje sessiona koje je Cale snimio sa Leonom Russelom 1979. godine izlazi 2013., a u julu iste te godine, Cale umire od srčanog udara u San Diegu u 74. godini života.
Nakon njegove smrti, grupa muzičara predvođena Ericom Claptonom, kojima je J.J. bio velika inspiracija, odlučuje se uraditi kolaborativni album sa obradama pjesama J.J. Calea – „The Breeze: Appreciation of JJ Cale“. Neka od imena na albumu su Mark Knopfler, Tom Petty, John Mayer, Derek Trucks, Willie Nelson…
Caleova supruga, sa kojom je svirao mnogi niz godina, Christine Lakeland 2019. izdaje kompilaciju do sada neobjavljenih pjesama J.J. Calea „Stay Around“, koje su posljednji dar jednog velikana svojoj vjernoj publici.
J.J. Cale je bio muzičarev muzičar. Njegov doprinos muzici je bio ogroman, untaoč tome što nije stekao veliku slavu, ostavio je veliki utjecaj na mnoge kroz svoju dugu i uspješnu karijeru. Definisao je svoj unikatni zvuk, koji je postao sinonim za jedan cijeli žanr.
