-

Ekstremna geografija: Švajcarska-racionalno i drugačije

Delovanje iz pozadine je oduvek bilo jedan od specijaliteta Švajcarske. Bilo da je reč o politici, ekonomiji, geo-strategiji, bankarstvu ili kulturi, Švajcarska je oduvek bila nenametljiva, ali i te kako uticajna i značajna. Iz zemlje koja leži na parama (ovo shvatite bukvalno; pod jednim delom zemlje se nalaze podzemni trezori krcati novcem i zlatom, koje služi, kao što znamo, kao zlatna podloga papirnom i kovanom novcu širom sveta), kontinuirano su, još od polovine osamdesetih dolazili bendovi koji su u velikoj meri uticali na lice i naličje metala kakvog danas znamo, redefinisali ga, davali mu nove konture i promovisali Švajcarsku kao zemlju koja osim davno utemeljenih klišea-banaka, satova i azila za gastarbajtere, ima da ponudi i mnogo toga drugog.

Ne bi se moglo reći da su Celtic Frost započeli celu priču sa metalom u Švajcarskoj, ali su svakako jedan od stožera cele scene, kako u rodnoj zemlji, tako i na globalnoj ravni. Još od 1985. i albuma To Mega Therion, Celtic Frost su usmeravali i preusmeravali horde death/doom/black metal sastava, ne libeći se da eksperimentišu do krajnjih granica, ne vodeći preterano računa da li će se to nekome dopasti ili ne. Kroz svega pet studijskih albuma, Celtic Frost su ostavili iza sebe ne trag, već duboku brazgotinu čijim će se žljebom kretati mnogi bendovi sve do dana današnjeg.

U red veterana svakako možemo ubrojati i sastave Samael, Krokus i Gurd. Međusobno gotovo dijametralno suprotni, ovi bendovi ipak imaju jednu zajedničku crtu, a to je veliki respekt koji uživaju u žanrovima kojima pripadaju. Dok su Samael (nedavno su nas posetili po drugi put u sklopu turneje sa Paradise Lost) godine trošili modifikujući svoj zvuk od black metala ka dark industrial sazvučjima, hard rock ikone Krokus su manje-više ostali verni svom bazičnom soundu. Jedan od uticajnijih hard rock bendova tokom svoje karijere nije pravio veće eksperimente i odstupanja od svog izraza, tako da su fanovi uvek mogli da znaju šta da očekuju. Biće da je, između ostalog, i to jedan od razloga zbog čega švajcarski hard rockeri i danas uživaju veliku podršku publike širom sveta.

Treći u nizu pomenutih veterana, thrash/hardcore/groove metalci Gurd ne bi se mogli nazvati legendarnim bendom, ali kultnim svakako. Fanatična podrška publike uvek je bila nešto što se u slučaju Gurda podrazumevalo. Desetoalbumska karijera gotovo neizbežno podrazumeva uspone i padove. Bilo ih je i kod Gurda, ali oni i dalje slede svoj izraz iskreno kao i prvog dana. Možda pomalo arhaičan hard core/groove pristup danas i nema prođu kakvu je imao pre petnaestak godina, kada su Biohazard i Pro-Pain bili među najpopularnijim sastavima na planeti, ali Gurd od toga ne odstupaju. Da li zato što ne umeju ili ne žele, teško je prosuditi, ali im se svakako mora odati priznanje zbog principijelnosti koja im nipošto ne manjka.

Jedan od svakako najzanimljivijih metal aktova koji se pojavio u Švajcarskoj u poslednjih desetak godina je sastav Sybreed, inače trenutno jedna od perjanica cyber/industrial metala. Počev od prvog albuma pod nazivom Slave Design iz 2004. godine, preko Antaresa tri godine kasnije sve do aktuelnog The Pulse of Awakening, Sybreed su vrlo pažljivo kreirali mešavinu death metala, industriala, dark wavea i progressive metala, stigavši do tačke na kojoj njihovu muziku mnogi, u nedostatku bolje kvalifikacije, nazivaju death waveom. Ta kovanica, uostalom, sasvim dobro opisuje njihovu muziku; mračnjaštvo i apokaliptičan feeling potiču direktno iz EBM i dark wave nasleđa, dok ritmika i brutalnost korene vuku iz drum ’n’ bassa, deatha, te black metala, čiji su uticaji naročito prisutni na albumu Antares.

Disperzivnosti švajcarske scene značajno doprinosi veliki broj black metal bendova. Osim sada već kultnih Mirrorthrone, poslednji značajan sastav black metal orijentacije je Unholy Matrimony. Više one-man projekat u rukama Vladimira Cocheta (inače člana pomenutih Mirrorthrone) nego klasičan bend, Unholy Matrimony dolazi iz francuskog dela Švajcarske i reprezentuje prilično brutalnu formu black metala koja se ne libi da jednom nogom duboko zagazi i u death metal vode. Tri dosadašnja albuma Matrimony-ja uticala su na oblikovanje sjajne reputacije koju ovaj projekat ima i sve veći broj zahteva fanova da on preraste u pravi bend koji bi išao na turneje i uživo nastupao pred publikom. Vladimir, međutim, za sada ćuti u vezi sa ovom idejom, tako da fanovima ostaje da se nadaju da će dotični umetnik promeniti mišljenje i najzad početi sa živim nastupima.

