-

NaslovnaAutorski članciKolumne i članciIndexi - Pečat jednog vremena

Indexi – Pečat jednog vremena

Kad je Bijelo Dugme bilo veće od đavola u Jugoslaviji, Indexi su bili najveći u Sarajevu.
Kada je bilo ko istrčao sa sarajevske scene oni su uvijek bili broj 2. Svi oni su mogli biti broj 1. u Jugoslaviji, ali broj 1. u Sarajevu su bili uvijek Indexi, kaže rok kritičar Petar Peca Popović.

Ovim citatom počinjemo priču o jednom bendu čije ime vežemo za jedan grad, jedno doba. Indexi su osnovani davne 1962. godine u Sarajevu sa željom da sviraju po raznim gradskim igrankama i okupljanjima. Kao i svi bendovi tog vremena, Indexi su stvarali instrumentalnu muziku po uzoru na tadašnje svjetske grupe poput The Shadows. U vrijeme dok su se bendovi nadmetali u tome ko pravi bolje obrade, Indexi su počeli stvarati sopstvenu muziku. Za ostale bendove je to još uvek bila siva zona.

Mi smo prvi krenuli pisati svoje pjesme. Vjerovatno su i drugi u to doba pisali, ali se nisu nešto puno usuđivali. Odnosno, vjerovatno im to nije bilo previše isplatno, jer je trebalo odvojiti više vremena, lakše je bilo skinuti tuđu pjesmu, tvrdi Slobodan Bodo Kovačević, gitarista grupe.

Kao osnivači sarajevske pop-rock škole bili su, jesu i biće, sastavni dio života mnogih generacija. Čak i u ovim vremenima koja se ne mogu sa bogzna čim dobrim pohvaliti, oni stoje poput svetionika. Mirno i dostojanstveno. Ko bi rekao da će nekoliko čupavaca promijeniti cijelu muzičku industriju bivše Juge, natjeravši svojim autorskim radom sve ostale bendove da počnu komponovati muziku.

”Glavni” članovi ovog sastava bili su pevač Davorin Popović – Pimpek, gitarista Slobodan Boba Kovačević, basista Fadil Redžić, bubnjar Đorđe Kisić, i trojica klavijaturista Kornelije Bata Kovač, Ranko Rihtman i Sinan Alimanović.

Zašto su baš ovi muzičari postali status Sarajeva, zašto ne Bijelo dugme ili Zabranjeno Pušenje? Vjerovatno zato što im nikada nije bio problem biti tu uz ”raju” i odvojiti nekoliko minuta za razgovor koji je većinom počinjao sa: Slušaj, da ti Pjevač nešto kaže…

Sigurno glavna figura onoga što zovemo Indexi je bio upravo taj Pjevač – Davorin Popović – Pimpek. Rođen je 1946. godine u Sarajevu i bio je jedan od najtalentovanijih košarkaša tog vremena. Ipak, na kraju je ušao u svijet muzike. Zanimljivo je to da Davorin nije bio jedan od osnivača Indexa, ali je njegov dolazak svakako bio prekretnica, jer je tada bend počeo ozbiljnije raditi. Postao je prava ikona Indexa, bez kojeg sada grupu ne možemo ni da zamislimo.

Teško je procijeniti da li Pimpek znači više Indexima ili, pak, Indexi Sarajevu. No, međusobna pupčana vrpca građena je decenijama i danas su Indexi nezamislivi bez Davorina Popovića na isti način na koji je prošlost Sarajeva, i to njen ljepsi dio, nezamisliva bez Indexa – kaže Senad Pećanin, osnivač i dugogodišnji glavni urednik magazina “Dani”.

Jedna od značajnih mjesta vezana za Indexe, tačnije Davorina Popovića, je sarajevska kafana ”Fis” koja je bila druga kuća Pjevaču:

Sarajevska kafana ”Fis” pripada onim ugostiteljskim objektima za koje strancima u ovom gradu nikada nećete moći objasniti čemu duguje svoju popularnost i gotovo kultno mjesto sarajevske svakidašnjice i kafanskog zivota. Neugledni enterijer, skromna ponuda pića, uz meni koji se sastoji od onoga sto stalni gosti sami donesu, nikada ne bi naveli posmatrača na zaključak da se radi o vjerovatno najsarajevskijem mjestu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ono što je izdvaja je raja koja se okupljala tu. Od Davorina Popovića i Mirze Delibašića koji su tu provodili redovno svoje slobodno vrijeme, svakodnevno su se mogli naći novinari, estradne zvijezde i razni političari, kojima je zajedničko to što svoju funkciju, slavu, zvanja ili titule moraju ostaviti na ulazu u “Fis”, rizikujući u protivnom da budu objekti urnebesnih šegačenja – piše Senad Pećanin.

Posljednji koncert Indexa održan 5. maja 2001. u dvorani Borik u Banja Luci. Davorin Popović je umro 18. juna 2001. godine, a članovi grupe su odlučili prestati s radom. Sigurno bi Pjevač imao nešto da kaže novim generacijama, ali je ipak odlučio da mu je bolje da to sve posmatra negdje gore, sa cigarom u ruci.

Šta je toliko primamljivo u njima da se, bez obzira kakvo mišljenje o muzici imali, morate poistovijetiti sa tim tekstovima i melanholičnim vezanjem tonova? Odgovor leži u tome što su predstavljali jednu civilizaciju, jednu kulturu, jedan period koji više ne postoji. Kada su prestali sa radom, kao da se sve promijenilo i kulturološki krenulo nizbrdo. Trebalo bi se poigrati sa sudbinom i zamisliti kako bi Pimpek i Bodo Kovačević  reagovali na današnju poziciju kulture, koja se na svakom koraku spotiče od nešto i pada u provaliju.