Jedan od sastava iz Švajcarske na koji svakako treba obratiti pažnju jeste grindcore bend Mumakil. Iako su svoj prvi demo izdali pre svega četiri godine, ovi grindcore-ovci su vrlo brzo (pomoću dva albuma i nekoliko split izdanja) dostigli solidnu reputaciju, koju su pospešili i vrlo efektnim živim nastupima, poput, recimo, onog na francuskom festivalu Hellfest. Mumakil prave grindcore blizak onom kakav su svirali nikada prežaljeni Nasum, kojima je Mumakil inače u više navrata odavao počast obrađujući njihove pesme. Dajući svoj doprinos jedinom podžanru metala koji, čini se, nikada nije imao neku značajniju krizu, Mumakil rastu iz dana u dan, te se ne treba iznenaditi ukoliko kroz nekoliko godina stanu rame uz rame sa najvećim imenima grindcore-a.

Tradiciju pomenutog Gurda na švajcarskoj sceni za sada najvernije prate Cataract, straight edge hardcore/metalcore bend iz Zuga. Pet studijskih albuma Cataracta nisu ovaj bend vodili previše širokim putevima, već su se ovi, sada već prilično respektovani hardcoreovci držali svojih uskih i od samog početka vrlo jasno definisanih obrazaca. Krut i tradicionalan hardcore/groove metal tek neznatno modernizovan, ali vrlo iskren i beskompromisan, obogaćen je tekstovima o ratu i različitim formama nasilja, ali i introspektivnim tekstovima, inače jako prisutnim u metalu poslednjih decenija. Za sada se Cataract dobro snalaze. U stvari, to se može uzeti relativno, jer će im njihovi odani fanovi biti verni, pa taman ovi još 50 godina snimali iste albume. Onaj drugi deo metal/hardcore populacije će u nekom trenutku verovatno biti prezasićen konzervativnim zvukom ovog benda, ali će im se svakako s vremena na vreme vraćati.

Bend koji pored pomenutog Sybreeda u poslednjih nekoliko godina beleži, ekonomskim rečnikom rečeno, najveći rast, jeste sastav Eluveitie. Ovaj bend kombinuje folk i melodic death metal na vrlo elegantan i dopadljiv način koji nijednog trenutka ne izgleda neprirodno i usiljeno, već, naprotiv, vrlo logično i organski. Zamislite kako bi zvučali Šveđani Dark Tranquillity sa gajdama i irish folkom i nećete biti daleko od toga kako zvuči Eluveitie. Iako je njihov drugi po redu album pod nazivom Slania iz 2008. godine za sada, po opštem mišljenju, vrhunac njihovog dosadašnjeg rada, bend je upravo ovih dana objavio novo izdanje, album pod nazivom Everything Remains As It Never Was, koji već sada ozbiljno konkuriše na tron najboljeg u karijeri benda. Da li će Slania izdržati ovaj test pokazaće se u narednom periodu, a mi ćemo do tada i dalje moći da uživamo u njihovoj muzici.

Da i švajcarci sludgea za trku imaju, pobrinuli su se bendovi Impure Wilhelmina i Knut, koji smo i mi imali prilike da gledamo pre nekoliko godina u beogradskom SKC-u. Dok su Knut izuzetno neprijatna skupina orijentisana na sludge pod uticajem velikana Neurosis ali i math metala, Impure Wilhelmina su više okrenuti sludge-u sa post-rock/metal uplivima. Oba benda postoje već petnestak godina, ali su uvek ostali pozadinski igrači i gradili karijeru iz senke, lagano i bez nekog posebnog hype-a. Fanovi Neurosisa, Isis-a, Eryn Non Dae, te Trenches-a, Tepre i sličnih bendova, svakako će i u muzici ova dva benda naći dovoljno simpatičnih i prijemčivih elemenata koji će ih privući i nagnati u dalje istraživanje.

Uz pominjani Samael, pregaoci industrial scene u Švajcarskoj su i Apolyon Sun. Apokaliptični groove po uzoru na Ministry, KMFDM i White Zombie, uz solidan dodatak distorzija koje pomenutim bendovima ponekad i zafale, inaugurisali su ovaj bend u kultni sastav iako su izdali samo jedan album, posle čega su se raspali.

Iako se čini da je Švajcarska majušna zemlja (po geografskim odrednicama, ona to i jeste, ali gledano po ostalim parametrima, to se baš i ne može reći), osim dobre čokolade i poreskog raja za bogataše nečiste savesti, u ovoj alpskoj zemlji možemo naći i dosta dobre metal muzike, kao što smo delimično videli. Osim pomenutih bendova, tu su još i blackeri Alastis, technical death sastav Amok, sympho/progressive gotičari Lunatica i horde drugih bendova najrazličitijih derivatnih opredeljenja. Potrebno je samo započeti „kopanje“, koje ponekad ume da bude baš rudarski posao, ali će se svakako isplatiti kada dođete do „zlatne rude“ koje u Švajcarskoj i te kako ima.